Odlično se zabavljam u Zagrebu, stvarno uživam. Sviđa mi se taj stil života. U Hrvatskoj je malo opušteniji nego u Sloveniji. I to se ne odnosi samo na Zagreb, već na cijelu zemlju
Miha Zajc, koji je ove godine odbio mogućnost povratka u slovensku reprezentaciju nakon odlaska Matjaža Keka, igra najbolji nogomet u karijeri u dresu Dinama Zagreb.
Prije dvije godine, Miha Zajc doživio je razočaranje koje si nitko ne može priuštiti. Tada ga trener Matjaž Kek nije uvrstio na popis sudionika Eura 2024. San o natjecanju na velikom natjecanju za kojim je čeznuo još od djetinjstva bio je gotov. Nije mu bilo lako, ali natjerao se da ne će odustati. To mu se isplatilo. Danas se smatra jednim od najtraženijih slovenskih nogometaša. U Hrvatskoj impresionira fantastičnim izvedbama, smatra se dirigentom federalnog tipa s profinjenim dodirom i osvaja pohvale. Ovdje je obožavan i poštovan. Ispričao nam je više o tomu kako je u Dinamu u Sedam nebesa kad smo ga posjetili u Zagrebu i otvorio mnoge zanimljive teme.
Na stadionu Maksimir, u oronulom domu Dinama Zagreb, uz nastup najboljeg hrvatskog kluba, poznatog po iznimnoj organizaciji, reputaciji i koji se smatra primjerom mnogima u regiji, Miha Zajc nas je dočekao karakterističnim osmijehom. To je bio dokaz koliko uživa u nogometu. Kako mu se ne bi smijali kad se suočava s najboljom sezonom svoje karijere. Na greenu radi ono što najbolje zna. U Dinamu mu to dopuštaju. Doživljava ono što mu je toliko nedostajalo dok je nosio nacionalni dres. Njegovo najveće razočaranje bilo je prije dvije godine.
Iako je dugo bio član reprezentacije, tadašnji trener Matjaž Kek nije ga odveo na Euro 2024. Precrtao je svoje ime tik pred gomilom. Razočarani Zajc ušao je u razdoblje koje mu nije donijelo mnogo zadovoljstva čak ni u klupskom svijetu, jer mu je nedostajalo minuta u Fenerbahçeu i Toulouseu. Iskusni Primorac našao se u dodatnim problemima. Ipak, nije odustajao. Vjerovao je da će pronaći okruženje koje će ga razumjeti i izvući najbolje iz njega.
Miha Zajc branio je boje Olimpije i Celja u 1. SNL-u, postao nacionalni prvak s Dragonsima prije deset godina, zatim se preselio u Italiju u Empoli, a 2018. ga je u njihove redove privukao turski velikan Fenerbahçe, s kojim je postao osvajač kupa. U međuvremenu je bio na kratkoj posudbi u Genovi i Toulouseu, a prošle godine prekinuo je suradnju s Turcima i pridružio se Dinamu
Kad je telefon zazvonio prošle godine, a legendarni Hrvat Zvonimir Boban bio na drugom kraju telefona, svijet se u trenu okrenuo naglavačke. Osjećao je da će ponovno moći uživati u nogometu.
I doista, osjećaj ga nije prevario. Brzo je postao jedan od najpopularnijih Slovenaca u Hrvatskoj. Nakon mnogo godina, ponovno je iskusio kako je biti prvak. Ali dogodilo se nešto drugo. Sada je toliko dobar da bi bio sretan da ga pozovu u slovensku reprezentaciju, jer bi sigurno predstavljao dodatnu vrijednost. To je više puta naglasio čak i bivši trener Kek u nedavnim javnim nastupima. Miha Zajc je, međutim, odbacio takvu mogućnost. Imao je svoje razloge koje nije želio javno ponavljati nakon iskrenog susreta s Boštjanom Cesarom. Ovo poglavlje je sada zatvoreno. Sada svu svoju energiju usmjerava prema kraju sezone, gdje jedan od najboljih igrača hrvatskog prvenstva, novopečeni favorit navijača Dinama, želi obogatiti naslov prvaka kupom. Prije toga, odvojio je vrijeme za Sportal, vodio nas po objektu, gdje se osjeća kao iz bajke, i dotaknuo se mnogih zanimljivih tema.
Jako sam sretan što sam nakon dugo vremena osvojio novu nagradu
- Čestitam na sjajnoj sezoni. Pomogao si Dinamu Zagreb da osvoji naslov prvaka atraktivnim nastupima i golovima, također si se plasirao u finale kupa, a hrvatski mediji te svrstavaju među najbolje igrače prvenstva, što je velika čast za slovenskog nogometaša u tako zahtjevnom okruženju.
– Stvarno je fantastično. To su jako lijepi osjećaji. Cijelu sezonu smo naporno radili. Nije bilo lako, bilo je uspona i padova tijekom sezone, i na kraju smo više nego zasluženo postali prvaci Hrvatske. Jako sam sretan što sam nakon dugo vremena osvojio novu nagradu. Nadam se da ćemo za nekoliko dana osvojiti kup (Dinamo će igrati protiv Rijeke u finalu Hrvatskog kupa 13. svibnja) i da će to biti kraj cijele sezone.
