Na čelu naših političkih stranaka potomci su iste komunističke nomenklature
Ono što je kod vergla karakteristično jest činjenica da može proizvesti jednu jedinu melodiju i do besvijesti je ponavljati. Tako i naša politička scena, jer lakše je biti vergl nego Vergilije, proizvodi uvijek jedne te iste prežvakane stvari. Tugaljive kao mačje mijaukanje, ili pseći lavež nad Kumrovcem.
Zašto bi politika mijenjala repertoar kad je ugodno spavati na lovorikama i uživati u privilegijama? Po pitanju ulaska u EU, ulaska u NATO, korone, rata u Ukrajini, rata u Perziji, privatizacije, vodeća pseudolijeva i vodeća pseudodesna stranka se jako lijepo slažu. Uostalom sjede zajedno i u nadzornim odborima i potomci su (makar oni glavni) iste komunističke nomenklature.
Nemajući konkretnih ideja, još manje hrabrosti i kompetentnosti za rješavanje problema današnjice, oni inzistiraju na polarizaciji uvodeći cijelu Hrvatsku u jednu operetsku svađu koja u državi istaknutih povijesnih regija i različitih tradicija može biti vrlo opasna.
Da sam rođen u Istri bio bih ljevičar kao i Ante Ciliga, da sam rođen u Hercegovini, i da su mi, kao što se dogodilo Vjekoslavu Maksu Luburiću (dok je bio dječak), srpski žandari pred očima zatukli oca kundacima, bio bih vjerojatno ustaša.
Naravno pravaši mogu otići u radikalni nacionalizam, čime pomažu HDZ-u da dokaže svoje pučkostranačko, umiveno i nalickano europejstvo. Ljevičari pak mogu kod staračke populacije izazivati ugodna sjećanja na vrijeme kada nije trebalo misliti, jer je Maršal mislio za sve nas, i naravno sjećanje na Cocktu, piće naše mladosti.
Coca Cola i osmijeh
Tako se javnost uzbuđuje oko razmišljanja jedne kvalitetne dubrovačke primadone, a skupina ostarjelih mladunaca koji se jedva i sjećaju Tugoslavije, i koji u kvartetu s HDZ-om, HNS-om, SDP-om dijele iste “europske vrijednosti” (u koje MOŽEMO li ubrojiti kršćanstvo ili liberalizam?) mogu paliti Trnjanske krijesove, umjesto da “delaju”, tj. rješavaju komunalne probleme poput prometa, smeća, poticanja nataliteta, borbe protiv narkomanije, zapošljavanja, socijalnih mjera, itd.
Strahotne stvari se događaju u svijetu jer se formira novi multilateralni poredak, Azija svojom golemošću detronizira SAD i pogotovo bivše europske kolonijalne sile.
Sve smo stariji i sve nas je manje
Kada u Europi izumre u slijedeći 10 godina stanovništvo koje sad ima 75 godina i više (10 % stanovništva Hrvatske), ili kada za 20 godina nestane populacija sada od 65 – 74 (u Hrvatskoj oko 19 %), tada će imigranti činiti gotovo polovicu populacije. Još gore je u SAD-u.
Svaki drugi mladi Hrvat živi u Zagrebu, tamo je i većina dječjih vrtića, sveučilišta i akademski obrazovanih ljudi. Mali gradovi i selo nestaju, obala postaje rentijerska. A turizam je plašljiva riba, rat, epidemija ili porast cijena nafte (kruzeri, zrakoplovi, pa i automobili rade na naftu) mogu ga ugroziti.
Nema više industrije
Gotovo da nema industrije, poljoprivreda stagnira kao i pomorstvo, banke su u stranim rukama, Agrokor je uništen.
Svaki peti Hrvat je u inozemstvu
Ali smo zato naslijedili i unaprijedili divlju gradnju (čak i legalnu koja je potpuno odbacila ikakve moralne i logičke kriterije), socijalističku birokraciju, sporovozne sudove, premlade umirovljenike, uglavnom osrednje škole i fakultete i tehnokrate formirane u samoupravnom socijalizmu.
Značajan problem je što zahvaljujući birokratskoj inertnosti, nedostatku vizije i karizme, pogrješnim odlukama na vanjskopolitičkom, ekonomskom, energetskom i vojnom planu EU utonula u glib, što i za nas znači inflaciju, depresiju, iseljavanje, useljavanje stranaca, sigurnosne ugroze, pad nataliteta, žalosno stanje dijela mladeži.
Hrvatska pritom nema nikakve koncepcije, strategije, niti samoodrživosti: mala je država koja mora paziti da se ne zamjeri velikim silama.
