Pojašnjenja Milanu Rakovcu

Milanov otac Joakim bio je rodoljub i borac za istarske Hrvate

 

 

Kako danas malo ljudi u Istri poznaje bogatu povijest Istre i borbu istarskih Hrvata, rodoljuba, za slobodu podsjetila bih Milana Rakovca na jedan njen dio u kojem je aktivno sudjelovao njegov otac, što on vjerojatno i zna, pa su mi još  čudnije i nerazumljive ove njegove riječi o istarskoj himni!

Milan Rakovac

 

Joakim Rakovac rođen u selu Rakovci kraj Baderne, 14. listopada 1914. – poginuo blizu Korenići iznad Limske drage, 18. siječnja 1945. godine). Osnovnu talijansku školu završio je u Baderni.  Odgojen je u hrvatskom duhu, čitao je početnice i zabranjene hrvatske knjige. Natpis 'Kraljice Hrvata, moli za nas' uklesao je Ivan Rakovac na obiteljsku kapelicu 1920. godine, nakon potpisivanja ugovora u Rapallu, kojim je Istra pripala Italiji. Ivana su talijanski fašisti često tukli, a talijanske vlasti zatvarale; naposljetku je umro u njemačkom koncentracijskom logoru Dachau. Uoči napada Italije na Jugoslaviju Joakim Rakovac je mobiliziran u talijanske specijalne bataljune. Pušten je 1942. te se aktivno uključio u borbu za slobodu Istre,

Istarski rodoljubi bili su spremni  na kapitulaciju Italije 8. rujna 1943. godine, i digli se na ustanak. Sljedećeg dana, 9. rujna započeo je opći ustanak naroda Istre i u tijeku nekoliko slijedećih  dana razoružano je oko 8 600 talijanskih vojnika, zauzeli su vojarne i karabinjerske stanice osim u Puli, a narod Istre počeo je skidati fašistička obilježja s javnih zgrada. Pod oružjem se našlo oko 10.000 Istrana, te je do 11. rujna oslobođen gotovo cijeli poluotok osim Pule, Fažane, Brijuna i Vodnjana. Ustanici s područja hrvatske Istre oslobađaju čak i Izolu i Kopar u slovenskom dijelu Istre, te izbijaju pred sam Trst.

 

Joakima Rakovca  kapitulacija fašističke Italije zatekla ga je u Gologorici; vodio je veću grupu novih boraca i  s njom razoružao garnizone u Cerovlju i Borutu, a zatim je sudjelovao u oslobođenju Pazina, a slijedećeg dana i Poreča. Predstavnici naoružanog naroda koji su u tom trenutku vojno ovladali skoro čitavom Istrom (nisu ušli jedino u Pulu) deklarirali su cilj svoje pobune, i zatražili da im se iz Hrvatske pruži ruka koja će pripojenje Istre Hrvatskoj prihvatiti. Skup o ujedinjenju sa maticom zemljom Hrvatskom u Pazinu je 13. rujna 1943. godine otvorio je Joakim Rakovac, a Proglas je napisao i pročitao Ljubo Drndić.

 

Proglas Narodnooslobodilačkog odbora za Istru narodu Istre o priključenju matici zemlji i ujedinjenju s ostalom hrvatskom braćom, Pazin, 13. rujna 1943. prenosim u cijelosti:

ISTARSKI NARODE!

Duh Istre ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje.

U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati! Svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, Istrani su ustali, jurnuli na kasarne uhvatili čvrsto oružje u svoje ruke, da njime brane svoje pravo i slobodu. Otvorena su vrata zloglasnih tamnica, i pušteni na slobodu dični sinovi nikad pokorene Istre. Ne ćemo više nikad dozvoliti, da se našom sudbinom drugi poigrava.

 

RODOLJUBI ISTRE!

 

Talijanske garnizone u našim su rukama. Talijanski vojnici bježe sa naše rodne grude. Prvi put u našoj istoriji uzima narod kormilo u svoje ruke. Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom našom hrvatskom braćom.

 

ISTRANI!

 

Držimo čvrsto oružje u našim rukama! Stanimo na branik naše slobode. Ne dajmo je više nikome za živu glavu! Moramo da ostanemo svoji na svome. Budimo disciplinirani i slušajmo upute naše narodne vlasti: naših NARODNO-OSLOBODILAČKIH ODBORA.