- Postali ste nacionalni prvak nakon otprilike deset godina. Prije toga, uspjeli ste to napraviti u Sloveniji s Olimpijom Ljubljana. Koje su uopće razlike?
– Iznad svega, prošlo je neko vrijeme između (smijeh, napomena urednika). To su bila potpuno različita razdoblja u mom životu i karijeri. Kad sam bio prvak s Olimpijom (sezona 2015/16), to mi je bilo posebno. Vratiti naslov Ljubljani nakon više od 20 godina … U to vrijeme dijelio sam garderobu s nekim glumcima za koje mogu reći da su moji prijatelji. Bilo je puno Slovenaca, mogao si osjetiti taj naboj. U Ljubljani je vladala prava radost. Zatim, u deset godina do današnje priče s Dinamom, dogodilo se mnogo toga između, pa još više cijenim ovaj naslov u Zagrebu, jer znam da to nije nešto što se uzima zdravo za gotovo. Za nešto takvo moraš naporno raditi, ali ako to postigneš u tako velikom klubu, to nosi još veću težinu. Sretan sam i ponosan.
Prvi put je proslavio nacionalni naslov 2016. u dresu Olimpije. Tada su Zmajevi prvi put nakon 21 sušne godine zauzeli slovensko prijestolje, a radost nogometaša nakon pobjede nad Rudarom u Velenju bila je neopisiva.
- Vaši nastupi odjeknuli su i u Sloveniji. Nije nedostajalo navijača koji bi vas željeli ponovno pratiti u reprezentaciji, pogotovo s ovakvim utakmicama koje igrate u Hrvatskoj. Trener Boštjan Cesar također nije skrivao namjeru da te vrati u reprezentaciju s kojom si završio 2024., ali si mu zahvalio. Objasnio je da je bol koju osjećate od Europskog prvenstva, kada vas tadašnji trener Matjaž Kek nije uključio na popis, prevelika.
– Ljudi imaju svoja mišljenja o tomu, ali ja sam u početku dolazio iz sebe. Od svojih osjećaja. Volim donositi vlastite odluke i preuzeti odgovornost za svoje postupke. To je bila moja osobna odluka. Istina, selektor i ja smo popili kavu i razgovarali, ali u ovom trenutku nisam htio previše ulaziti u ono o čemu se pričalo. Ni to ne bi bilo pošteno s moje strane. Ali svidjelo mi se što smo otvoreno razgovarali i opustili se.
Stojim iza onoga što sam rekao selektoru. Odluka je bila upravo takva, i želim reprezentaciji i treneru sve najbolje. Nadam se da će sastaviti momčad najbolje što može i postići najbolji mogući rezultat. I u sljedećim utakmicama i u sljedećim kvalifikacijama za veliko natjecanje (Euro 2028., op. cit.).
- Nakon ove odluke da se ne vratite u slovensku reprezentaciju, je li nešto lakše za vaše srce? Osjećaš li olakšanje?
– To me oslobađa jer je to moja odluka. Sretan sam kad donesem odluku iza koje stojim. Ponekad moraš preuzeti odgovornost, čak i ako nije po svima po volji. Ne možeš biti voljen i dobar od svih. Nikad ne možeš zadovoljiti svakoga. Možda je nekome dala tu odluku da razmisli, možda netko ne odobrava, ali tako se ja osjećam. To sam rekao selektoru. Uvijek ću snositi svoj dio odgovornosti u ovome. Sada idem naprijed i potpuno sam fokusiran na sebe i svoj put u klubu. Ali onda ćemo vidjeti što će vrijeme donijeti.
Miha Zajc ove sezone igra u Hrvatskoj u iznimnoj formi. Propustio je posljednju utakmicu protiv Varaždina zbog manje ozljede, ali bit će spreman za najveće spektakle koje slijede do kraja sezone. Sljedeći vikend u Maksimir dolaze vječni rivali Hajduk Split, a zatim finale kupa protiv Rijeke 13. svibnja.
- Znači, još niste konačno zatvorili vrata reprezentaciji s ovim? Biste li se i dalje vratili ako, hipotetski, možete održati takvu vrhunsku formu čak i za nekoliko godina, s nekim tko nije bio uključen u priču o Euru 2024. kao izbornik?
– Pa, ne znam. Nisam razmišljao o tome. Više sam se fokusirao na to kako se sada osjećam. Ali također je potrebno vidjeti u kakvom ću stanju biti za nekoliko godina. To je moja odluka trenutno, ali vidjet ćemo kako dalje.
- Što se tiče vaše klupske karijere, sezona nije mogla završiti bolje. U Hrvatskoj ste obožavani, postali ste važan igrač prvenstva Dinama, a u nekim anketama lokalni nogometni navijači čak vas nazivaju igračem koji je na njih ostavio najveći dojam ove sezone.
– Ponosan sam što sam stekao toliko suosjećanja u tako kratkom vremenu, ali nisam baš osoba kojoj su pohvale i nagrade toliko važne. Na kraju, međutim, kao nogometaš, više vas karakterizira tko pobjeđuje, a tko gubi.
