Rujan je oleanderov poseban mjesec. U raznim nijansama vidimo posvuda prekrasne grozdove cvjetova. Što može biti ljepše!
Vrlo sam ugodno iznenađen knjigom Emilie Isabel Barrington (1841.-1933.) o putovanju (“Through Greece and Dalmatia”, “Kroz Grčku i Dalmaciju”), objavljenu 1912. u Londonu. Odmah sam u njoj osjetio “slikarsku dušu”, ona je radila secesionističke portrete u tamnocrvenim, zelenim, tamnoplavim, zlatnim i narančastim bojama, nalik prerafaelitima, ali nipošto sladunjavo romantično, već klasičnom oštrinom. Bila je i biograf, novelist i putopisac.
Pozabavio sam se samo stvarima od 153 do 188 stranice, koje se tiču Dubrovnika.
“Ispred nas, iza Raguse Vecchie (Cavtata), nalaze se tamnoljubičaste mrlje na moru, otoci koji leže nasuprot obale, na kojima se nalaze Ragusa (Dubrovnik) i Gravosa (Gruž).
Vidimo zanimljiv učinak posljedak vrlo jake svjetlosti koju sunce oslobađa na moru nakon oluje. Krajevi tih otoka izgledaju kao da su podignuti iz svjetlucavog mora, kao što su linije krme i pramca broda podignute iz vodene linije.
Čini se da vidimo ispod i izvan krajeva otoka do još svjetlije zlatne svjetlosti u daljini. C. B. kaže da je već prije vidio taj efekt i da je uzrokovan živopisnošću svjetla na vodi u daljini koja nadvladava tamniji ton obale. Svakim trenutkom boja postaje intenzivnija. Ne, ovo nije Grčka, ali je vrlo veličanstveno. Svaka nijansa čini se da je izbila bogatija i punija nakon što je nevrijeme očistilo zrak. Prolazimo pored impozantnog grada Raguze (Dubrovnika), s njegovim velikim utvrdama i citadelama, naše Selene koja je ipak prevelika za ulazak u njezin lukobran. Moramo se uputiti u gostoljubiviju luku Gravosa i odatle se cestom vratiti u Raguzu.
Crnine čempresa
Dok ulazimo u mirne vode gdje će naš Selene baciti sidro, prizor je prekrasan u svečanim bojama. Crnine čempresa pojavljuju se oko obale sumorne staklene površine vode; boje na nebu iznad i u otvorenom moru izvan zasjenjenog skloništa u kojem se nalazimo, intenzivne su ljubičaste, karmine, grimizne, narančaste i zelene, ali donekle prigušene i ubrojene u svijet svečane tajnovitosti u sumraku. Život je doista gozba boja u ovim vodama Jadrana. U jednom danu svjedočili smo prizorima obojanim iz prirodne kutije s bojama sa većom snagom tonova nego što bismo uzalud tražili tijekom cijele godine u ozbiljnoj Engleskoj. Svaki trenutak čini se da donosi nova slavljenja u bojama.”
(Ovaj divni opis dostojan je velebne slave engleskoga slikara mora i sutona J. M. Willianma Turnera (1775.-1851.), engleskoga slikara i grafičara).
Cesta prema Dubrovniku (iz Gruža) ista je i danas, samo što putnica tada zamjećuje mnoštvo oleandara i maslina.
“Rujan je njegov (oleandrov) poseban mjesec. U raznim nijansama vidimo posvuda prekrasne grozdove cvjetova. Što može biti ljepše! Delikatna ružičasta, duboka crvena karanfila, kremasta i čista bijela, blijeda bež i karmin crvena, raskošno raspršena u grozdovima s tankih stabljika i šiljastih sivo-zelenih listova. Kada zakoračimo u vrt Hotela Imperial, nalazimo se u pravoj sjenici oleandera. Ova ustanova je Schweitzerhof dalmatinskih hotela. Svaki civilizirani komfor – dobri kreveti, prekrasni balkon i neposredna dobrodošlica od Grofa Gozzea, magnata ( radi se prije o Vitu r.1853., nego o Melku Gozze 1855. – 1914. koji ima kćeri Luciju i Anu rođene između 1888. i 1890., drevna plemenita dubrovačka obitelj Gozze Gučetić).
Hvali civiliziranost Dubrovnika i Gučetića, ljubaznost austrijskih časnika, komfor, zapanjujući pogled iz hotela na utvrdu Lovrijenac, na strmoj stijeni iznad mora.
Ona zapaža gusto drveće između Lovrijenca i Grada (predgrađe Pile), zapaža i jele. Nema gužve i osjeća dostojanstvo putovanja. (žalost naspram današnjice, op. T.T.).