To je Proglas Narodno-oslobodilačkog odbora Istre, koji je pročitao Ljubo Drndić nakon što je Joakim Rakovac otvorio skup u Pazinu 13. rujna 1943. godine. U odluci od 13. rujna 1943. godine se niti jednom riječju ne spominje Jugoslavija, makar je predsjedavajući Joakim Rakovac bio član Komunističke partije, a član te partije je bio i Ljubo Drndić, koji je odluku napisao. Potvrđeno je da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati. Zanimljivo je da je Proglas upućen ISTRANIMA, a ne Istrijanima. U Proglasu nigdje nema spomena Tita, Komunističke partije Jugoslavije, niti priključenja Jugoslaviji!  U njemu  spominje ZAVNOH, kao predstavnik NOP-a  Hrvatske. Sam Okružni NOO za Istru ubrzo se raspao zbog njemačke Rommelove ofenzive,  kojom je uspostavljen njemački nadzor nad Istrom u sklopu njemačke Operativne zone Jadransko priobalje. Nakon općeg ustanka u Istri, koji nije bio pod nadzorom KPJ i  prihvaćanja odluka od 13. rujna 1943. godine, Ljubo Drndić  s proglasom Okružnog NOO-a za Istru od 13. rujna i izvještajem Štaba hrvatsko-slovenskog odreda od 15. rujna 1943. krenuo je  preko Kastva u Hrvatsko primorje da bi te večeri stigao u oslobođenu Crikvenicu. Odmah je izvjestio vodeće ljude KPH o događajima i Istri. Novi proglas narodu Istre bio je gotov 16. rujna! Tiskan je u obliku manjeg plakata u nakladi od 4000 primjeraka. Odmah je izlijepljen po Crikvenici i drugim mjestima Hrvatskog primorja. Specijalnim kuririma je nekoliko stotina primjeraka odmah upućeno i u Otočac. "Koristeći se svim mogućim motoriziranim vezama žurili smo zatim iz Crikvenice da se što prije vratimo u Istru. Na Grobinštini sam prvi put sreo istarskog emigranta i poznatog komunista robijaša Dušana Diminića i obradovao se kad sam saznao da je upućen na rad u Istru. Zajedno smo krenuli prema Klani dijeleći usput proglase o sjedinjenju. Diminić je još u srpnju 1941, tada kao član OK KPH za Hrvatsko primorje  napisao tekst značajnog letka »U borbu«, u kojem se Istra izričito spominjala, a narod pozivao u borbu za »nacionalno oslobođenje od okupatora i njihovih slugu« i za praktično rušenje granice na Rječini.
Samo dvije godine nakon toga, tih rujanskih dana 1943., Dušan Diminić je već i sam sudjelovao u širenju novog proglasa u kojem je ustanička Istra proglasila svoje sjedinjenje s Hrvatskom u novoj Jugoslaviji! U Klani, koja postaje središte čitave Kastavštine, sretamo istarsku emigrantkinju i partijskog funkcionara Dinu Zlatić i poznatog narodnog borca Kastavštine Milana Jardasa", napisao je u svojoj knjizi Ljubo Drndić http://www.znaci.net/00003/569.pdf

 

Ljubo Drndić: ORUŽJE I SLOBODA ISTRE

 

U proglasu Pokrajinskog NOO-a pozivali su se »svi Istrani« da i dalje odlučno stupaju u partizanske redove, da sakupljaju pomoć za narodnu vojsku i da se odazovu upisivanju zajma koji je ZAVNOH bio raspisao radi pružanja efikasnije pomoći postradalima u NOB-u.

A u Pazinu prilikom proslave srebrnog jubileja sjedinjenja, 28. rujna 1968. godine, Vladimir Bakarić je rekao;"  Narodu Istre može zaista poslužiti »na ponos i diku« da je u svoje čete, bataljune i brigade, u svoju 43. diviziju i u druge vojne jedinice NOV i PO Jugoslavije uputio blizu 30 000 boraca, od kojih je više od 6 000 poginulo s puškom u ruci, dok su brojne tisuće Istrana pale kao žrtve precizno razrađenog nacifašističkog i kvislinškog sistema terora, mučenja i ubijanja." Tako je borba istarskih rodoljuba, istinskih antifašista i istarskog svećenstva upravo zahvaljujući Ljubi Drndiću iskorištena u komunističkoj revoluciji, jer NOB nije bila samo borba za oslobođenje od fašizma i nacizma, već i borba za radikalni društveni preobražaj u totalitarno komunističko društveno uređenje.

