“Tražim jedan predio koji živi na razini petrolejke. Kuće koje dišu i neprovidnu magličastu daljinu. Niske, zapadne zrake na predmetima po stolu. Tražim crvene vlakove, koji brzo nestaju u daljini, dok na poljima šume vlati i zriču kukci”
Zreo i samosvojan umjetnik Miljenko Stančić (Varaždin, 1. III. 1926. – Zagreb, 13. V. 1977.), je već pedesetih godina XX. stoljeća razvio nadrealističku poetiku; usudio bih se reći građansku varaždinsku baroknu poetiku koja voli suton i zoru – doba kada oblici stvaraju začuđujuće kulise, čudovišta, san na javi, sladostrasne i makabrističke dekadentne vizije.
Gledajući njegovu “Promenadu” vidimo Dalijevu božansku tikvu, Velasquezov notturno, ležernost Fernanda Legera (1881.-1955.), Picassove svirače. Organsku tvar u rastakanju, možda i pritajenu čežnju za kulturom buržoazije koja je slomljena svjetskim ratovima, te rigidno konstruktivističkim socijalizmom i njegovim socrealizmom.
Na Zapadu je pak poput pauka liberalizam rastočio umjetnost u svilene niti pljuvačke, ali o tom nije Stančić razmišljao. To nije bio njegov svijet.
Jesu li Stančićeve slike uprizorene Balade Petrice Kerempuha? Ima li u njima Cezannea, Modiglianija i Goyinih kapricioznih nemira i sarkazama?
Stančićev jak kiparski osjećaj za modelaciju, kompoziciju i svjetlo sjeća nas celuloidne ploče negativa i sinemaskopa. Cirkusa. Poklada. Djetinjstva. Ljušture ljubavnika.
Koja je to tzv. avangarda (često dobro sinekurirana oporba lažnih buntovnika) bolja od Stančićeve slike “Peron” iz 1966. godine? Likovnu čistoću ističem (npr. “Čekaonica” iz 1964., “Portret djevojke” iz 1964.).
Stančić je imao rafiniran osjećaj za portret, pa i za karikaturu. Lucidan je njegov prikaz hrvatskih književnika i kulturtregera.
Moram dodati; ne volim kada se djecu slika kao prikle (uštipci). Kao i Račić i Kraljević i toliki drugi hrvatski velikani otišao je Miljenko Stančić prerano u vječnost. Jedva je doživio 50 ljeta.
Što sam umjetnik kaže o vlastitoj kreaciji: “Imam jedan ideal: da se u času rada prostor i vrijeme moje slike nastavlja u stvarnosti. Nosim sa sobom kutijice žutih i zelenih prizora.
To su uspomene, uskladištene u dubini zjenica. Kad kucne ta vanvremenska ura, oko 5 sati pri ljetnom solsticiju, dogodi se katkad, da mi se otvori poneki događaj ili neka ulica. Iza njihove geometrije i perspektive, sa kojima sve započinjem, pokušavam iluzionirati ono nešto, što ih pritište. Katkad, ali vrlo rijetko, javi mi se sve tako jasno kao na nekoj beskonačnoj, ravnoj ploči, i kad se ne bi ta nesretna materija opirala, bilo bi moguće zaustaviti sve one projekcije u dubini, po diktatu izgubljena glasa. Osjeća se, da zanos i zadovoljstvo rastu s brojem tih realiziranih vidika. Pa iako brza sumnja, koju nosi zamor, sve poremeti, već sam se više puta osvjedočio, da kasniji mirni pristup otkriva te uhvaćene vrijednosti.” (Vjesnik, Zagreb, 16. XII. 1956.)
“Tražim jedan predio koji živi na razini petrolejke. Kuće koje dišu i neprovidnu magličastu daljinu. Niske, zapadne zrake na predmetima po stolu. Tražim crvene vlakove, koji brzo nestaju u daljini, dok na poljima šume vlati i zriču kukci.” (RTV Zagreb, 29. XI. 1960.)
