“U narodu sam raso i doraso. Š njime sam jednu pjesmu pjevao, jednu tugu tužio, jednu brigu brinuo, pa mu zavoljev ko da nas je jedna majka pod srcem nosila…“
Ostavio nam je don Nikola Tordinac u svom relativno kratkom životu (Đakovo, 5. XII. 1858. – Đakovo, 21. II. 1888.) zanimljivo književno djelo i još zanimljivije etnografsko, tj. zapise iz naroda. Peru vješt, duhovit i slikovit kao Šenoa i Ivana Brlić Mažuranić, Tordinac nam dočarava narodni život, običaje i duševnosti koje odlično poznaje . Nije nipošto svaki ispovjednik dobar psiholog i opažač kao Don Nikola. Majka je od Josipovića iz Pečuha, otac iz Vinkovaca.
Ti su krajevi istočne Slavonije, Bačke i Baranje i ne samo južne Mađarske bili naseljeni Hrvatima iz BiH, tzv. Bunjevcima i Šokcima. U Pečuhu ima i Podravaca i puka koji sebe zovu Bošnjacima.
U izdanju Đakova i hrvatske samouprave u Pečuhu, uz pomoć gradonačelnika Đakova Zorana Vinkovića tiskana je 2010. knjiga Tordinčeva “Hrvatski narodni običaji, pjesme i pripovijetke iz Pečuha i okolice. Seoske bajke i bajalice- crtice”.
Ovdje je prisjetiti se na hrvatske velikane u Pečuhu, Janusa Pannoniusa, Miroslava Krležu, Augusta Šenou, Nikolu Šubića Zrinskog koji slavno pade kod obližnjeg Szigetha, te pašu đakovskoga koji se rodom od banjolučkih strana možda smatrao Hrvatom.
I na stotine tisuća naših sunarodnjaka od kojih su mnogi danas pripadnici prijateljskog mađarskoga naroda.
Zbog narušena zdravlja umire Tordinac od tuberkuloze 1885.godine.
“Ljuto mi se sjetnu ražalilo kad se na svoje oči uvjerih da će se za koju godinu ovaj kraj prometnut planinom suharikovinom – barem što se tiče lijepih narodnih pjesama, pradjedovskih običaja i narodnih svetkovina.”
” Kad ih čovjek upita “Tko ste?” oni će … “Mi smo Bošnjaci”. “A kako vi ljudi govorite?”, oni reknu hrvatski.”
Mađari ih posprdno nazivaju Bošnjaci, Rac.( Rac je Srbin na mađarskom op. T.T.)
Opisuje Tordinac povijesno dokumentirane napadaje kalvinista i pravoslavnih na isusovce pred turskim vlastima, te hinjenje Turaka da ovima vjeruju, da bi od katolika izvukli globu.
Poslije oslobođenja krajem XVII. stoljeća neki muhamedanci i pravoslavni postaju katolici.
Popularno štivo narodu ostane pjesmarica iz 1845. godine. “Vrata nebeska” od župnika Stipana Gerdenića.
“Hrvati u baranjskoj županiji vrlo su lijepi i od oka birani junaci. Ma stasitiji i glavatiji od Nijemaca i od Ugrina.” Navodi da su visoki, brkati, te da ima dosta modrookih! Žene su većinom plavke.
“Hrvati su janjeće ćudi, ali lako prekipe, a kad prekipe dok se okrenem oproste i zaborave. Razgovorni su, gostoljubivi preko mjere. Miluju veselje i radovanje, ali u ničem ne prizore. Piju vino, rakiju i pivo, ali štono vele pametno. Dosada se još nije čulo za Hrvata hajduka, kradljivca i palikuću.” Lijepim načinom kod tih Hrvata možeš puno postići, silom ništa. Loše govore mađarski, osim u gradu Pečuhu. Imaju nešto turcizama.
Žene oko grla oviju dukate i đerdane. Nose i kožni oplećak sav ogledalcima i vunicom nakićen. Glavu umotaju u šarenu poculicu (ženske glave maleno pokrivalo od tekstila).
Mlade žene pozatiču za uho pačje perje i cvijeće.
Pečuški Hrvati jedu grah, kupus, krumpir, pitu s makom, orahe s medom, zaoblicu.
Čim se dijete porodi odmah ga metne babica na materin kožušak, da mu bude kosa kudrava, ako je muško, a ako je žensko da bude dobra vezilja. Muškome djetetu uklopi babica u ruku bič da bude dobar pastir.