Ti isti komunisti su nakon rata preuzeli fašističke metode obračuna sa neistomišljenicima i proganjali, mučili, zatvarali i ubijali istarske narodnjake i istarske svećenike!

• 24. kolovoza 1947., zaklan je,  prerezanog grkljana ubijen Bl. Miroslav Bulešić,

• 11. rujna 1946. odveden je i bačen u jamu talijanski svećenik Francesco Bonifacio . – zaustavila ga je neka straža „narodne obrane” i nestao je; tijelo mu nije nikad pronađeno

Od 1941. do 1949. godine u Istri je ubijeno 15 svećenika i tri bogoslova.

• Na Vergaroli je dana 18. kolovoza 1946. došlo je do velike eksplozije na središnjoj gradskoj plaži u kojoj je poginulo preko 70 osoba, a prema drugim izvorima i više od 110 osoba, među kojima je bilo i 20 djece. Većina tih ljudi ukopana je 23. kolovoza 1946., a spomenik poginulima danas stoji ispred katedrale u Puli.

Ubijeni su, odnosno likvidirani i svi viđeni istarski narodnjaci , a proganjani su svi koji se nisu htjeli priključiti  Komunističkoj  partiji  Jugoslavije!

A danas baš to hrvatstvo Istre, nekim sinovima i unucima tih komunista smeta u istarskoj himni ??? Na što su spali u mržnji prema hrvatskoj državi!!!

I sam Joakim Rakovac stradao je pod čudnim okolnostima. Neumorno je radio na terenu. Tako je, 18. siječnja 1945. bio na sastanku u selu Korenići, na Kanfanarštini. Nacisti su iznenada opkolili selo. Pri povlačenju, Joakim Rakovac je teško ranjen. Sutradan, u jednoj šumici, omladina sela Červari i Korenići našla ga je mrtvog. Narodnim herojem proglašen je 9. prosinca 1952.

http://www.znaci.net/00001/10_221.htm

 

Uloga istarskog svećenstva u borbi protiv fašizma kao zaštitnice naroda bila je presudna!

 

Jedna od vrlo značajnih specifičnosti, svakako se mora naglasiti, odražavala se u posebnoj ulozi hrvatskog svećenstva Istre, koje je velikim dijelom ostalo povezano sa svojim župljanima i njihovim nevoljama. U razdoblju od dva desetljeća talijanske okupacije ono je pružilo žilav i svojevrstan otpor politici nasilnog odnarođivanja, podnoseći pri tome teška poniženja, batinanje i zatvore. U narodu su takvi svećenici bili poštovani i cijenjeni. Zato su se mnogi svećenici u Istri uključili  u narodnooslobodilački pokret. Činjenica što je među istarskim rodoljubima bilo i komunista nije bilo zapreke da se uključe u otpor protiv fašizma. U prvom redu zato što je oslobodilačka borba protiv fašizma uključivala u svom programu i ostvarenje onih ciljeva za koje su se narodni svećenici Istre do tada časno i uporno borili .Fašizam je  uništio političke, ekonomske i kulturne ustanove istarskih Hrvata, pa je crkva ostala još jedino mjesto gdje se narod okupljao i dobivao pomoć.

 

Svećenik Zvonimir Brumnić surađivao je sa Ljubom Drndićem i pričao mu o stradanjima svećenika u vrijeme talijanskog fašizma. A svećenik Miroslav Bulešić prijateljevao je sa Joakimom Rakovcem. Nekim zadrtim komunistima ta suradnja istarskog svećenstva i istarskih rodoljuba komunista izrazito je smetala, pa postoji osnovana sumnja u službenu inerpretaciju pogibije Joakima Rakovca!

Kriterij za priključenje Istre Hrvatskoj, nije bila Titovo ratno oslobađanje, teritorij koji je Tito držao, već etnička struktura  stanovništva.Istarski svećenici su bili istinski kršćanski antifašisti, a ne kao komunisti  antifašisti , koji su ustvari fašisti, po masovnim likvidacijama. Ničeg antifašističkog nije bilo u klanjima (Miroslav Bulešić) u jamama, masovnim likvidacijama nad stanovništvom, ne nad neprijateljima-okupatorima, nego nad domicilnim stanovništvom.
Istra je kraj u kojem žive i Talijani i Slovenci i Hrvati u definiranim granicama, Katolička crkva jednako je štitila svo stanovništvo Istre!

