Siromaštvo ne vodi u džihad, već ideologija koja se dugo uči, dobivajući opravdanje u ime političkog islama, pomiješana s teškim osjećajima koji proizlaze iz iskustava nasilja unutar obitelji
Fadila Maaroufi preživjela je gotovo smrtonosni napad i napuštanje obitelji, a ipak nastavlja razotkrivati kako islamistički ekstremisti sustavno osvajaju europska susjedstva – i zašto će Židovi biti prve žrtve.
Nije puno nedostajalo Fadili Maaroufi da ne može ispričati svoju priču. Jednostavno je izrazila želju da živi na svoj način – slobodno, bez hidžaba ili drugih ograničenja. No, u njezinim dječjim četvrtima u Bruxellesu, gdje je radikalni islam stalno dobivao na značaju, gotovo je platila najvišu cijenu. “Prvo su došla upozorenja, pa prijetnje. Jednog dana situacija je eskalirala u nešto puno ozbiljnije – skupina od oko 15 mladih muškaraca okružila me. Polili su me benzinom i upalili upaljač. Iza mene je bila drvena ograda – nisam imala kamo pobjeći. Smijali su se i snimali me. Benzin se zapalio i izbio je požar. Kolega koji je izdaleka vidio što se događa dotrčao je i ugasio plamen. Spasio me.”
Njezina priča trebala je odjeknuti diljem Europe. Belgijka marokanskog podrijetla koja ne popušta čak ni pod prijetnjama nasiljem, nastavljajući voditi – ponekad gotovo sama – borbu protiv islamizma koji guši njezinu zemlju. Gdje god žive pristojni ljudi, trebala je postati kulturna junakinja – netko koga Zapad, a možda i cijeli razuman svijet, mora slušati. A u Izraelu, za razliku od Belgije, ljudi zapravo žele slušati. Ove nedjelje održat će predavanje u Begin Centru u Jeruzalemu, i bila bi, rekla je, sretna razgovarati licem u lice sa svakim tko prisluhne.
Rođena je 1976. godine, u obitelji s osmero djece. Rođena u belgijskoj prijestolnici, treća generacija vrijednih imigranata iz Sjeverne Afrike, odrastala je u četvrtima koje se danas smatraju zabranjenima za svakoga tko ne pripada islamu. Tada, 1980-ih, bilo je drugačije.
“U mom djetinjstvu tamo, ‘belgijski Belgijci’ još su se miješali s talijanskim, španjolskim, marokanskim i turskim imigrantima”, prisjeća se sa čežnjom. “Bilo je to vrijeme bezbrižne radosti i sretne bliskosti. Djeca su se igrala na ulici, majke su razgovarale kroz otvorene prozore ili ogovarale na ulici dok su išle u kupovinu.”
Maaroufi je izbliza svjedočila razbijanju ove idile. Prema njezinim riječima, to je bio spor proces koji se nastavio u jednom opasnom smjeru – onom koji sada prijeti ne samo njoj. “Stvari su se promijenile. U četvrti su izgrađene džamije. Propovijedi koje su se čule u njima poprimile su ton fanatizma, kontrole, straha. Mladi ljudi – moji prijatelji, moji susjedi – prepuštali su se čarima vjere drugačije od one naših djedova i baka. Ti prvi doseljenici iz sela nisu znali čitati ni pisati i živjeli su jednostavnim islamom, gotovo ruralnim, punim tradicija, proslava i tihe skromnosti. Njihov san bio je raditi, štedjeti novac i vratiti se da umru u svojoj domovini. Naši su roditelji, sa svoje strane, živjeli prema modi svog vremena, rastrgani između dva svijeta. No od 1990-ih dogodila se čudna revolucija – njihova su djeca počela suditi njima, optužujući ih da je njihov islam previše blag i navodno neautentičan. Tako je rođena generacija malih inkvizitora, obrazovanih u školama u Bruxellesu, ali žedno upijajući vehabijske propovijedi iz Saudijske Arabije i ideologiju Muslimanske braće uvezenu iz Egipta.”
- Dakle, radikalni islam je preplavio umove djece, posebno u Belgiji?