Ali drago mi je da su u Hrvatskoj uspjeli prepoznati moje napore. Došlo je toliko daleko da su mi predsjednik, trener i suigrači čak povjerili ulogu kapetana. Ponekad vam to znači više nego samo zabiti gol. Da možeš biti netko koga se prati u klubu i da možeš pomagati drugima. Stvarno sam ponosan na to.
- Već dugo Slovenija nije vidjela tako razigranog i kreativnog nogometaša u saveznim redovima, koji bi mogao raditi takve stvari na tako visokoj razini. Lakoća i užitak prepoznaju se u tvojoj igri. Kao da smo se ponovno rodili u Hrvatskoj.
– Statistički gledano, ovo je definitivno najbolja sezona moje karijere. Čini mi se da to uglavnom proizlazi iz okruženja koje vas prati. Kako te cijene, prihvaćaju i kako znaju prepoznati tvoje dobre stvari. Tako je bilo i u prošlosti u Fenerbahçeu, ali i u Olimpiji, koju i danas ubrajam među velike klubove. Zašto? Kad se boriš za lovorike, nije ni važno u kojoj si zemlji, samo moraš biti veliki klub. Klubovi poput ovog usadili su mi pobjednički mentalitet.
Napadački stil igre i dominacija su mi u DNK. Tako sam odrastao. Čak smo i u Interblocku težili tome od malih nogu, tako da mi nije strano. Najbolje mi ide kad uživam igrati nogomet. Hvala Bogu da sam ga kupio u Zagrebu. S Dinamom mogu pokazati što mogu. Zaista je lijepo iznenaditi nekoga time ponekad.
Početkom srpnja navršit će 32 godine i ima ugovor s Dinamom do kraja sezone 2026./27. Ove sezone odigrao je 23 utakmice u hrvatskom prvenstvu. Pridonio je s osam golova i šest asistencija.
- S Dinamom ste u Hrvatskoj u svojoj klasi. Uspijevate u mnogim stvarima, ali što se tiče atomskog nogometa, nevjerojatna utakmica Lige prvaka između PSG-a i Bayerna Münchena (5:4) i dalje odjekuje u Europi.
– Fenomenalan meč. Uživao sam gledajući ga. To je zaista najviša razina, najbolje europske momčadi se natječu. Bilo bi iluzorno očekivati da drugi sada igraju tako. Da se svi sada zapitamo, zašto ostali nogometaši ne igraju tako? Jer da jesu, stadioni u hrvatskoj ligi sigurno bi bili puni do zadnjeg mjesta.
- Kako bi se drugi nosili s vrstom ritma kakav smo vidjeli u Parizu? Na primjer, ti? Biste li ostali bez daha nakon 20 minuta?
– Nešto slično (smijeh). Ono što smo gledali bila je jedna od najboljih utakmica svih vremena. Ali također je potrebno uzeti u obzir psihološku snagu. Kako su igrači, čak i kad su gubili 2-5, znali da će patiti, ali su ipak mogli poboljšati rezultat. Znali su koliko su dobri. S aspekta razvoja nogometa, gledali smo ludu utakmicu. Toliko fizičke snage, trčanje, sprint. A kad to spojite s izvrsnom tehnikom koju mnogi svirači imaju, stvara se nešto nevjerojatno. Lijepo je vidjeti u što se ovakav nogomet razvija.
U modernom nogometu nedostaje nam čarolija Ronaldinha i Messija koja je prevladavala u prošlosti, ali sada imamo nove majstore kreiranja igre. Različita igranja. Dembele, Olise, Diaz … Ludo! Zahtijevati takvu stvar od svih nas bilo bi ludilo. To ne možemo jer jednostavno nemamo tu kvalitetu.
- Ali zašto ste uopće prošle godine odlučili preseliti se u Hrvatsku? Nikad prije nego što ste počeli surađivati, nikad to nisi stavio na veliko zvono u javnosti.
– Kao što vjerojatno znate, nisam imao najbolju sezonu ili dvije prije dolaska u Zagreb. Uglavnom zbog ozljeda. Bilo je puno promjena u Fenerbahçeu, veliki klubovi uvijek traže nove igrače. Pokušao sam se prilagoditi tome, otišao sam u Francusku na posudbu, ali nije mi uspjelo u Toulouseu. Ipak, za mene je to bilo lijepo iskustvo. Oduvijek me zanimalo kako je igrati u velikoj ligi. Bio sam u Italiji, bio sam u Fenerbahçeu, pa sam svirao u Francuskoj.
Nakon povratka iz Francuske prošle godine, početkom lipnja, nazvao me predsjednik Dinama Zvonimir Boban i rekao mi da me želi u Dinamu. Bio je izravan i iskren, to mi se svidjelo.
- Jeste li tada mislili da je to šala? Ne dobiješ poziv od takve nogometne legende svaki dan.
– Skoro (smijeh). Odmah sam mu rekao da me zanima. I doista. Sljedeći put kad smo ga čuli, potvrdio mi je kako je Dinamo odlučio za mene. I da su spremni čekati da se ja pozabavim Fenerbahçeom i sredim papirologiju. Dali su mi jamstvo da me stvarno žele i da će biti strpljivi. Odmah sam si rekao, to je to!