Na sastanku  istarskog svećenstva sa Komisijom koju su osnovali Saveznici (37-člane Savezničke komisije, engleska je delegacija brojila 7, američka 8, ruska 13 i francuska 9 članova ) pri Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946, godine, koji se održao u Pazinu 19. ožujka 1946., točno u 22 i 45, te su ostali do 2 sata poslije pol noći svećenici Božo Milanović, Tomo Banko i Leopold Jurca kao predstavnici hrvatskog istarskog svećenstva, organiziranog u “Zboru svećenika sv. Pavla za Istru predali su Komisiji Spomenicu svećenika »Zbora sv. Pavla za Istru« sa statistikom o nacionalnoj strukturi župa u Porečko-pulskoj, Tršćansko-koparskoj i Riječkoj biskupiji.

Izvješće mons. Bože Milanovića o sastanku predstavnika Zbora svećenika sv. Pavla za Istru s predstavnicima Savezničke komisije za razgraničenje Julijske krajine  u Pazinu 19. ožujka 1946. (str. 494.-499. u knjizi Miroslav Akmadža, Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980.);

Od ukupno 176 župa, bile su 132 hrvatske župe, 21 talijanska i 23 mješovite, među koje računamo samo one, koje imaju više od 10 % druge narodnosti. Prema tomu u Istri je od svih župa i samostalnih kapelanija 75 % hrvatskih, 12 % talijanskih, i 13 % mješovitih.

Po popisu stanovništva koji je radila Italija 1921. godine bilo je 90.000 Talijana i 250.000 Hrvata u Istri po Spomenici Zbora svećenika sv. Pavla.

 

Cadastre national de l Istrie – ključan dokument koji je dokazao hrvatstvo Istre

 

Za potrebe pregovora o razgraničenju na Pariškoj mirovnoj konferenciji (29. Srpnja –15. listopada 1946.), skupina hrvatskih intelektualaca (Josip Roglić,  koordinator, R. Maixner, L. Čermelja, M. Gržetić, I. Pucić, P. Skok i Mirko Deanović) priredila je, a Nakladni zavod Hrvatske u srpnju je 1946. objavio na francuskom jeziku knjigu-dokument pod naslovom Cadastre national de l ‘Istrie, u kojoj je dokazano da je većina obitelji na istarskom poluotoku sve do grada Trsta (osim grada Pule) hrvatskog i slovenskog podrijetla, a manjina talijanskog. Cadastre National de l’Istrie (d’après le Recensement du 1^er Octobre 1945), opsežan dokument pisan francuskim jezikom, priređen za potrebe Komisije za razgraničenje u Predsjedništvu Vlade NR Hrvatske u pregovorima između FNR Jugoslavije i Italije (1945.-46.) te za potrebe Pariške mirovne konferencije.

Knjigu je priredio Jadranski institut u Sušaku, a tiskao Nakladni zavod Hrvatske (Zagreb, srpanj 1946.).

Terenska anketna istraživanja obuhvatila su područje istarskog poluotoka (Zonu B), osim Pule (tada u Zoni A, pod anglo-američkom upravom), te otoke Cres, Lošinj, Unije, Male i Vele Srakane, Susak i Ilovik. Popisom je obuhvaćeno 71.349 obiteljskih prezimena, od čega 45.817 (62,22 %) slavenskoga (hrvatskog i slovenskog) podrijetla i 18.752 (26,28 %) tal. podrijetla, dok je 6.780 (9,50 %) prezimena ostalo »neodređeno« (sont restés indéterminés). Cadastre su iznova 1980-ih obradili Josip Bratulić  i Petar Šimunović, izostavivši slovenski i ograničivši se na hrvatski dio Istre. Znalački su preradili podatke, prilagodili ih suvremenomu načinu izlaganja te na hrvatskom jeziku priredili iznimno vrijedno izdanje koje je pod naslovom Prezimena i naselja u Istri: Narodnosna statistika u godini Oslobođenja tiskano u ediciji Istra kroz stoljeća (1985.-1986.).

 

Prava nacionalnih manjina u Istri

 

Nacionalne manjine o kojima govore Čakić (sugerira da je Istra zemlja isključivo Hrvata u kojoj ostali nisu dobrodošli)  i Rakovac (multilingvalna istarska himna) imaju zagarantirana sva ljudska i nacionalna prava po Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih  manjina. (NN 155/2002.)

Članak 7.

