LJUDSKA BIĆA U PROSTORU I VREMENU – Hrvatskoj puna jaslara i lezilada

Dekadencija nije nam strana. Ona je od pamtivijeka poznata

Ma hajd’ čovječe, snađi se u ovom svijetu! Ostani miran, netaknut ovim zvjerstvima koja se događaju gdje god promotriš. Zapljuskuje nas toliko noviteta, toliko čuda, ali i toliko gluposti i zabluda. I otvoreno govoreći, toliko zla i nepravdi te je čudo da smo uopće normalni. I to je veliko pitanje, – jesmo li, i koliko smo normalni, i koliko to možemo biti?  Događaju se neželjene stvari, više je ratova nego je ikada bilo. Krv se lije posvuda kao da je to voda koje napretek ima kao Dunavu ili u Niagari. Bože, čovjeku se stisne želudac od tolikih neprobavljivih užasa. Malo se pomaknemo naprijed, a ono vrag iza svakog ugle vreba, presreće nas, zamke postavlja, svim silama napada. Naselio se i zavukao posvuda. Svašta nam servira, nudi preko ekrana i raznih elektroničkih mreža, uz pomoć Umjetne inteligencije nas gotovo vjerodostojno oponaša, u tome obično bude zamka, padneš gdje najmanje se nadaš. Nasjedneš, u ralje te svoje uvuče, i više ne znaš gdje si ni tko si.

Uhićenje Madura

Ljudi su uvelike izgubili vjerodostojnost, vazda bubnjaju o nekakvim pravima svakog čovjeka, čak i maloljetnog djeteta da možeš biti kakav želiš i što želiš, po pitanju rodne ideologije i spola. Mislim da je to upravo najveća zamka, najbogohulnija, najodurnija, zbog takvih ludosti i gadarija jednom će se čovjek postidjeti unakaženosti tijela i duha svoga, pasti s ljudskog trona. To vodi ravno u tamu pakla. Ispada da smo jedina živa vrsta na ovom planetu, koja sebe ne može spolno definirati po onom što nam je ubilježeno u genskom kodu. Uh, budalaština na koje nasjedamo, ali uvijek pokazujemo koliko smo zapravo naivni i da se ljudima može manipulirati vrlo lako. Nekad silom, nekad uz malo lukavosti i umijeća. I pored svih po naš opstanak gorućih tema, te teme kako unakaziti ljudska bića, nameću nam se iznad svih ostalih problema. Oni koji ih generiraju, montiraju, nastoje nametnuti kao suvremene pomake. I uspijevaju, zalude stare i mlade, malo zatucane i one vrlo obrazovane. Kažu, nikome se ne smiju uskraćivati ljudske slobode. Time uzburkali svijet. Zamutili svaki izvor i dotok „bistre vode“ u naš um. Na udaru je naše biće i žiće.

Dekadencija nije nam strana. Ona je od pamtivijeka poznata, to nam nekako uvijek išlo, ali sad je na površinu isplivala, postala toliko javna, da je i slijepac može vidjeti. S druge pak strane, koga je briga za one koji su nedužni uvučeni u ratove i sukobe koji se po svijetu vode. Strašno je, ti mladići, ti hrabri ratnici, za čije se interese bore? Neoprostivo je, apokaliptično toliko usmrćivanja, toliko sakaćenja, mučenja, sotonskog iživljavanja na žrtvama. Izgladnjivanja. Pustošenja. Samo u rusko – ukrajinskom ratu koji je službeno započeo 24. veljače 2022., agresijom Rusije na Ukrajinu, pretpostavlja se da je taj rat do sada odnio milijun života, a desetke milijuna je raseljenih.  Da je složiti mrtvaca do mrtvaca, ranjene, mučene, silovane, leševi bi prekrili goleme stepe. To je samo jedan rat, a što se čini u zemljama gdje vladaju okorjeli diktatori, kojih ima u svakom narodu i plemenu? Čak i u obitelji. Ako uzmemo Venezuelu, i diktatora Maduru koji je napokon uhićen, što je on činio od svog naroda, kakvu je strahovladu uveo, ili Ali Hamenei u Iranu, ili užase koje provodi Kim Jong-un, a to su samo oni s vrha, iz prvih redova, čovjeku se zavrti u glavi. Neka je Predsjednik SAD-a, Donald Trump uhitio Madura, normalno da SAD imaju svoje interese, ali tom jadnom narodu u državi iz koje je bježao svatko tko je mogao pobjeći, to je slamka spasa. Bit će posla, lijekova, jeftine odjeće i obuće. Hrane; hamburgera, hot-dogova, kobasica, golemih sendviča, Coca Cole i ostale nezdrave hrane, ali ljudi to vole. A slobode, tko ju je ikad imao? Imperijalizam nije nestao ni prestao, samo je malo promijenio habit. Tko se što dograbi, ne pušta, kao, – pit bull terijer. Slobodan čovjek i slobodna država, zaista su utopija. Uglavnom, mi običan puk svedeni smo na ovce koje služe tiranima. Albert Camus je rekao: – Dobrobit naroda je uvijek bio alibi tiranima. Ili što reče, Edvard P. Murrow: Narod ovaca, rodit će vladu vukova. Ispada da je baš tako.