– “U mojoj javnoj školi, svaka grupa imala je sat vjeronauka – katoličku, židovsku, islamsku ili sekularnu etiku. Učitelj islama koji nas je podučavao, kako sam otkrila godinama kasnije, bio je član pokreta Muslimanskog bratstva. Pet godina kasnije, vidjela sam ga na novinskoj fotografiji, kako se široko smiješi i promovira novu školu, povezanu s Muslimanskim bratstvom, negdje u Bruxellesu. Ono što sam osjećala kao tinejdžerica dobilo je punu potvrdu – radikalizacija nije nastala niotkuda, već je pustila korijenje i polako rasla u našim učionicama, u organizacijama oko nas, u našim domovima. Tijekom godina promatrala sam kako se mladi u Bruxellesu mijenjaju. Pogled je postao oštriji, govor je bio pod nadzorom, a vjera je postala stvar unutarnjeg nadzora. Svi su promatrali drugoga, sudili, računali ‘grijehe’ susjeda i osjećali se obveznim propovijedati drugima kako bi širili religiju, kako islam zapovijeda.”
Ulice bijesa
Fadila Maaroufi nije napuštala uličice svog djetinjstva, čak ni nakon što su počeli mijenjati svoje lice. Studirala je, postala socijalna radnica i provela 20 godina u sve radikaliziranijim četvrtima pokušavajući slušati, smiriti i razumjeti svoje stanovnike. Iskustvo tog susreta i danas joj uznemirava mir. “Vidjela sam tamo obiteljsko nasilje, svakodnevna poniženja, djevojke koje umiru od straha zbog ‘što će reći’, dječake koji polude od srama zbog približavanja Zapadu i nastoje iskupiti ‘grijeh’ svoje ‘izdaje'”, prisjeća se. Tada se dogodio i napad koji joj je gotovo oduzeo život, a nakon toga više nije mogla šutjeti.
“Htjela sam razumjeti, znati odakle dolazi mržnja koja je osramotila moj grad i moje djetinjstvo. U godinama koje su uslijedile, mladi ljudi koje sam poznavala, neki jedva odrasli, putovali su boriti se u Siriju. Neki su tamo umrli za imaginarni kalifat. U međuvremenu, u belgijskim medijima i na sveučilištima, stručnjaci su raspravljali o socijalnom siromaštvu, diskriminaciji i potrazi za smislom. Držali su se zgodnih, ali pogrješnih objašnjenja. Znala sam da siromaštvo ne vodi u džihad, već ideologija koja se dugo uči, dobivajući opravdanje u ime političkog islama, pomiješana s teškim osjećajima koji proizlaze iz iskustava nasilja unutar obitelji. U islamu, vođenje džihada radi širenja vjere nije odstupanje, već drevna tradicija, koja se smatra obvezom. Bilo je potrebno zlo nazivati njegovim imenom. Pogledati mu u lice, inače će se ponavljati beskrajno. Stoga sam odlučila govoriti u ime mladih koji su odrasli u muslimanskom okruženju i odbacili nasilje, te upozoriti druge – nemuslimane, otuđene Europljane – na ono što ih čeka ako nastave zatvarati oči. I počela sam tako što sam glasno i jasno rekla – prve žrtve uvijek će biti Židovi.”
- Je li postojao neki poseban trenutak kada ste shvatili dubinu islamističke radikalizacije u belgijskom društvu?
– “Svijest se budila postupno, počevši od kraja moje adolescencije. Govori ljudi iz ‘Islamskog fronta spasa’ u Alžiru, slušani u nekim džamijama i među obiteljima, najavljivali su ono što dolazi. Bilo je jasno da će prije ili kasnije ovo nasilje izbiti i na Zapadu. Bili smo svjesni toga, ali nitko nije dijelio upozorenja s nemuslimanima. Takve stvari nisu bile uobičajene za dijeljenje s njima. Zatim, 11. rujna 2001., sve je postalo jasno. Kad dolaziš iz muslimanske obitelji, pokupiš kodove, naznake. Mladi koji su putovali boriti se u Siriju i Irak samo su ubrzali pokret koji je već postojao, rođen iz mudžahedinskog rata u Afganistanu protiv Sovjetskog Saveza. Osamdesetih godina to je bio marginalni fenomen, ali nakon 2001. sve se promijenilo. Div se srušio pred očima muslimanskog svijeta. Napadi u Europi, neaktivnost naših vođa, a posebno nesposobnost stručnjaka da daju stvarno objašnjenje problema – sve mi je to dalo do znanja da se suočavamo s velikim problemima. Mir za koji smo znali da ne će potrajati. Od 2005. napadi me više ne iznenađuju – ali neaktivnost Zapada zapravo da.”