Međutim, bio sam svjestan da još moram razgovarati s Fenerbahçeom o pauzi prije toga. Ali nije lako pregovarati s Turcima (smijeh).
Kad je ove sezone bio gost u splitskom Poljudu, doživio je najstrašniju gostujuću utakmicu u Hrvatskoj, koja na njega nije ostavila tako veličanstven dojam kao na njegove mlađe suigrače. To je zato što je iskusio kako je nastupati u pravim navijačima na Fenerbahçe utakmicama i na najvećim turskim derbijima. “Bilo je ludo na utakmicama Fenerbahçea. Cijeli stadion zna pjesme, mlade i stare. Kad suparnik ima loptu, 50 tisuća ljudi zviždi. Svi, uključujući žene i djecu. Sa svakim pokretom, dišu s tobom, osjećaš napetost. Moji roditelji i supruga, kad su me gledali u Istanbulu, znali su reći da su s utakmice došli zbunjeniji od mene”, šaljivo je rekao Miha Zajc.
- Ali kako ste uspjeli uvjeriti turske pregovarače? Tada ste imali ugovor s Fenerbahçeom još jednu sezonu.
– Teško je pregovarati s bilo kojim klubom kad je riječ o novcu, a još teže s turskim klubovima. Nipošto ne ako morate pregovarati o raskidu ugovora. Prije tri godine, kada smo pregovarali o produženju ugovora, nije bilo lako. Turska je posebna zemlja. To je specifično okruženje u kojem Turci funkcioniraju vrlo dobro, jer su na to navikli, a mi ostali malo manje. Postoji drugačija, malo kaotičnija kultura na koju se moraš naviknuti.
Ali kad sam svirao u Fenerbahçeu, bilo je stvarno ludo. Kakav klub, kakva zemlja, kakvi nogometni fanatici! Način na koji vole nogomet, to je nešto nevjerojatno. Čak i sada, kosa mi se podigne kad pomislim gdje sam bio i igrao. Kad napustiš Istanbul, tek tada razmišljaš o tome gdje si bio prije. I vidiš razlike.
Teško je reći i opisati kako je igrati za Fenerbahçe. Samo moraš biti tamo i vidjeti kakva ludost vlada u igrama. To je veliki klub s 20 milijuna navijača. Ne možemo ni zamisliti, to je deset Slovenaca! Zato sam ponosan što sam bio dio ove priče.
Dakle, kada je prošle godine bilo potrebno raskinuti ugovor s Fenerbahçeom, upravo se odvijala promjena predsjednika. Bilo je to nesigurno razdoblje, ali na kraju smo se jednostavno dogovorili. Čak i tada, osjećao sam ogromnu sreću zbog Dinama. Iako još nisam znao kakva će mi biti sudbina u Zagrebu. Ali osjećao sam da će biti ugodno i uspješno.
- Dakle, osjećaj te nije varao?
– Ne, osjećao sam poseban optimizam. Kad vas nazove netko s tako bogatom nogometnom karijerom i znanjem, bivši broj deset koji igra gotovo na vašoj poziciji… A kad osjetiš da te razumije u nogometnom svijetu, to je znak da prihvatiš ponudu. To se pokazalo kao odlična odluka.
Zapravo, već sam znao da dolazim u veliki klub, jer sam igrao s puno igrača koji su već bili u Dinama. Znao sam kakva su očekivanja ovdje. Dobro sam se prilagodio i odigrao dobru sezonu.
Impresioniran je koliko hrvatski sportski mediji pomno prate što se događa u nogometnom svijetu. “Dinamo je vrlo važan. Svaki dan. I reprezentaciju općenito. Koliko se o njoj pričalo pola godine prije Svjetskog prvenstva. To su stvari koje se ne mogu usporediti sa Slovenijom. Na polju nogometa mogli bismo puno naučiti od Hrvata.” Ponosan je što predstavlja boje kluba u kojem su mnogi ugledni igrači blistali u prošlosti. Baš kao Zvonimir Boban i pokojni Zlatko Kranjčar na slici.
- Ali kada je Zvonimir Boban počeo pratiti tebe da te stavi na svoju listu želja za pojačanje?
– Rekao mi je da je počeo ispitivati o meni prije nekoliko godina u Italiji, dok je radio u Milanu. Trebao mu je glumac mog profila. S obzirom na način na koji je postavio Dinamovu igru i sustav u kojem želi igrati, prepoznao je u meni da sam dovoljno dobar za momčad. Bio je u pravu.
Oživio sam u takvom sustavu kao glumac. Možete vidjeti koliko dobro naš predsjednik poznaje nogomet. Vrlo dobro zna što igrač može postići ako igra na pravoj poziciji, a i dalje je pravilno orijentiran.
- Nakon takve sezone u Hrvatskoj, Fenerbahce se vjerojatno sada može ljutiti jer ne znaju kako to izvući iz vas na vrijeme.
– Tako, tako (smijeh). Tako to jednostavno jest. Ponekad se stvari moraju posložiti da te dovedu na pravo mjesto u pravo vrijeme. Iznad svega, na meni je da prihvatim priliku kad mi se pruži. Hvala Bogu da jesam.