A gdje smo tu mi?

Kad se sve to malo dublje analizira, zalazi u dublje slojeve našega bivanja i onoga kroz što prolazimo, nameće se pitanje. Ustvari gdje smo mi? U kojem svijetu? U kojoj dimenziji postojanja? S čim se otpočetka ljudskog roda sudaramo? Vazda ratujemo, a da to ni ne znamo? Je li to onaj naš neprijatelj koji nas je u zamku namamio, iz Edena izvukao? Kroz koje tjesnace i kroz koje opasnosti još moramo proći? Pomislim, na ovom planetu sukobljeni smo s nevidljivim silama koje su vrlo zločeste i opasne. S nekim tko nas nepojmljivo mrzi. Nekim tko nas truje, zaluđuje i sluđuje, želi srušiti i iskorijeniti sve što je lijepo i plemenito u nama. Većina nas klone, podbaci, odustanemo od borbe, priklonimo bilo komu za koga držimo da je jači. Neki sve izokrenu na ludoriju, zabavljaju se ludujući. Neki postanu čudaci. Oni mudriji, jači, ne dopuštaju da ih žive ukopaju. Uvijek postoje i zdrave struje. Ali borba ne jenjava, postaje sve beskrupuloznija, onaj tko je karakteran, bitku gubi. Još si sretan ako nisi ratom ugrožen, ako imaš dovoljno hrane na tanjuru i krov nad glavom. Posao makar i slabo plaćen.

Idu li skupa politika i poezija?

I sad kako pisati poeziju, o idealima koji vode miru, o bratstvu i toleranciji između svih ljudi? O bistroj vodi kroz koju se zrcali Sunce, koja se pjenuša i zlati. O proljeću i lastama, prvim cvjetovima koji okite zemlju. O ljubavi, sreći, nadi, uživanju u hrani…? Ne da mi se o tome, a teške teme, gorče od gorkoga zelja, nasrću da se njih dohvatim. Gadno je to, a ako im djelomično ne otvorim vrata da iskoče vani, eksplodirat će u meni, posve me dokrajčiti. Ne daju mi mira, ne dopuštaju miran san, moram ponešto o njima reći, iz svoje prizemne, vrlo skučene perspektive. Rekla bih nešto jetko, izrekla koju jaču misao, ma do ničijeg uha koje bi to trebalo razmotriti to ionako ne bi došlo. Ili ako bi došlo, izazvalo bi smijeh, osudili me, i tko zna što bi mi se dogoditi moglo. I tako gutam tu gorku žuč, nosim te ljudske rane i te ljudske ožiljke na srcu, na duši, u umu. Moja bi pokojna mater rekla: – Ako nemereš trpi, –izduši. Sidni ispo duba, i reci šta ti je na duši. Ali kad i pod dub odeš, prije nego išta izgovoriš šta te grize, dobro promotri, da ne bi bilo koga u blizini. Ni u gori, ni na vodi, čovik nikad sam nije. A i đava pakleni sve sluša. E majko moja, mudra si ti bila, nadam se da si na drugom svijetu bolje mjesto našla. Danas imamo i pratitelje iz svemira, tehnološke špijune, i zrak koji izdahnemo i udahnemo ubilježe. I zaključiš, sve misli i riječi ukopaj u sebi. Nevolja je šta one klicu puste, i opet se bude i ruju u meni.

Amerika prepuna migranata

A napasnika posvuda k’o pljeve. Oni govore toliko bedastoća da se mora uši voskom začepit. Onih koji bi živjeli bez rada, bez muke. Tuđi kruh jeli, a da ne zaprljaju ruke. Nedavno, kad su ga napadali radi deportacije nelegalnih migranata, Trump reče, da u SAD-u, ima oko 42 milijuna doseljenih koji su na socijalnoj skrbi. Ma tko to uzdržavati i hraniti može? Ništa ne rade, ustvari nerad je opasan, kad se dangubi, obično takav čovjek po zlu putu pođe. A dilanje droge, a ilegalna prostitucija, a sve ostale nesreće i strahote, a trgovina ljudima gora nego nekoć kad se trgovalo robljem. Trgovina oružjem, ucjene i sve ostale  strahote, najčešće oni su skloni tome. Proizvedu više nereda i kaosa nego svi tsunami i potresi. Tko da ih u red dovede i smiri, nauči da pošteno rade i žive? Tu ni sam Bog red uspostavio ne bi da iz Raja na Zemlju dođe. To je kaos koji je nemoguće raščistiti, uz one loše, stradaju i pošteni. To je neminovno. Kad se vrt plijevi, ne može se iščupati trava a da se i posijana biljka ne iščupa. Na ovoj Zemlji oduvijek korov i žito jedno uz drugo rastu. Dokad?