Republika Hrvatska osigurava ostvarivanje posebnih prava i sloboda pripadnika nacionalnih manjina koja oni uživaju pojedinačno ili zajedno s drugim osobama koje pripadaju istoj nacionalnoj manjini, a kada je to određeno ovim Ustavnim zakonom ili posebnim zakonom, zajedno s pripadnicima drugih nacionalnih manjina, naročito:

1. služenje svojim jezikom i pismom, privatno i u javnoj uporabi, te u službenoj uporabi;

2. odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu kojim se služe;

3. uporabu svojih znamenja i simbola;

4. kulturna autonomija održavanjem, razvojem i iskazivanjem vlastite kulture, te očuvanja i zaštite svojih kulturnih dobara i tradicije;

5. pravo na očitovanje svoje vjere te na osnivanje vjerskih zajednica zajedno s drugim pripadnicima te vjere;

6. pristup sredstvima javnog priopćavanja i obavljanja djelatnosti javnog priopćavanja (primanje i širenje informacija) na jeziku i pismu kojim se služe;

7. samoorganiziranje i udruživanje radi ostvarivanja zajed­nič­kih interesa;

8. zastupljenost u predstavničkim tijelima na državnoj i lokalnoj razini, te u upravnim i pravosudnim tijelima;

9. sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina;

10. zaštitu od svake djelatnosti koja ugrožava ili može ugroziti njihov opstanak, ostvarivanje prava i sloboda.

Dakle stavak 3 jasno kaže da imaju slobodu uporabe svojih znamenja i simbola. Talijanska nacionalna manjina uzela je kao svoju zastavu, zastavu Republike Italije i kao svoju himnu, službenu talijansku himnu, i to nije nacionalistički ?

A Krasna zemljo Istri mila, dome roda hrvatskog je nacionalistička?

Zaključak -neprimjerena i zlonamjerna retorika Nenada Čakića

 

Istarsku županiju čine jedinice lokalne samouprave: 10 gradova i 31 općina

 

Gradovi: Buje-Buie, Buzet, Labin, Novigrad-Cittanova, Pazin, Poreč-Parenzo, Pula-Pola, Rovinj-Rovigno, Umag-Umago i Vodnjan-Dignano.

Od 10 gradova 7 gradova je dvojezično hrvatskog i talijanskog jezika  , a 3 su jednojezična -hrvatskog jezika

Općine: Bale-Valle, Barban, Brtonigla-Verteneglio, Cerovlje, Fažana-Fasana, Funtana, Gračišće, Grožnjan-Grisignana, Kanfanar, Karojba, Kaštelir-Labinci – Castellier-Santa Domenica, Kršan, Lanišće, Ližnjan-Lisignano, Lupoglav, Marčana, Medulin, Motovun-Montona, Oprtalj-Portole, Pićan, Raša, Sveti Lovreč, Sveta Nedelja, Sveti Petar u Šumi, Svetvinčenat, Tar-Vabriga, Tinjan, Višnjan-Visignano, Vižinada-Visinada, Vrsar-Orsera i Žminj.

Od 31 općine 12 je dvojezično hrvatskog i talijanskog jezika  , a 19 jednojezično, hrvatskog jezika.

Ukupan broj stanovnika IŽ; 208.055 što čini 4,85 % stanovništva Republike Hrvatske

• Hrvati 142.173 (68,33 %)

• Talijani 12.543 (6,03 %)

Od ukupnog stanovnišva Istre 208 055, dvojezičnošću je obuhvaćeno 139.553, a hrvatskim jezikom 66.733 stanovnika

Iz navedenih podataka prema popisu stanovništva 2011. godine IDS je svojom politikom talijanizirao Istarsku županiju, jer je 67 % stanovnika obuhvaćeno dvojezičnošću. Hrvatskim jezikom ostalo je obuhvaćeno samo 33 % stanovnika Istre.

Zbog 12.543  pripadnika talijanske manjine  ili samo 6,03 %, dvojezičnošću je obuhvaćeno 67 % stanovništva Istre! 

E pa sada neka Nenad Čakić kaže da nisu dobrodošli???

A da druge manjine nisam ni spomenula na primjer; Dane srpske kulture, koji se održavaju već 11 godina za redom po gradovima širom Istre, a Srba u Istri ima 7206 ili 3,46 %.

Doista zlonamjerno, sa nepostojećom i neprimjerenom nacionalističkom retorikom i sa ciljem nepotrebnog podgrijavanja  međunacionalne netrpeljivosti!

Sve braniteljske udruge, sve političke stranke i svi građani Istre trebali bi se suprostaviti takvoj nepotrebnoj retorici, jer narušava dosegnute standarde suživota u Istri!

 

Lili Benčik