Gradnja džamije na hrvatskoj zemlji u Travniku

Ponavlja se osmanlijska prošlost u sadašnjosti

Sve dok nema nikakva napretka, a nema ga u Bosni i Herecgovini, ne može se govoriti o miru u zemlji. Čak ovo stanje kakvo je nije ni stagnirajuće, već je to povratak u nesigurnost i rat. Ratnici i djeca ratnika su i dalje na vlasti, oni kontroliraju i određuju granice mira i granice rata, oni stavljaju barijere na putu u budućnost i zemlju guraju u prošlost. U rukama takvih vođa Bosna i Hercegovina je zaustavljena na mostu s kojeg ne može prijeći u mir koji su joj obećavali, očito lažni mirotvorci, niti joj daju puni povratak u ratni sukob, kojeg su u američkoj vojnoj bazi zaustavili. Nažalost, povratak u ratni sukob je daleko veća vjerojatnoća, budući da zemlja i nije izašla iz rata, a i zbog toga što oni koji su je zaustavili na mostu sve ćine da je vrate u rat. To im i ne će biti teško budući da rat i nije u zemlji zaustavljen već u Daytonu. A Dayton i njegove dekrete nitko od sukobljenih beha strana, kao ni Međunarodna protektorska zajednica, ne priznaje u cjelosti kako su napisani i s kojim ciljem.

U tom zločinačkom planu pomažu im mnogi današnji beha vlastodržci, oni koji svom narodu obećavaju nemoguće, poglavito nemoguće u ovako na pola podijeljenoj zemlji triju nacija i triju vjera. Svjesni su nemogućnosti realizacije obećanja i oni sami, te se zbog toga oslonjaju čak i na bosanske okupatore, traže njihovu pomoć, zagovaraju njihovo krvavo vrijeme vladavine. Sve to Bosnu vodi u još dublje provalije, veće mržnje. Mora se priznati i Dayton je učinio puno, zapravo najviše, da se rat u Bosni i Hercegovini nastavi i poslije Daytona. Nedovršena i nefunkcionalna, niti republika niti država, Bosna i Hercegovina je povijesni svjetski politički raritet, najskuplji  eksperiment državnog uređenja sa nikakvim rezultatima. Zapravo s vrlo negativnim rezultatima.

Sašivena od neprikladnih i nevezivih materijala, skrpana okolo s nekom granicom koju istočni susjed ne prizna, rascjepljena gotovo na pola, usta političara brojnijeg naroda puna o cjelovitosti, feudalizirana po feudima što ih progoni i etnička čišćenja isparcelirala, idealan je teren, kako za politički tako i vojni sukob. Ratnici i djeca ratnika koji su naslijedila očeve, kao i daytonisti, jedan protiv drugog su, i svi protiv svih. Ratnici su protiv daytonista, daytonisti su navodno protiv ratnika, a djeca ratnika su za rat da se nastavi tamo gdje su im roditelji stali ili zaustavljeni. Svako odustajanje od rata za djecu znači izdaja roditelja. Samo ratom djeca ratnika mogu  dati zemlju u amanet agresoru kojem je predao njegov otac.

Sve se, takvim nepravednim zaustavljanjem rata u Daytonu učinilo da Bosna i Hercegovina nikad ne profunkcionira i zaživi kao država. Balkansko „bure baruta“ u Daytonu su  nadopunili još razornijim eksplozivom. U zemlji ostavili na slobodi ložače vatre i punioce eksploziva, zbog ćega ih njihovih narodi doživljavaju herojima. Po Banjoj Luci, Bugojnu, Sarajevu, Bihaću… šetaju ratni zločinci, pripremaju ratnike i drže ih na okupu spremnima u datom trenutku za ratne akcije s kojima treba dovršiti nedovršeno i zaokružiti još posve nezaokruženo.