Zvonimir Boban bio je kapetan Hrvatske na Svjetskom prvenstvu 1998., gdje su slovenski susjedi senzacionalno osvojili treće mjesto, a Davor Šuker, također bivši as Dinama iz Zagreba, bio je prvi strijelac natjecanja.
- Ali koja je tvoja idealna pozicija za igru?
– Osam. Boban je nekad bio desetka, ali u modernom nogometu zaista ima malo pravih desetki. Moraš biti toliko dobar da cijela utakmica pripadne tebi, ali istovremeno moraš zabijati golove. U Dinamu igramo sustav 4-3-3. Imamo dvije osmice koje su više orijentirane na napad. Dakle, više ”od šesnaesterca do šesnaesterca”, a pored nas je šestica koja je više defenzivna.
U hrvatskoj ligi dominiramo ovim sustavom. Držimo se svog principa, od kojeg ne odstupamo, da igramo visoko i vršimo pritisak na protivnika. Ni u Europi nismo odstupili od toga. To nas zagrijava jer imamo mladu momčad punu igrača između 19 i 21 godine. Napravili smo puno pogrešaka. Ako smo nešto naučili, to je u Europi.
Neki od njih su prvi put igrali u Europi, što su mediji trebali uzeti u obzir, ali nisu. Mnogi su željeli da igramo kao Dinamo prije pet godina, koji je eliminirao Tottenham u Europi, ali u međuvremenu se mnogo toga promijenilo. Samo nam treba još malo vremena. Strpljivi smo u klubu. Nadam se da ćemo to iskoristiti sljedeće sezone.
- Kad ste razmišljali o ponudi Dinama, jeste li također zvali Petra Stojanovića, dugogodišnjeg branitelja serijskih hrvatskih prvaka, za savjet?
– Naravno. Čak i kad je igrao za Dinamo, uvijek mi je govorio na nastupima za reprezentaciju koliko je to velik klub. Bio je u pravu. Olakšao mi je put jer je ostavio tako dobar dojam u klubu da mi je bilo puno lakše kad sam stigao. Samo su znali tko dolazi. Ako vas pohvali netko tko je već prošao kroz ovu situaciju, sigurno vam je lakše. Zato sam neizmjerno zahvalan Peki. Ono što je učinio za Dinamo ovdje je vrlo cijenjeno.
Petar Stojanović mu je rekao mnogo lijepih stvari o Dinamu Zagreb čak i kad je sam nosio plavi dres hrvatskog serijskog prvaka.
- Međutim, u Hrvatskoj također jako cijene činjenicu da ste dolaskom u Zagreb odrekli dobar dio svoje zarade koja bi inače pripadala vama u Turskoj. To je rijetka pojava u eri kada je novac dugo vladao nogometom. U Zagrebu, kako su nam nasumični sugovornici koje smo upoznali prije ovog intervjua dali do znanja, još su te više voljeli zbog toga.
– Za mene nije bilo sumnje. Oduvijek me vodila želja da igram nogomet na najvišoj razini i u velikim klubovima. Imam osjećaj da sam uvijek stavljao nogomet na prvo mjesto, a ne novac. Oduvijek su me vodile sportske ambicije. To je bila moja unutarnja motivacija, a ne novac. Dobro, nogomet je na kraju postao posao, ali više od financijske strane, želio sam ostvariti cilj da uvijek uživam u nogometu.
To je zato što sam znao da ako mi se to svidi, igrat ću i svoj najbolji nogomet. A ako sam u klubu gdje me ljudi razumiju i igraju nogomet koji mi je na koži, moći ću pokazati što mogu. Pa, i to sam dobio u Zagrebu.
Bio sam dobro primljen u Dinamu. Od igrača, trenera do svih zaposlenika kluba. Lijepo je i u gradu, osjećam se kao kod kuće. Šira javnost te također drugačije prihvaća ako igraš dobro i ako tvoj klub pobijedi. Hvala Bogu da je tako ispalo za mene. Osjećam se odlično.
- Dakle, uživate u klupskom svijetu. Što je s karijerom u reprezentaciji? Nemaš li ništa što ti nedostaje?
– Općenito, ja sam osoba koja pokušava ostati pozitivna i gledati na sve što je moguće ljepše (smijeh).
Tijekom karijere igrao je s mnogim igračima koji su ranije nosili dres Dinama Zagreb i pričali mu mnogo lijepih stvari o klubu. To su bili Petar Stojanović, Boštjan Cesar, Dominik Livaković, Milan Badelj, Marko Pjaca, Hrvoje Čale, a njegov izbornik bio je Primož Gliha…
- Dakle, ovaj tvoj zarazni osmijeh nije laž, već iskren?
– Naravno, nije složen. Čak i kad ga nema, nije “lažnjak”, pa (smijeh, napomena urednika). Ali, ne… Što se tiče reprezentacije, uvijek ću je pamtiti po lijepim stvarima. Jako sam ponosan što sam bio dio ove priče kad smo se kvalificirali za Europsko prvenstvo. Iako tada nisam igrao tamo. Ipak, bilo mi je lijepo. Tada sam se osjećao dobro, čak i ako sam imao drugačiju ulogu nego u klubovima. Ali to je sve dio života i nogometa. Kad moraš proći kroz takve stvari da vidiš nešto drugo.