- Islamisti su zapravo djelovali – prijetili su vam ubojstvom.
– “Izravno su zvali da me kazne i ubiju. Najstrašnija prijetnja bila je ISIS-ova snimka koja prikazuje različite metode pogubljenja – klanje, spaljivanje živih u kavezu i odrubljivanje glave. Prikazivao je stvarne prizore, uz želje da umrem polako i bolno. Tu nije stalo. Progonili su me, prijetili da će mi fizički nauditi, provodili su kampanju pravnog uznemiravanja protiv mene. Izgubila sam posao, više mi ne daju pravo govoriti u francuskim medijima u Belgiji. Ne mogu više raditi.”
- Kako su reagirali članovi obitelji i prijatelji?
– “Moja me obitelj izbjegava otkako sam podržavala Izrael, a s vremenom je postalo gore. Neki moji prijatelji se boje sastati sa mnom, drugi ne žele razgovarati o tim stvarima, radije žive u poricanju. Na kraju su moji pravi prijatelji ostali i izgradila sam si drugu obitelj, onu koju sam izabrala.“
Namjerno slijep
- Što mislite, kakav je opseg radikalnog islamističkog utjecaja danas u Belgiji u usporedbi s prethodnim desetljećem ili dva?
– “Utjecaj je apsolutan. Po mom mišljenju, Belgija je pala pod islamističku kontrolu, osobito pod kontrolu Muslimanskog bratstva. I bit će samo gore, jer su članovi Hamasa i pristaše Hamasa dobrodošli u Belgiji od 7. listopada 2023. Doslovno smo doveli ljude koji će Belgiju pretvoriti u Libanon. Opasnost već prijeti iznutra Belgije, dok država još spava, bilo iz oportunizma ili kukavstva. Na kraju će to utjecati na cijeli Zapad, jer Belgija ima europske institucije i NATO.”
- Zar vlasti u Belgiji nisu internacionalizirale ozbiljnost problema?
– “Mislim da u početku nisu bili svjesni toga. Kad su počeli shvaćati, mislili su da mogu kontrolirati islamiste kako bi osvojili glasove muslimana. Na kraju, kad su shvatili, već je bilo prekasno.”
- U kojim se oblicima radikalizacija izražava?
– “Islamisti tiho napreduju u svakom sektoru i svakom dijelu društva – u školama, djeci i roditeljima vrši pritisak na učitelje i upravu oko pitanja poput nošenja hidžaba i opskrbe halal obroka. Na sveučilištima studentske organizacije povezane s pokretima Muslimanskog bratstva pozivaju na predavanja terorista ili ekstremnih osoba poput Francesce Albanese i Rime Hassan. Islamski utjecaj doseže posvuda – političke stranke, udruge, džamije, promet, sigurnosne službe, društvene mreže, pravosudni sustav i druge sfere.”
- Koju ulogu ima strano financiranje iz Katra ili Turske u širenju islamizma u Europi?
– “Vrlo velike svote koje su potaknule proces doista su stigle iz inozemstva. Sada postoji nešto veći nadzor nad ovim pitanjem, ali islamisti dobivaju sredstva za neprofitne projekte i preko europskih institucija i od belgijskih vlasti. I ne smijemo zaboraviti fenomen dvojnog državljanstva, koje omogućuje prijenos novca u Belgiju iz zemlje podrijetla bez prijavljivanja.”
Propadanje koje Maaroufi opisuje moglo se spriječiti da Europa nije bila slijepa za ono što se događa. Po njezinom mišljenju, to je namjerna sljepoća. Oni zaduženi za zaštitu Europe od islamističke kuge odbijaju priznati njezino postojanje i ušutkavaju stražare na vratima. “To je tiranija političke korektnosti”, kaže Maaroufi. “Čak zabranjuju korištenje pojmova koji definiraju problem, s tvrdnjama o ‘islamofobiji’. Sve više ljudi sprječavaju sami sebe da razmišljaju i govore. Postoji prava autocenzura – kao da ne želi uvrijediti muslimane, ili jednostavno iz straha da će vas ošamariti ekstremno desničarskim etiketama ili ubiti. Od ubojstava Samuela Patyja i Dominiquea Bernarda, ljudi su jako uplašeni. Europske elite oklijevaju otvoreno govoriti o islamističkom ekstremizmu, jer su već zaražene islamistima koji su djelovali iznutra – proveli inverziju vrijednosti, gdje žrtve postaju osuđene, a osuđene žrtve.”
