Više vrijedi miris moga otoka nego cijela Amerika i njeno blago
Sestra Emilija Šimić lijepo i tečno piše, njen rukopis je čist kao suza
Subjekt kratkih pripovijedaka je čovjek u potrebi, starac, prognanik, izopćenik, osamljenik ali i ljudi koji nose žive rane rata i životnih vihora, u manjoj mjeri tu su čudaci i osobe sa posebnim potrebama, naša najmanja braća koju je u svojem časnom pozivu njegovala s. Emilija Šimić.
Ta stvarnost ne bi uopće bila podnošljiva bez Krista, bez susreta sa ljudima u Kristu, bez nade i opraštanja, bez dobrih samaritanaca poput Majke Tereze, bez zajedništva i ljubavi.
Uvijek sam svojim učenicima govorio da je najuzvišenije zanimanje majka, da o majkama zavisi kakav će svijet budućnosti biti i da društvo i državu čini mogućim i održivim samo OBITELJ, zajedništvo i ljubav.
To je potka koja se jasno provlači kroz Emilijino djelo.
Nalazim i određeni obrazac, većina likova je u zavičajnom prostoru jugozapadne Bosne i Hercegovine, tom žilavom korijenu hrvatskoga naroda na koji se nadovezuje vrlo srodan biološki i naravlju prostor Dalmatinske zagore, Like i Srednje Bosne. Ljudi koji na veličanstvenoj, ali često škrtoj i hirovitoj zemlji teško žive, ali su složni, radni i odani Crkvi.
Turski zulumi, ratovi i biblijska iskušenja nisu taj narod (prije pet stoljeća dominantan u skoro cijeloj Bosni i Hercegovini) zatrijeli.
Domovinski rat
Domovinski rat u kojem su Hrvati napadnuti i u kojima je agresor želio izgurati ih sa njihova ognjišta obuhvaća veći dio Emilijinih priča, ali u tim pričama postoji vjera i nada, svijet ogleda vedrije kroz kristom obojenu optiku. Jasno ističu se i mane našega čovjeka; žena koja ostavlja muža logoraša, djeca koja ne brinu o starim roditeljima (jer su u inozemstvu ili velikom gradu), ljudi koji su iz uvjerenja ili radi karijere pristupili Partiji, nerazumni koji su iselili u istočni Srijem (koji je pripao Srbiji preko poluautonomne tzv. SAP (socijalističke autonomne pokrajine) Vojvodine).
Ipak postojalo je više prostora da se prikaže i zlo koje donosi Zapad, kao što je rastava brakova, narkomanija, kocka, preveliki materijalizam, olako iseljavanje i stvaranje golemih praznih prostora. Jer narod je kao antički Antej jak samo dok je na zemlji i u dodiru sa zemljom.
Malo su prikazani i drugi i drugačiji, braća koji su nam ipak dosta slični, iako smo od njih doživjeli velikih zala – u prvom redu hrvatski Srbi i oni iz BiH.
Uostalom svaki čovjek i svaki narod kada dođe u poziciju moći postaje pomalo ohol, nepravedan i netolerantan. Događa se da i onaj koji je bio proganjan, kao Izraelci, kada dođe u slobodu ili na pune misirske lonce zataji svoga Boga ili živi dvoličnim, tzv. “tradicionalističkim” životom.
Od pripovijesti izdvojio bih priču o Mariji koja bi i kamen rasplakala.
Vjerujem da je s. Emilija život posvetila Isusu i njegovom geslu ;”Koliko učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste.”
“Jer po ljubavi prema bližnjima postajemo slični Bogu.”
Prvoj učiteljici
“Molitva bez praštanja ne može biti uslišana”.
Izdvojio bih pjesmu
“PRVOJ UČITELJICI”
Sjećam se, iako bješe to davno Utonuh u radost kao bajku
A u to vrijeme daleko , sjajno Zavoljeh učiteljicu kao majku.
Dok vučem crte kose i ravne Kao anđeo uza me stoji
Kad prvo brojke neoprezno pišem Moje se srce ničega ne boji
Samo godinu provedoh s njome Ali sjećanje na nju još je živo
Što joj nikad ne rekoh hvala I danas mi je zbog toga krivo
Pjesmicu ovu ona čitati neće Jer je, vjerujem u vječnom miru
Al spomen na nju nestati neće Dok pišem slova, čitam lektiru.
“Više vrijedi miris moga otoka nego cijela Amerika i njeno blago”.
Patnje otočanina Ivana svjedoče o ljepoti vjere i njenoj snazi u najtežim trenucima, u nemoći fizičkoga tijela.
“A život tako brzo prolazi i samo dobro i plemenito ne gubi cijenu. Vjera u Boga, ljubav prema vlastitoj obitelji i domovine vrednote su na kojima se gradi ili pada čovjek. Ukoliko čovjek ostane u pravom smislu ČOVJEK postići će svoj cilj… Graditi život bez Boga, bez obiteljske ljubavi i zajedništva, slično je graditi kuću bez temelja.”
Starac iz Duvanjskoga polja svjedoči:” Za Božić nitko nije mogao ići na ispovijed ako je u svađi sa susjedom ili s bilo kim, prije toga trebalo se pomiriti.”
Lijepa je pjesma Povratnik, u njoj “zvonit će opet zvona stara A vjernici molit oko oltara Jer samo vjera Hrvatsku spasi Poštenje i praštanje Hrvata krasi.”
Nije zalud zadnja priča naslovljena:
BOG NAS NIKAD NE NAPUŠTA
Tome nemam ništa dodati.
