Tajna groba generala Ranka Bobana
Preuzeto iz knjige JURE I BOBAN, Povijest Crne Legije, pisac Marko Marković, Tomislavgrad-Zagreb, 2003., str. 194.
“U ovom kraju živjelo se od trgovine duhana. Ondašnje vlasti su to zvale šverc, a Ranko je, kao i mnogi drugi, prodavao duhan od Dalmacije do Bugojna.
Nakon 1928. godine prvi put sam ga vidio kad se vratio 1941. Bio je to posve novi čovjek. Ni ranije nije bio nepoznat u kraju, u svakom je selu imao po jednu curu, ali je sad djelovao sigurnije, odmjerenije i odvažnije. Moglo bi se reći da je otišao polupismen, a vratio se kao ozbiljan čovjek. Međutim, svijet ga nije iskvario. I dalje je ostao pošten čovjek koji je mislio na sve jednako. Nije postao gramziv, nije zgrtao bogatstvo. Za vrijeme rata znao bi reći: Ako pobijedimo svima će biti dobro, a ako izgubimo ne želim da se priča kako sam se ja i moja rodbina obogatili dok su drugi ginuli.”
Njegova kuća ostala je ista. Nije odmah navalio da sebi osigura bogatstvo. Kad bi dvokrilicom sletio na polje (na polje Sinokos ispod grudskog vrela, udaljeno od Bobanove Drage niti jedan kilometar, mo. mb.) i došao u posjetu sa svojom delegacijom, prvo bi otišao javiti se roditeljima, a onda, kako nije imao gdje primiti ljude, pozvao bi ih kod Matana, koji je imao veliku kuću. Taj Matan nije imao djece, a imao je veliku kuću i kod njega su dolazile ove delegacije na razgovore. (Tu kuću Mate Bobana zvanog i poznatog “Matan” četnici su zapalili u ožujku 1943., ubili Grgu Boban zvani Grše, Stipuke Zorića ženu, te još neke, zapalili nekoliko kuća preko sela idući prema Gorici i Imotskome,. mo. mb.)
Inače, Rafael je lako mogao sebi napraviti veliku kuću, mogao je angažirati vojsku da mu je napravi, ali to nije želio. Da je htio ustaške vlasti brzo bi mu riješili sve što je poželio, ali on je volio spavati sa svojom vojskom u vojarni radije nego u bogato namještenoj vili. Zato su ga njegovi vojnici cijenili više nego druge zapovjednike. Nije izlazio s jeftinim frajlama, uzimao mito i slikao se po novinama kako su neki drugi radili.
Kad bi se Rafael Boban zrakoplovom spustio u Bobanovu Dragu nastalo bi opće veselje. Cijelo selo bi se skupilo na polju (imenom Sinokos, mo. mb.) a mi mlađi smo rada dolazili na svoje. Kad bi se nagledali aviona, išli smo krasti grožđe po tuđim vinogradima.”
Ivan Baban Ićan svjedoči i o Rafaelovoj hrabrosti, ali i vojničkoj sreći: “Metak ga nije volio. Iako je prošao bezbroj bitaka samo je jednom lakiše ranjen. Kod Bjelovara ga je metak okrznuo. Skinuo mu je gajtan s kape i malo ga okrznuo po čelu. Inače, Boban je uvijek bio u prvim redovima dok se vodila bitka. Nije, kao ostali generali, imao pratnju i tjelohranitelje. Jedino je uza se uvijek imao vozača. Vozio ga je jedan Šanje iz Runovića kraj Imotskog. Iako je, kao ustaša, u logorima u Mađarskoj i Italiji, (Ivan Ićan Boban je moj susjed, pedesetak metara niže od moje kuće, mnogo puta sam radio kod njega, bili smo više nego dobri susjedi i prijatelji, mnoge anegdote bih mogao ispričati o njemu i s njim, ne bih ga želio protusloviti, ali, koliko je meni poznato Ranko Boban nikada nije bio u logorima u Mađarskoj, što znači na Janka Pusti. Možda sam ja u krivu a za povijest to bi se trebalo istražiti, mo. mb.) i to morao naučiti, nije volio voziti pa je vozač uvijek bio njegova pratnja.”
Kakav je bio odnos između Bobana i Francetića?