Maaroufina borba protiv islamizacije neraskidivo je povezana s njezinim feminističkim stavovima. Za nju su to dva lica iste težnje za slobodom. “Biti feminist znači zahtijevati od žena potpunu autonomiju nad vlastitim tijelima, mislima i sudbinama”, objasnila je. “Feminizam se bori protiv hijerarhije temeljene na rodnoj pripadnosti; Islamizam ga posvećuje. Prihvaća mušku vlast kao moralnu obvezu, pretvara ženska tijela u religijsko i društveno pitanje te žene ograničava na ulogu čuvarica časti grupe. Prema toj logici, hidžab nije običan odjevni predmet – to je zastava projekta islamizma. To označava da žena ne pripada u potpunosti sama sebi – postaje simbolično područje koje treba zaštititi od ‘nečistoća’ modernog svijeta.
“Odbijam da objašnjavaju djevojkama rođenim u Europi da se moraju skrivati kako bi ‘poštovale’ same sebe. Odbijam da nauče da je njihova sloboda provokacija ili da njihovo oslobođenje ugrožava moral zajednice. Moj feminizam nije slogan – on proizlazi iz osobnog iskustva. Više od 20 godina, kao socijalna radnica, svjedočila sam stvarnim učincima islamizacije u radničkim četvrtima – nazadovanje u slobodama žena, pritisak na žensko tijelo, uvrjede zbog traperica koje su smatrane preuskima, odbijanje susreta s drugima i strah od srama. Vidjela sam djevojke kako brišu same sebe kako ne bi bile na njih bačene stigme, žene koje odustaju od posla, rekreacije i smijeha. Feminizam, za mene, odbija to brisanje.”
- I ovdje idete prema neizbježnom sudaru s belgijskom elitom, koja snažno govori o feminizmu, ali odmah odustaje kada šteta za žene dolazi iz smjera islamizma.
– “Najteži izazov je zapravo sljepoća ljevice i nemuslimana, koji su odustali od ideje da pomognu u oslobađanju muslimanskih žena. U biti, govore nam da ostanemo na svom mjestu, da ostanemo zatvoreni. Mislim da su me učinili odbojnim primjerom. Mnogi ljudi vide cijene koje sam morala platiti, razumiju da su rizici ogromni, uključujući smrtonosnu opasnost, i ne usuđuju se otvoreno izraziti svoje mišljenje.”
Dokle god se čvrsto ne borimo protiv islamskog antisemitizma, ostat ćemo ranjivi
- Kakvo je vaše mišljenje o zabranama nošenja hidžaba i nikaba, temi o kojoj se sve više raspravlja diljem Europe?
– “Mislim da bi ih trebalo zabraniti u školama, sveučilištima i među maloljetnicima. To je norma koja razdvaja pobožne vjernike i nevjernike, ali i muškarce i žene. Ova norma se nameće kao obveza, a kad netko odluči skinuti pokrivač, mora očekivati probleme, pritisak, napade i uznemiravanje.”
- Osjećaju li se muslimanske djevojke u Europi rastrgane između islama i modernosti?
– “Ne nužno. Mnoge od njih jednostavno se boje odbacivanja od strane obitelji i zajednice ako odluče biti svoje. Postati slobodan ponekad znači riskirati sve – obiteljski status, odnose, socijalnu sigurnost. Osobno, nikada se nisam osjećala tako dobro kao sada, otkako sam se oslobodila pritiska i laži koje me zajednica učila od djetinjstva. Posljednje tri generacije muslimanskih žena na Zapadu prošle su kroz islamističko ispiranje mozga, i to je uspjelo – prva i druga generacija žena težile su slobodi, dok je današnja mlada generacija zbunjena. Žene u njemu dopuštaju drugima da utječu na njih i bivaju uvučene u uvjerenje da žele postati robinje svojom voljom.”