Ipak, bio sam u slovenskoj reprezentaciji toliko godina da sam i ja puno toga dao. Možda sam joj mogao dati više, tko zna, ali tako se sve raspalo. Zato pokušavam gledati pozitivno, a ne razmišljati o tome da nisam išao na Euro.
- Mnogi iz vaše generacije, s kojima zajedno pišete priče za reprezentaciju dugi niz godina, otišli su na Euro, čekali veliko natjecanje i ostvarili svoje dječje želje. Na primjer, ti i Andraž Šporar ste zajedno od malih nogu, svirali ste zajedno kao tinejdžeri u Interblocku. Bilo je mnogo iskrenih prijateljstava.
– Bilo je stvarno lijepo u nacionalnoj reprezentaciji, jer je bilo puno igrača iz naše generacije iz 1994. Ili 1993. i 1995. Ali što bih ja žalila? Tako to jednostavno ide u životu. Uvijek sam si govorio da neću prestati igrati nogomet zbog toga. Ne želim to. Ali isto tako ne želim da mi to obilježi karijeru jer nisam išao na Euro. Pogotovo zato što sam imao mnogo drugih prekrasnih priča i uspjeha.
- Da ti to ne pokvari sve?
– Sigurno ne će biti za mene. Ako bi to moglo uništiti druge, neka tako bude i za njih (smijeh).
Za Sloveniju je odigrao 39 utakmica između 2016. i 2023. godine, postigavši osam golova. Zanimljivo je da je postigao svoj prvi i posljednji gol u dresu protiv Crne Gore. Desno protiv odabrane linije, s kojom se Slovenija posljednji put susrela pod vodstvom Boštjana Cesara (2:3).
- Kada je trener Matjaž Kek određivao konačni popis putnika za Euro 2024., uklonio je s njega četiri igrača. Budući da ste troje pisali na slovo Z (Zajc, Zahović i Zec), a vratar Vidovšek također precrtan, s humorističnim izrazom činilo se kao da ste vi na kraju abecednog reda.
– Ha, stvarno nikad nisam razmišljao o tome. Stvarno, zanimljivo. Ali selektor je sigurno imao i druge razloge.
- Iako… Umjesto toga, mladi Adrian Željković dobio je priliku u saveznom sastavu. Ali vraćamo se na slovo Z.
– Trener Kek imao je svoje razloge za koje se zalagao. Tako je to jednostavno bilo. Morao sam se pomiriti s tom odlukom. Zatim sam rekao što mislim o svemu i stojim iza toga.
- Bio je to emotivan Instagram post koji je odjeknuo kod slovenske nogometne javnosti. Jeste li ga složili u žaru trenutka ili nakon dobrog sna?
– Kad sam saznao da ne ću igrati na Euru, čekao sam još nekoliko sati u Brdu pri Kranju da se oprostim od svih igrača. Činilo mi se pošteno to učiniti, budući da sam proveo toliko vremena s njima. Bio sam u nacionalnoj reprezentaciji gotovo deset godina, imao sam dobar odnos sa svima. Činilo mi se da ne bi bilo ispravno da samo ode. Jednostavno nisam takva osoba. Nikad nisam bio ljut na nekoga kad sam bio razočaran. U tom trenutku sam pomislila da je najbolje pokazati tko si i što jesi. To mi se činilo najispravnijim.
Tada sam pustio da stvari prođu nekoliko dana. Ali nakon vikenda napisao sam što sam mislio. Nisam htio nikoga uvrijediti, samo sam iznio svoje mišljenje. Tada sam rekao što mislim. Tako je bilo. Samo nastaviš dalje.
Činjenica da ne će igrati na Europskom prvenstvu 2024. naštetila mu je. Od malih nogu sanjao je o igranju u tako velikom natjecanju, što bi predstavljalo vrhunac njegove karijere.
- Ali kako se igrač osjeća kad sazna da ne ide na veliko natjecanje koje predstavlja vrhunac svega? Boli li kao da bi te netko udario nožem u srce? Slovenija, kao mala zemlja, ne posjećuje takve priredbe često.
– Sigurno boli. Nije te briga, daleko od toga. Ali ono što je tada važno jest kako na to reagiraš. Oduvijek sam vjerovao u sebe i svoje kvalitete. Stoga morate prihvatiti odluke na koje ne možete utjecati bez oklijevanja i krenuti dalje. Ne smiješ dopustiti da ti karijera završi u tom trenutku. Ili da bi to utjecalo na to tko si i što jesi.
Tada mi je bilo potpuno jasno što sam. Imam ljude oko sebe koji me vole bez obzira na to što mi se dogodi. Zbog toga sam si rekao da ću pokušati dokazati kako je možda netko u krivu u ovoj priči. Zato sam također zadovoljan kako sada dobro igram u Dinamu.
- Dakle, da dokaže izborniku Matjažu Keku, kako je mogao odlučiti drugačije?
– Ne mogu reći da je to točno ono što sam dobivao. Nemam baš takav osjećaj prema selektoru. Možda je nekome u interesu da bude tako, ali nije. Tada sam brzo obradio te stvari. Uvijek sam govorio da gospodinu Keku želim sve najbolje u budućnosti. Uostalom, vjerojatno ćemo se opet sresti jer je nogometni svijet tako malen (smijeh).