Nikome u zemlji nije do mira, napretka i sigurnosti. Budućnost kao vrijeme i ne postoji, nitko o njemu i ne misli, i, nažalost, nitko joj se ne nada. Naprotiv, najviše je onih koji zagovaraju i zazivaju prošlost, onu osmanlijsku, onu jugoslavensko-velikosrpsku, i onu ratnu iz vremena građansko-konfesionalnog sukoba za teritorij. U ratu, no jednako i poslije rata, koji se vodi i danas samo drugim sredstvima Bosna i Hercegovina je zasuta i posuta svim u svijetu poznatim političkim pesticidima. Trebat će desetljeća i desetljeća da se zemlja očisti od tog političkog otrova. No, kako sada stanje stoji trebat će, vjerojatno i stoljeća, a možda se nikad ne će uspjeti ni očistiti. Poglavito se ne će moći očistiti u svojoj cjelovitosti, budući da i nije cjelovita.

Brojniji beha narodi čiste svoj teritorij i na te prostore siju još veći otrov uvezen iz Turske i Rusije. To je otrov kojeg je Turska proizvela, i na beha teritoriju uspješno testirala i njime se koristila u svrhu prisilne islamizacije, konfesiocida, gotovo pola tisućljeća. I danas, na žalost, Bošnjaci pristalice Turske, i korištenje njenog otrova, zagovaraju njegovu uporabu, i koriste ga na beha teritoriju koji  su u ratu osvojili. Brane svaki povratak hrvatskih prognanika, one koji se vrate ubijaju, a preostale tragove hrvatstva i katoličanstva na osmanlijski način zatiru. Gradnja džamije na hrvatskoj zemlji u Travniku, školski je primjer osmanlijske prošlosti u beha sadašnjosti.

Mirnodopski rat postaje ućinkovitiji u procesu etničkog i vjerskog čišćenja. Kao i sve drugo u Bosni i Hercegovini se i mir koristi kao sredstvo ratnog osvajanja. A to nije ništa drugo negoli prisilni povratak u ratnu prošlost. Nigdje ni najmanji zrakica budućnosti. Svima koji pokušaju napraviti korak u budućnost stavlja se barijera, kao opasnost mogućeg komadanja Bosne i Hercegovine. kao da već nije iskomadana kao na pod padnuti razbijeni  i iskomadani kristal. Kako to da  današnji Bošnjaci stalno ponavljaju, kada je riječ o hrvatskom pravu na teritorij, kao jamstvo opstanka u svom nacionalnom i vjerskom identitetu, da je to „opasnost daljnjeg dijelenja BiH“. Znači, Bošnjaci su bili i jesu za diobu Bosne i Hercegovine onako kako su je sa Srbima dijelili u Beogradu, i kako je Dayton tu diobu potvrdio, ali nisu za daljnju diobu sa Hrvatima. Za diobu su zemlje samo do ovih granica kako je podijeljena između njih i Srba. „Daljnje diobe ne može biti“ prijete bošnjački nostalgičari za Turskom, i turskim vremenom.

No, bez daljnje diobe nema ni daljnje Bosne i Hercegovine, nema ni napretka, nema ni budućnosti. Potvrđuje to i ovo daytonsko vrijeme njenog nestajanja. Za Bošnjake, kao i za većinu muslimana u svijetu, napredak zemlje ne može biti ispred napretka vjerskog fundamentalizma i radikalizma. Država se koristi kao sredstvo radikaliziranja vjere, umjesto da se vjera koristi za mir, stabilnost, sigurnost i napredak zemlje. To je žalosna suvremenost većine islamskih zemalja u čiju zajednicu Bošnjaci uvlače i Bosnu i Hercegovinu.

Na trinaestom Samitu šefova država Organizacije islamske konferencije u Istanbulu predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, domaćina turskog predsjednika Erdogana oslovljava „dragim bratom“. Bošnjacima je turski predsjednik i brat i otac, i onaj kome se Bosna ostavlja u amanet, ali zato Srbe i Hrvate ne smatraju čak ni susjedima. Njima je i Iranac bliži od Hrvata i Srbina. I slijepac vidi, i gluh čuje, za kakvu se Bosnu i Hercegovinu bori svaki njen narod. Nikako za jedinstvenu, zajedničku, i cjelovitu, onako kako to želi onaj drugi i treći narod. To znači za podijeljenu, i „daljnju diobu“, nakon koje bi vjerojatno bili bliže jedan drugom negoli su danas. Čak bi se, možda, u takvoj Bosni  oslovljavali  pri susretima „dragom braćom“.

Vinko Đotlo