“Demokracija za nas, ne za Židove”
Iako su prošle dvije godine od pokolja 7. listopada, Maaroufi ne zaboravlja kako su muslimanske zajednice reagirale na užase koje su Gazanci počinili u zajednicama na granici Gaze. Prva reakcija bila je tišina, a odmah nakon toga izbila su neprijateljstva prema Židovima i Izraelu. “Izraelsko-palestinski sukob oduvijek je služio kao ljepilo za ujedinjenje muslimanske zajednice”, ističe Maaroufi. “Više nema mjesta za razmišljanje, a tko god posumnja u opravdanje napada, postaje neprijatelj islamske nacije.”
Za razliku od većine muslimana u Belgiji, Maaroufi je izrazila solidarnost sa žrtvama izraelskog pokolja. “Bila sam duboko užasnuta užasnim djelima koja su teroristi počinili – životima djece, novorođenčadi, žena i muškaraca, užasno uništenima. Ako podržavamo humanizam, ne možemo ignorirati žrtve pokolja. U srcu salutiram svim žrtvama pokolja 7. listopada, njihovim članovima obitelji i vojnicima IDF-a koji su pali. Izrael je branio svoj narod, ali po mom mišljenju, i stabilnost cijele naše zapadne demokracije. Dana 7. listopada čudovište je pušteno. Bojim se da ovo nije izolirani slučaj – dokle god se čvrsto ne borimo protiv islamskog antisemitizma, ostat ćemo ranjivi.”
- Kakvu sliku Izrael ima u belgijskoj javnosti i koliko islamistička propaganda utječe na nju?
– “Mnogi Belgijci podržavaju Izrael i Židove, ali strah se osjeća – ljudi koji nisu Židovi mi u tajnosti govore da podržavaju Izrael, ali trpe verbalne ili fizičke napade kad to javno izraze. U praksi, podrška Palestincima može se izraziti samo bez rizika. Sve dok politički vođe ne usvoje jasan diskurs i dok dio medija financiran našim poreznim novcem nastavi širiti narative koji favoriziraju Hamas i islamiste, mračne ideologije će se ojačati.”
- Jeste li se suočili s negativnim reakcijama u Belgiji zbog vaše podrške Izraelu?
– “Da, i samo se pojačalo od 7. listopada. Od 2023. godine, pritisak i propaganda protiv mene potaknuli su me da povećam pojavljivanja i konferencije, da objasnim situaciju i mobiliziram podršku židovskoj zajednici, koja često postaje žrtva napada. Za ilustraciju, razmotrimo sljedeći nedavni slučaj. Prošli mjesec sudjelovala sam na skupu za taoce i protiv antisemitizma. Nakon što smo marširali, grupa od oko 15 sudionika skupa ušla je u kafić na Albertine Squareu. Kad smo htjeli otići, prišle su nam dvije osobe vičući: ‘Pobijedit ćemo vas, istući ćemo Izraelce i Židove’. Nastala je vrlo napeta atmosfera i bili smo prisiljeni pobjeći unutra. Pozvala sam policiju. Upravitelj je pomogao nekima da se sakriju iza šanka, a prijatelji su intervenirali kako bi zaštitili najranjivije. Jedan napadač, očito vođa, vikao je onima koji su pokušavali smiriti se: ‘Demokracija je za nas, a ne za Židove’. Policija je naposljetku intervenirala, a dvije osobe su uhićene zahvaljujući fotografiji koju je snimio svjedok incidenta. Napokon su nas odveli na sigurno mjesto, ali uznemiravanje se nastavilo čak i tamo, kad je jedan auto zatrubio, želeći nas uplašiti. Sav materijal predali smo policiji, uključujući fotografije, ali do danas nije poduzeta nikakva stvarna pravna akcija.”
- Koju poruku želite prenijeti izraelskoj javnosti, koja također živi pod prijetnjom radikalnog islamizma?
– “Ne odustaj. I ovdje, u Belgiji, borimo se za vas i za naše društvo. Dijelimo iste neprijatelje, pa moramo učiti iz zajedničkih iskustava i surađivati. Težimo zaštititi našu djecu i osigurati budućnost mira. Moramo se boriti da spriječimo nasilje i islamističku ideologiju da preuzmu vlast.”
