O stoljetnoj državotvornoj borbi
Steklištva – davnijah; budućijah!
Steklištvo rod ‘rani;
I od pravica, i od preporoda!
Dom nam svima brani;
Ti si, misli, stvarna nada!
Matoša, Preradovića – pjesme me nose;
Stoj na grudu jed’nu nam krovnu!
Kuda bajoneti slobode prkose;
Ocu stekliša – dra Staroga zovnu!
Vidjah soj što žar misliše da briše;
I od srdaca, i od mudrijah glava!
Iznova svak’ voljenoj diše;
Stekliša ideja b’jaše prava!
Što zastupa svugdjah ljude,
Iznova čast i slogu brani!
Rode letjaše iz ljeta kojekude;
No stigoše novi nam dani!
K srcu miloj van tebe;
Morala snaga i dalje stoj’!
Svak prav što znade – glede;
Nikoja se za te kap ne broj’!
Čuvaše Sveti duge te zime;
I danas glasi ti riču!
Naslagaše, gospoji rime;
U boj prvaci još ti kliču!
I cvijet što niče, sin ljubi;
Zore, s ravnicah – do mora!
Zastupavš te novi ljudi;
Preko rijeka i visokih t’ gora!
Vjetrovi pušu, a udaraju vali;
Leti sokol, zamišljajuć natop!
Ko i nekoć, rad tebe su zvali;
Jubavi nit, a i gordi nakot!
Kuda l’ plove tvoji brodi;
Luke stoljeća velikana!
Čvrsta (na)kan – nek te vodi;
Vječna boja – plama stalna!
Živjela s’ u dušama davnijeh noći;
I danas to grije svakoga tvoga;
‘ko l’ jednoj vječnoj sili kroči! –
Što l’ ljubi dom naš i Boga!
