Kosta Strajnić ostavio je traga na dušama umjetnika i ljubitelja starine, očistivši se prije smrti od svih fikcija, osobito materijalizma
Talentirani sarajevski pisac, osoba koja kuži književnost i ima dobar ukus, ali nažalost mačak poput onoga iz Majstora i Margarite, dotaknuo se u svojim člancima i zaslužnoga hrvatskoga povjesničara umjetnosti Koste Strajnića (1887. – 1977.). Pozabavimo se dakle tekstom Miljenka Jergovića.
Naslov je “Kosta Strajnić, umiranje u provinciji.” Zgodne su to asocijacije, čovjek se sjeti dr Carla Levija iz Milana interniranoga u kalabreškoj provinciji, Ovidije biva po Augustu poslan na Crno more, Andrić u zatočeništvu piše Ex Ponto, a za Medovića je napisano: “Ragusa e pur troppo microscopica per il suo raro genio.” Ili je asocijacija na Krležin “Titov povratak 1937.”, dok u Kumrovcu laju cucki, a topovi grme na svjetskim bojišnicama; jedan avanturist lumpenproleter budi zemlju iz “hiljadugodišnjeg” srednjovjekovnoga sna? Ili povratak Filipa Latinovicza?
Iz Križevaca, Strajnić kao član siromašne obitelji s puno djece, već 1906. studira slikarstvo u Beču, 1911. povijest umjetnosti u Beču, 1913./14. živi u Beogradu, 1916./17. je opet u Beču, pa u Pragu 1918. – 1920., od 1920. – 1922. živi u Parizu, pa opet Prag, pa Pariz da se 1928. skrasi u Dubrovniku svojoj 41. godini.
Da je Ludomir Rogowski (1881. – 1954.) koji je uspio kao pijanist i kompozitor (nažalost nije genijalan), bio ravan Beethovenu i Mozartu, tada bi njegova patnja bilo dostojan zgodnoga filma, a njegov boravak u sobici samostana sv Jakoba kao slika sv Francesca Asiškoga.
Pitanje je opet što bi Viktor Frankl bio bez logora, sv. Ignacio Loyola bez topovske kugle, Van Gogh bez Arlesa, Dostojevski bez epilepsije, Solženjicin bez Sibira?
Možda bi bili uredni građani odlikaši poput gospodina premijera Plenkovića, nakon odrađenog činovničkoga posla pojeli bi ugodno jelo u renomiranom restoranu.
Križevčanin koji dolazi u Dubrovnik da bi tamo obnašao dužnost konzervatora nije promašena egzistencija, niti slika čovjeka kojega je politika uništila, a takvih je bilo dosta 1914. – 1971. (vidi npr. životopis Béle Hamvasa). U isto vrijeme dubrovački su intelektualci slani po sandžačkim i crnogorskim vrletima, Bosni, Kosovu, (Sjevernoj) Makedoniji. Neki po emigracijama, neki po zatvorima.
I tu se družio s braćom Dobrovićima (Petar, slikar 1890. – 1942.), Nikola, arhitekt, 1897. – 1967.), prijateljima zajedničkim s Krležom.
Iako je s Krležom perom “zaratio”, dijelom i radi Matoša koji je Krleži bio uzor; Krleža se uvijek raspitivao što radi Strajnić. Kao što je Krleža hvalio Petra Dobrovića, koloristu s gotovo dječjim crtežom, tako je Strajnić hvalio Nikolu, arhitekta sklonoga Le Corbusierovim (1887. – 1965.) pojednostavljivanjima, odnosno pretvaranju zgrada i kuća u kutije. (o. Niemeyeru i Gropiusu drugom prigodom). Strajnić se oduševio i Slovencem Jožem Plečnikom (1872. – 1957) i njegovim lijepim eklektičnim stilom, kiparom Ivanom Meštrovićem (omiljenog kralju Aleksandru Karađorđeviću, ali izrazito mrskog Krleži) koji se odlikuje epskom monumentalnošću, točnije grandomanijom. Tu strahovito Strajnić griješi, srećom se odustalo od njegovog gotovo secesionističkoga i nametljivog Kursalona na Pilama, jako loše ideje o dugoj uzobalnoj šetnici do sv. Jakova (Lungomare) i rušenju Lazareta (tu se protivio povjesničar Vinko Foretić (1901. – 1986.).