Danska se smatra zemlji bajki. To nije najljepša bajka za Miho Zajca, jer je svoju posljednju utakmicu za slovensku reprezentaciju odigrao 17. studenog 2023. u kvalifikacijama za Euro 2024. Slovenija je izgubila 1:2 pod vodstvom Matjaža Keka, a tri dana kasnije pobijedila je Kazahstan kod kuće i kvalificirala se za Euro.
- Prije nekoliko mjeseci, dok je Dinamo Zagreb prolazio kroz razdoblje krize, osobito u Europi, to se zaista spominjalo u nekim glasinama o kandidatima za trenera Dinama.
– Istina je. Tako to jednostavno jest. Samo moraš ići naprijed u životu. Vidjet ćemo.
Ipak, Matjaž Kek je zasigurno jedan od najzaslužnijih da ostavi tako lijep dojam slovenskog nogometa u Hrvatskoj. Hrvati nas izuzetno cijene, a ovdje su zasluge Keka ogromne. Svaka čast onome što je učinio s Rijekom prije, kao prvak ispred Dinama. Ostavio je vrlo dobar dojam, što je pomoglo nama koji smo kasnije došli u Hrvatsku. Vrlo je priznat u Hrvatskoj. Zbog njega, Hrvati nas Slovence gledaju drugačije iz nogometne perspektive.
- U posljednje vrijeme, bivši trener Matjaž Kek imao je dosta javnih nastupa u Hrvatskoj i nije skrivao svoj entuzijazam za vašu formu i nastupe u dresu Dinama. Također je rekao kako bi takve utakmice donijele vrijednost slovenskoj reprezentaciji.
– Sad kad dobro sviram, malo je drugačije (smijeh). Ali, ne. I on je tip koji kaže što stvarno misli u tom trenutku.
Matjaž Kek ostao je neporažen sa Slovenijom na Europskom prvenstvu protiv svih rivala! U grupnoj fazi remizirali su s Danskom (1:1), Srbijom (1:1) i Engleskom (0:0), a zatim su ispali u osmini finala nakon što su izveli udarce s bijele točke. Nakon 120 minuta utakmice, rezultat je bio 0-0. Godinu i pol nakon završetka Eura 2024. i neuspjele kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2026., napustio je mjesto vrućeg izbornika.
- Bi li mu rekao bok i rukovao se da je sastanak?
– Naravno da hoće. Ne zamjeram nikome od njih. Rekao sam to samo kad se dogodilo i nije tajna da smo u određenim trenucima imali drugačiji pogled na nogomet. Teško je biti na istoj razini sa svima. Imamo različita mišljenja, ali to ne znači da ga ne poštujem. Da ne poštujem ono što je učinio za slovenski nogomet? Gdje, ipak. Naprotiv. Nemam problem ako se ikad sretnem. I također, kao što sam već rekao, sudbina bi mogla igrati ulogu koju ćemo uskoro sresti.
- Nedavno se spominje kao kandidat za povratak na mjesto trenera Rijeke, ako Victor Sanchez zaista napusti Rujevicu.
– Vidjet ćemo. To će biti zanimljivo.
- Ali kakav je osjećaj bio pratiti Sloveniju i svoje bivše dugogodišnje suigrače na Euru 2024. nakon što ste uklonjeni s popisa putovanja?
– Meni to nije smetalo (smijeh).
- Jeste li gledali utakmice od kuće ili čak razmišljali o odlasku na utakmicu u Njemačku?
– Ne. Htio sam se malo odvojiti od svega, pa sam otišao na more. Želiš malo promijeniti okolinu. Htio sam se malo distancirati od euforije koja je vladala u Sloveniji vezano uz nogomet i Euro 2024. Ali definitivno sam gledao utakmice i navijao za dečke. Igrali su fenomenalno. Volio bih da su nastavili igrati ovako.
Miha Zajc je tijekom ljetnog odmora na moru gledao herojske nastupe svojih bivših suigrača na Euru 2024.
- Dakle, stavljaš se u ulogu obožavatelja?
– Bio sam obožavatelj, strastveni obožavatelj. Želim svima u nacionalnoj reprezentaciji najveći uspjeh. Nemam nikakvu zavist zbog toga. Kao što sam već rekao… Znam koliko sam dobar, gdje i što mogu svirati. Dakle, nije ničija krivnja što nisam bio na Europskom prvenstvu.
- S obzirom na različite stavove selektora, pozicija u kojoj niste pokazali ono što najbolje poznajete vjerojatno je također bila kontroverzna.
– U mom slučaju, bilo je puno stvari koje nisu imale smisla. Sigurno je mogao učiniti nešto bolje. I drugi također. I tako je kako je.
Ali bio sam sretan zbog dječaka. Želio sam da dobro igraju na Europskom prvenstvu i naprave iskorak u karijeri kako bi se prodali još boljim klubovima. Dobro je za sve nas. Također je dobro za mene, za Slovenca koji negdje igra nogomet. Premalo smo toga svjesni, volio bih vidjeti malo drugačiji pogled ovdje.