Tek nakon objeda šetamo ispod prekrasnih stabala, sjenovitim stazama, do ceste, gdje se uskoro nalazimo u slavnoj aleji murvinih (dudovih) stabala koja vodi izravno do Porte Pile. Prije nego što se spustimo u labirint ovog velikog gradskog ulaza, s lijeve strane ugledamo zapanjujuće utvrde koje se hvataju za stjenovitu stranu Monte Sergija (brda Srđ) , a kulminiraju u veličanstvenom bastionu po imenu Torre Menze (Minčeta), djelu (Jurja Dalmatinca) Giorgija Orsinija Dalmatičkog iz godine 1464. Obitelj Menze (Menčetić), po kojoj je Torre dobila ime, postojala je do ovog stoljeća. Sve u Raguzi odiše veličanstvom, snagom i redom – velikim precima, uostalom.
Putnik “zasigurno će osjetiti razliku između ovog i drugih dalmatinskih gradova. Pred njim leži dostojanstveni Corso (Stradun), protežući se ravnomjernom i impresivnom širinom između uredno izgrađenih kuća, koje, iako ne starije od velikog potresa iz 1667., nisu bez određene ozbiljne dostojanstvenosti, snažno kontrastiraju s uskim ulicama slikovite Zare (Zadar), koje su asocirale na orijentalnu bazaru, ili na krivudave i zapuštene uličice natrpane unutar zidova Dioklecijanove palače.”
Dok se hoda od franjevaca prema Sponzi “zanimanje raste u pravilnom dramatičnom omjeru; novi objekti postupno dolaze u vidokrug; a kada stigne do Dogane, (Sponze) i otvori se novi pogled s desne strane, otkrivajući palaču rektora republike, katedralu i crkvu sv. Blaža, postiže se vrlo impresivan arhitektonski vrhunac.
Sjaj grada
Ali Ragusa nije poput drugih dalmatinskih gradova, ne samo što je prostranija i pravilnije izgrađena, nego i po karakteru svoje arhitekture, koja odražava razlike u njezinoj povijesti. Poput starih slobodnih gradova Nizozemske i Italije, posjeduje sav materijalni aparat nezavisne zajednice. Kao u staroj Grčkoj, tako i ovdje, sjaj grada ovisi o javnim zgradama, koje su bile zajedničko vlasništvo građana.” Tako piše g. Jackson (Thomas Graham, 1835.-1924., objavio putopis o Dalmaciji, Kvarneru i Istri 1887.).
“Je li ikada zdanje bilo čvršće i masivnije? Velika stabla rastu između nekoliko zidova u utvrdama Porta Pile; cvjetovi oleandra krase vrhove bastiona; ogromna smokva baca svoje grane preko staze s vrha zida. Cijela konstrukcija s ukrasima od drveća i raslinja tvori prekrasan i plemenit ulaz u ovaj veličanstveni stari grad Ragusa.
Preskačem opće poznate stvari o graditelju fontane, starosti franjevačkoga samostana. Kroz vrata bacamo pogled na unutrašnjost crkve, ali, kao i obično, sve arhitektonski zanimljivo uronjeno je pod slojeve boje i modernih ukrasa, sve samo ne lijepo. No, nekoliko koraka dalje na Corsu (Stradunu), prolazeći kroz vrata, nalazimo se u prekrasnom klaustru samostana San Franciscan, koji je preživio veliki potres 1667. godine, koji je uništio mnoga od najvećih arhitektonskih blaga u Ragusi, uključujući prekrasne zborske knjige i 6500 dragocjenih svezaka koji su pripadali franjevačkoj knjižnici. Požar koji je uslijedio nakon potresa također je uništio čudesno raspelo koje je počivalo na gredi glavnog oltara, mnoge slike, dragocjeni oltar od masivnog srebra i dvadeset i šest srebrnih kipova, visokih braccio i pol, koji su ga krasili, te vrlo lijep strop crkve – “remek-djelo”, kaže g. Jackson, “rezbarenja i pozlate”. Mnogo je starosvjetske atmosfere još uvijek ostalo u sjenovitim klaustrima i na trgu unutar njihovih isklesanih lukova. Velika stabla naranči sretno bujaju u ovom vrtnom prostoru. Obiluju plodovima i bacaju jasno iscrtane sjene na prekrasno zidanje koje ih okružuje.
Zatim se penje na zvonik, uočava lijepi friz, radi dvije fotografije i biva posramljena jer ih je neki gospodin zamolio da siđu, jer u taj dio samostana je ženama prilaz zabranjen.
Zalazi u butižice (trgovinice) na Stradunu -” raspored kamenih pultova koji se protežu preko pola lučnih vrata, čineći stvarni ulaz u trgovinu jednostranim i samo upola širim od luka. Zlatni i srebrni gumbi, istočnjački vezovi, umetnuta koža i metalni radovi spadaju među atraktivne proizvode izložene u mnogim trgovinama, ali nisam vidjela ništa što bi bilo sasvim neodoljivo. Ponovno, na Siciliju podsjeća rad na zlatnim pucama (dugmadi) koji se sada izrađuju u Ragusi, a kupuju ih svi koji nose dalmatinsku nošnju. Trgovine, pune veselo obojene robe, protežu se sa svake strane i unose jarke, raznolike boje u prizor.”
(Svršetak u sljedećem broju)