Jure je bio malo školovaniji od njega pa ga je Rafael u svemu slušao. Francetić mu je bio uzor u ljudskom i vojničkom ponašanju. Kad je Francetić poginuo Boban ga je naslijedio na čelu Crne Legije. I jednog i drugog prilike su natjerale da postanu ratnici, da se bore protiv tuđina koji su okupirali vlastitu nam zemlju. Nisu oni voljeli ni Talijance i Švabe, ali su bile takve prilike. Sjećam se da se Boban uvijek ljutio na Talijane govoreći da ih treba pobacati u more pa nek plivaju do Italije.”
Ante Pave Boban za vrijeme NDH bio je u Poglavnikovu tjelesnom sdrugu (PTS-u) i Rafaela Bobana na ratištima je sretao više puta. (Pošto sam rođen u Bobanovoj Dragi nikada nisam čuo za “Antu Pave Boban”. Zato sam pregledao knjigu GRUDSKI ŽRTVOSLOV, drugi svjetski rat i poraće, Grude 2014., priredio Vlado Bogut i Ljubo Leko. Na strani 514 pronašao sam ime Pavo Boban, Zelić, r. 13 lipnja 1921., moj rođak, kuća uz kuću, zidovi naših kuća su se dodirivali, i to bi mogao biti on, jer je bio vojnik Crne Legije NDH i pred Bleiburgom u svibnju 1945 zametnuo mu se svaki trag. Za Antu Pave Boban nikad nisam čuo, pa je vjerojatno zabunom to ime tako stavljeno. Ovo nadodajem poradi iskrenosti naše hrvatske povijesti naše NDH. Mo. mb.) Osim ratnih sukoba s Peve se sjeća i drugih pojedinosti:
“Ustaški generali zavidjeli su Rafaelu Boban. Niži časnici znali su kazati: “Gledaj tog čovjeka, dana škole nema, nepismen je a postao je general. Pa gdje to ima?” Posebno glasni bili su tek izišli iz vojnih škola koji nisu vidjeli fronte. Međutim, vojnici i časnici kojima je Rafael zapovjedao vjerovali su mu bezgranično. Neki domobranski i ustaški časnici znali su i za Crnu legiju reći da je sastavljena od priprostih i primitivnih seljaka, ali, kad bi zagustilo, uvijek je Crna Legija žurila intervenirati.
Sjećam se kad je Ranko imenovan generalom, s njim su generali postali i Herenčić, Moškov i Pečnikar, ali je vojska pozdravila samo Bobanovo unaprjeđenje, a sve ostalo burno komentirala.”
Na primjedbu da ga je partizanska vlast proglasila zločincem (odnosi se na Ranka, mo.) Pave Boban odgovara: (Po svim izgledima i znacima ovaj “Pave” bi mogao biti nitko drugi nego Ivan, Ićan Boban, Cokovića s kojim je pisac ove knjige imao intervju. Pogledajte gore priloženu sliku, to je Ivan, Ićan Boban, nadimkom Coković. Mo. mb.) “Danas vi ne možete vjerovati koliku je brigu on vodio o ljudima. Kada je bilo gusto i kad bi netko pokazao znake panike micao ga je s položaja. Ako bi u nekom gradu civili radili paniku, zatvarao ih je istog trenutka. Tu nije bilo otpora ni prigovora. Bolje da netko bude zatvoren nego da pogine pet vojnika. Sjećam se kad su popisivali partizane u Imotskom da ih odvedu uneki logor. Kad je došao Boban naredio je da ih sve puste, rekavši: “Puštaj ih, to su sve naši ljudi!”
Kako se prema vojnicima ponašao Francetić gotovo isto se ponašao i Boban. Nije dopuštao pljačku tuđe imovine, ni partizanske ni četničke. Najviše su ga pogađale priče o Francetićevoj smrti. Kad bi ga htjeli uvrijediti pričali su da je išao kod neke ženske u Slunj i da su ga partizani zarobili. Nu, gdje bi hrvatski časnik, zapovjednik Crne legije, dva dana prije Božića, išao kod neke ženske u Slunj. Jurina žena tad je bila u visokom stupnju trudnoće, a Slunj su držali partizani. To je besmislica koju su vjerojatno smislili provokatori pokušavajući ga ocrniti.”
Što u rodnoj Bobanovoj Dragi znaju o Bobanovoj sudbini nakon svibnja 1945. godine?