A u što se pretvorila Europa, sačuvaj Bože. U živi kupleraj, u bezobrazluk od kojeg se čovjeku lice crveni. Svatko od svakoga preda. Nitko više ama baš nigdje siguran nije. Ni onaj koji se iza zidina debelih krije. Ni svećenik na oltaru. Ni dijete u majčinoj maternici. Pa zar nije suvislo upitati se kamo to svijete idemo, tko tim pogibeljnim putem nas tjera? Gdje ćemo stići, u kakvo mjesto? U što se na kraju pretvoriti? U monstrume, aveti, što li?

Hrvatska prepuna linčina i migranata

I mi u Hrvatskoj uz svoje jaslare, i lezilade, kojih ima na posvuda, sad još na grbaču natovarili stotine tisuća migranata kojima treba pružiti krov nad glavom, hranu, zdravstvenu skrb. Iz nekih zemalja došli nam oni koji su odmah doveli žene koje se bave prostitucijom, mrežu kriminala šire. Nitko ih provjerio nije, potrudio se provjeriti tko su, što su radili, gdje su živjeli? Danas je lako svakom u trag ući. Pritisneš tipku na računalu i tražiš. Tomu služe službe kojima je posao provjeravati tko je tko, kakvom se rabotom bavi. Svakom poštenom čovjeku koji je došao spasiti glavu, tamo gdje ju je teško sačuvati, i spasiti svoje dijete, koji želi raditi i živjeti uredno, vrata treba otvoriti. I takvih ima, i dobro su primljeni.

Ova stradanja od terorističkih napada, to je već postalo uobičajeno. Katastrofe kao ova u noćnom klubu u Švicarskoj, također. U nas uhitili mladića od 19 godina kojemu su u stanu našli arsenal oružja. Tako mlad čovjek, gotovo dijete, što je s tim kanio, na koga je planirao izvršiti napad? U školi? Na ulici? Gdje su granice ljudskog bezumlja? One ne postoje.

Hladna zima

Gledam kroz prozorsko okno. Danima kiši, sve je utonulo u sivilo. Stigla i hladna fronta koja sjeverom Europe hara. Hladno je. Jata malenih vrabaca po vrtu traže hranu. Pokljucali mi blitvu i salatu, ma neka im je s blagoslovom. Namočila sam malo kolača preostalih od Božića i bacila im. Raspršili se, oprezno motrili, a onda ih došlo na desetine. I osjetila sam radost, usne mi se razvukle u osmijeh. Hajde da malo zaboravim na ove ugroze koje prijete svijetu, budem malo lucidna. Baš mi se gleda kroz prozor. U šetnju ne mogu jer kiša pada ukoso i puše vjetar. Ispržila sam kokice. Malo bih trebala pauzirati od ove teške blagdanske hrane; začina, masnoće, kolača, čokoladnih preljeva, raznih salata, ugodnih aroma … Skuhala sam i čaj od ljekovitih trava, i dakako, kako bih ja disati  mogla a da molitve ne izgovaram, pa još i malo lijepe, opuštajuće glazbe. Eto i koju pjesmu napisat ću tek da onaj Božji glas što duša moja dosluhne, ne presahne, u meni pustoš zavlada.

I tako dragi moji, ne znam kako vi gledate na svijet, – ustvari pročitam puno vaših uradaka, i vidim ima onih koji zrelo i odgovorno promišljaju. Ja evo iznesoh nekoliko svojih misli na vidjelo dana, pa što bude. Ako se cvijet odrekne mirisa, zora svitanja, dan Sunca, što će biti? A oni se ne odriču sebe ni onoga što jesu. Ima u nama još i svjetla, i ljubavi, i dobrote i ljepote, ohrabrimo se, posegnimo za tim, makar što bilo, neka čovjek ponudi ono ljudsko što u sebi ima. Bič Božji nas bije, kako i ne bi? Tko se ne bi pokajao što nas je stvorio, neposluh i nezahvalnost pokazali.

Danica Bartulović