Kad spuste pokojnika u grob bacaju za njim čašu sa svetom vodom i novaca – kako vele oni otkupljuju. Jer da će duša reći onom ranije ukopanim: “Ja platio.” Zasade razne biljke na grob, kao ružicu, Neven, plavi šaš (aleluju!) itd.
Na Lucijom dan žene koje žele vidjeti vještice ( bosorke) grade tronožac koji dovrše za Badnjak. Ako stanu na njega za polnoćku tada vide tko je vještica. Postoji i ružan običaj da se izrezbario bundeva i učine joj nos oči i usta, pa ogrnuvši se bijelom pojavom i stavivši tikvu sa zapaljenim svijećom iznutra navrh glave, straše ljude. Mislio sam (T.T) da je taj budalasti običaj anglosaksonski. Na Tomindan kolju svinje i pale brave, tj. uškopljrne ovnove.
Pjesma je: “Krvavica kobasica ganja
Gdi si bila kurvetino stara?
Kulen babaija,
Samar nije Marija,
Kulen je puko,
Samar je crko.”
Na Andrije djevojke pod jastuk stave muške donje gaće i sanjaju tko će im biti suđenik. Praznovjerje je da kojega muškarca prvoga sretnu ujutro na ulici, tako će im se zvati suđenik.
Badnjak djeca već zorom čestitaju
Čestit Vam bio Badnjak
Adam i Eva!
Mnogo godina živili
U zdravlju i miru
Inu sušnom spasenju.
Malo radili,
Mlogo imali.
Bolje Boga hvalili nego dosad.
Slanina Vam bila ko vrata,
Kobasica ko greda.
Divojkine sise ko koršovi,
Imali pilića ko mravi.
Pri svakoj želji udare stražnjicom o vrata. Domaćica dariva djecu s kolačima, orasima i suhim voćem.
Na Petrovo nagrnu Hrvati pa igraju kolo uz tamburu i gajde. Tu se nameću i prijateljstva i svadbe.
Na Ili je žene ne rade jer se boje da će ih Ilija gromom i ledom pobiti. Taj dan idu Hrvati sv Bartul na proštenje u vinograd. Na lozu objese kulen da dobro rodi. (Što su tu običaja iz Bosne donijeli i koliko to ima veze sa starim slavenskim Bogom Perunom? T.T.)
Sitnija praznovjerja
Tko prije Đurđeva guštera ulovi pa dodirne sa njime svoje grlo toga neće grlo boljeti godinu dana (vidi sv. Blaž, Vlaho i slavenski slično zvučni Bog reptila Veles)
Tko ugasi svijeću pa se puši i odmah ju upali bez kresiva toga će sin biti pop.
Kad munje siju zapali se cica maca (biljka) pa ne će grom u kuću.
Kad led pada usijeci sjekiru u strijehu i odmah će prestati.
Tko iz dlana vino srče biti će pijanac.
Smrdljivim drenićem ne valja marše(stoku) udariti jer će uvijek mršavo biti.
Kosti od šunke veži na voćke pa će roditi.
Mlijeko s večeri ne valja davati – presušiti će krava.
Dječje pjesme, rugalice i narodne priče preskačem, iako bi bilo dragocjeno usporediti sa sličnima Hrvata u domovini, ali i Austriji i Italiji.
Seljački narod znao se zaduživati u Židova, odatle valjda i priča Čarobna puška, gdje Židov pleše po trnju savladana magičnom puškom koja svaku pticu ubije i svakoga stvora tjera plesati.
Za kraj riječi Don Nikole: “U narodu sam raso i doraso. Š njime sam jednu pjesmu pjevao, jednu tugu tužio, jednu brigu brinuo, pa mu zavoljev ko da nas je jedna majka pod srcem nosila…
I ovaj u rubini narod ljubi – ljubi ognjevito…, i ovaj narod zanosi sve što je plemenito, veličajno i nebesno. Ova mala moja knjižica neka bude donekle dokazom onomu što sam rekao, a uzdam se tvrdo, da će to budućnost pouzdanije i tvrđe posvjedočiti. Moja knjižica ništa nije van sitna pregršt raznih zgoda vađenih iz narodnog života…”
Mnoge sam opise stanovanja, priča i običaja preskočio da ne kvarim čitaču radost otkrivanja i čitanja.
Krasne su ilustracije Marte Đurok na kraju knjige .
Treba napomenuti da je Nikolin stric znameniti Ilirac, pjesnik i svećenik iz Đakova Juraj Tordinac (1813.-1893.)