Tu je kardinalna polemika Strajnića s urednikom splitskoga “Novog doba” Vinkom Brajevićem koju je sa puno sluha uočio i ostvario svoj magistarski rad Vinko Srhoj (1957.), a što je afirmirajući Strajnića i obilježavajući njegovu obljetnicu doradio i prezentirao dubrovački povjesničar umjetnosti Ivan Viđen.
Vinko Brajević bio je kulturan čovjek, katolik i antimason, umjereni Hrvat i nažalost umjereni Jugoslaven (1888. – 1967.). Interniran u Rimu 1941., po završetku rata se ne vraća u domovinu, već ostaje u zavodu sv Jeronima, te i umire u Rimu 1967. Polemika Strajnić – don Brajević školski je ogled dobroga Brajevićevog promišljanja baštine, trebao bi biti uzor i danas, osobito povjesničarima umjetnosti. Treba reći da je glavna zasluga Strajnićeva što je u Dubrovnik donio dah Pariza, i što je pomogao u formiranju cijeloga niza umjetnika, od prerano preminulih Rajčevića i Ettorea do naraštaja mojega oca Josipa. Iz valjda sentimentalnih razloga divio se Strajnić i ikonama i srpskim manastirima, te je kombinaciju Dobrovićeve modernističke simplifikacije u geometrijskoj arhitekturi, Plečnikov austrijanski eklekticizam i Meštrovićevu pastirsku megalomaniju nazivao (taj likovni bosanski lonac) novom jugoslavenskom umjetnošću.
Kao konzervator bio je ozbiljan i nepodmitljiv.
U Drugomu svjetskom ratu vlasti NDH nisu dirale njega i suprugu Jovanku, rodom iz hrvatskoga Zemuna. Osobno se zauzeo za Strajnića Ante Kisić, kotarski predstojnik, ali i dubrovačka struja u NDH bila je u blagoj opoziciji prema Paveliću, posebno ljudi oko časopisa “Spremnost”. [Stijepo Perić (1896. – 1954.) , Ivo Bogdan (1907. – 1971.), Tijas Mortigjija (1913. – 1947.), Albert Haler (1883. – 1945.)].
Ne može Jergović pojmiti čovjeka rojalista kojemu komunisti nude mjesto direktora Galerije; Kosta prihvaća, ali na domjenku ostavlja dvojicu visokih časnika da stoje, a ostarjelom biskupu šalje po službeniku stolicu. Odmah je smijenjen; naravno da nije pomogla duhovita opaska da je časnike smatrao “našima”, a biskupa tretirao kao dobar domaćin gosta. Ili kad je moj otac dobio lijepi honorar od Strajnića za restauraciju neke ikone, i zaboravivši neki predmet (kapu ili nešto, nebitno) zatekao ga je za oskudnim jelom na trpezi, makaronima sa žlicom marmelade. Tek tada je shvatio da Strajnić životari. Njegovu zbirku knjiga i slika prebogata dubrovačka općina propustila je povoljno otkupiti. Da, uvijek je bio važniji vatromet i večere od prave kulture!
Vratimo se sada na Jergovića, koji je od živućih BiH književnika najviše obećavao. Članak njegov iako ima dosta i istinitih navoda krležijansko je pretjerivanje, bombastični skok u ništa, isisavanje teza uz maloga prsta o temi koju se nedovoljno poznaje i razumije, vječita oporba avangarda, enfant terrible. Nazvati to intelektualnim kokošarenjem, klošarenjem, torbarenjem i švercom nije dovoljno. Radi se o kolosalnoj minhauzenskoj hohštapleriji nedostojnoj darovitoga pisca koji je iskazao sazrijevanje i zavidnu socijalnu inteligenciju u svojim tekstovima o Savi Besaroviću, Knutu Hamsunu, Anđelku Vuletiću… Nasuprot Jergoviću smatram da je komunizam, pa i liberalizam ostao životno i intelektualno porazan, a da je Strajnić ostavio traga na dušama umjetnika i ljubitelja starine, očistivši se prije smrti od svih fikcija, osobito materijalizma.