Postoji li kod nas razumna politička elita (kakvu je imao Dubrovnik) da procijeni naš položaj, naše nacionalne interese i budući razvoj za slijedećih deset do dvadeset godina. Stvari koje nam predlažu, s obzirom na vakuum moći EU-a, naši američki, indijski, kineski, ruski partneri su primamljive, pogotovo američki plin i podatkovni centar. Daleko je komotnije raspredati o muždrupu, je li bio kmet ili grof. A za procjenu jedne povijesne osobe trebalo bi polaziti od sustavnih pitanja kao što su odnos prema užoj obitelji, suradnicima, ljudskom životu, kulturi i kulturnoj baštini, administraciji (posebno sudstvu), socijali, političku, vojnu i organizacijsku sposobnost, odnos prema prirodi i prostoru (urbanizam), školstvu, medicini, ljudskim pravima, velikim silama… itd.
Hohštapleri i sociopati
Nažalost kao povjesničar dužan sam dati svoj sud o hohštapleru. Objektivni ljudi ustanovili bi da se radi o sociopatu vrlo velike inteligencije, šarmantnom i manipulativnom (i prevrtljivom) koji je izvrsno koristio položajnu rentu. Pokret nesvrstanih više je odgovarao Angloamerikancima,
kao i udruživanje u obrambeni savez s Grčkom i Turskom, uperen naravno protiv SSSR-a godine 1953. godine. Američka pomoć u kreditima, hrani, oružju prelazila je više desetaka milijardi dolara (ondašnjih, vrlo jakih). Turizam, gastarbajteri, tjeranje 200.000 Talijana i 500.000 Nijemaca, nacionalizacija tvornica, rudnika, kuća i zemljišta omogućili su prije porasta cijene nafte dosta udoban život.
Kao u biblijskoj priči o nepravednom upravitelju, Tito je radi svoga opstanka stvorio elemente socijalne države. (Luka 16, 1 – 13)
Istodobno je rasformirao Veliku Srbiju (autonomni Vojvodina i Kosovo, BiH, Crna Gora, Makedonija), dao Srbima prevlast u vojsci, policiji, carini, doveo na vlast u Beograd Crnogorce i Srbe iz Hrvatske i BiH, suprotstavio UDBA-i KOS (vojnoobavještajnu službu), u mornarici i zrakoplovstvu forsirao Slovence i Hrvate… itd. Znate već Rubikovu kocku.
Od njegovih pokusa malo što je preživjelo. Samoupravljanje je bilo komedija, ali korisna. Teška industrija je propala, zrakoplovi galeb i orao bili su smiješni, tenk T-84 dobro zamišljen, ali nije radio. Nesvrstani još formalno postoje, ali ni muslimanske države nemaju mira niti međusobno, niti iznutra. Tjeranje ljudi u gradove, gdje je industrija propala, nije bilo uspješno. Jugoslavija se raspala, JNA skoro da je bila čisto srpska vojska.
Filmovi koje je forsirao, recimo “Bitka na Neretvi”, “Partizanska eskadrila” bili su vrlo loši i skupi, dok je fenomenalnoga Batu Čengića stavio “na led” (bez whiskeya).
Ali reći da Hrvati ljevičari i proistekli iz lijeve diktature Andrija Hebrang, dr. Tuđman, Marko Veselica, Petar Šegedin, Miko Tripalo, Josip Manolić, Josip Boljkovac, Janko Bobetko, genijalni Davor Domazet-Lošo i dr. nisu bili dovoljno dobri Hrvati bio bi nonsens.
Taj čovjek Josip Broz nije bio dvoličan kao rimski Bog Janus, već je imao masku za svaku priliku. Ponekad bi se njegovi interesi i interesi Republike Hrvatske poklopili, ponekad ne. I naravno bio je notorni ratni zločinac, kao i većina ratnih vođa iz toga razdoblja.
Nije mi namjera ni poništavati sve dobro što je stvoreno u kulturi, ekonomiji, školstvu i socijalnoj politici toga vremena. Ali uz napomenu da je i Slobodan Milošević izašao iz Titina šinjela, te Branko Mamula.
Doduše bilo je i simpatičnih stvari u exYu, kao što je vanjskopolitički komentator Dane Roško, koji je u centralnom dnevniku optuživao obje velike sile visokim intenzitetom tona ljetnoga cvrčka ili dinarskoga guslara, da svojom glupom i neodgovornom politikom dovode svijet nad ponor. Još i danas sam uvjeren da je svijet pošteđen ludila nuklearnoga holokausta zahvaljujući Dani Rošku i saveznome maršalu.
Sapienti sat!