U Zagrebu ga je u klubu čekao još jedan Slovenac. Ovo je Sandro Bloudek, bivša slovenska nogometna nada, a sada pomoćni glavni trener. “Kad sam stigao, nisam ni znao da u klubu postoji još jedan Slovenac. Ali onda me Sandro sreo u klubu i razgovarao sa mnom na slovenskom. Bilo je smiješno i ugodno. Kad vas u ovom klubu dočeka slovenska riječ, srce vam se još više zagrije. Sjećam ga se iz prvog SNL-a kad je igrao u Aluminiju. Mogu reći da dobro surađujemo. I on i glavni trener Mario Kovačević imali su sezonu na visokoj razini. Nije im bilo lako, ni približno, jer su ušli u sezonu s potpuno novom momčadi. Imali smo 15 novih igrača koji su došli.
– U tom smislu, napravili ste veliku promociju za slovenski nogomet u Hrvatskoj. S obzirom na to koliko vas obožavaju i da ste jedan od kandidata za najboljeg igrača sezone, te sve veći broj sunarodnjaka koji su manje-više uspješni u Hrvatskoj (Aleks Stojaković, Žan Trontelj, Dejan Petrovič, Gregor Sikošek, Leo Štulac …), hrvatska bi se vrata mogla otvoriti za još mnogo više Slovenaca u budućnosti.
– Definitivno. Općenito, ne samo u Hrvatskoj, slovenski igrači su podcijenjeni na globalnoj razini jer dolazimo iz male zemlje. Naša tržišna vrijednost je svakako manja, ali kad dosegnemo tako visoku razinu kvalitete, volimo dokazati da smo jednaki konkurenciji. Jedino što nas smeta jest to što dolazimo iz okruženja koje nije toliko razvijeno u nogometu. To nam znatno otežava nego Hrvatima, koji su nam geografski najbliži. Da ne spominjem Italiju, veliku naciju s kojom se ne možete uspoređivati.
Slovenski nogometaš je uvijek podcijenjen po cijeni i vrijedi ga uzeti jer će vam donijeti isto što i nekome drugome, koga možda preplatite. Da bi to bilo tako, Slovenci su često krivi za sebe. Ne cijenimo dovoljno naš nogomet. Ne stojimo iza naših igrača ili nogometa kao što bismo trebali.
Hrvati, mogu potvrditi, drže nas u velikom poštovanju. I naša zemlja i igrači. Svi Slovenci koji su radili u hrvatskom nogometu ostavili su dobar dojam bez obzira na rezultate. Drže nas u dobrom svjetlu, ali u Sloveniji je drugačije, jer nogomet trenutno nije ni prvi sport u zemlji. Moguće je i griješim, ali s druge strane, imamo toliko uspješnih sportaša u drugim sportovima, pravih svjetskih zvijezda, da nogomet nije toliko izložen kao u Hrvatskoj. Ovdje, međutim, postoji velika razlika između dviju zemalja. Ovdje u Sloveniji mogli smo puno naučiti od Hrvatske.
U hrvatskom prvenstvu ove sezone ističe se mladi slovenski napadač Aleks Stojaković. Postigao je osam golova, jednako koliko i Miha Zajc, i dijeli osmo mjesto na ljestvici najboljih strijelaca.
- U hrvatskom prvenstvu sazrijeva mnogo nada. Aleks Stojaković, mladi slovenski reprezentativac koji privlači pažnju u dresu Lokomotive brojnim golovima, rekao nam je mnogo pozitivnih stvari o tomu. Kao da je nogometno okruženje u Hrvatskoj bilo otvorenije za dokazivanje i razvoj mladih igrača nego Slovenija?
– Što se tiče Dinama, stav našeg predsjednika odmah me uvjerio u to. Ima vrlo jasnu ideju što želi. S nogometne strane, to je vrlo važno. S njegovim iskustvom, koje prenosi na igrače i sve u klubu, postoji dobar odnos sa svima. Jako sam sretan zbog slovenskih igrača koji su u Dinama.
Sven Šunta je na izvrsnom putu (u četvrtak je 19-godišnji Posavec potpisao svoj prvi profesionalni ugovor s Dinamom, napomena urednika), a u Dinamu ima i mnogo Slovenaca u kadetima, u U14 selekcijama i slično. Ugodno me iznenadilo koliko je Slovenaca ovdje. I to je lijepo. Najviše se družim sa Svenom otkad je u prvoj momčadi. On je zaista obećavajući mladi igrač. Lijepo je vidjeti nekoga kako slijedi takve korake, gdje može puno postići. Dinamo to omogućuje.
- Jesi li mentor mlađima u klubu?
– Pokušavam biti uzor svima, i kroz posao i kroz navike, i tada svatko može sam vidjeti je li to ispravno ili pogrešno. Znaš da sam druga osoba nego što sam bila na početku karijere. Zbog svoje dobi već sam jedan od starijih igrača, a imam i iskustvo koje možete prenijeti mladima. Ako mogu nekome pomoći, zadovoljan sam. Lijepo je gledati mlađe suigrače kad vidiš da imaju talent i da se mogu probiti negdje. Takvih igrača nedostaje u slovenskom prostoru. Zato mi je drago što Sven još uvijek ima sjajnu karijeru pred sobom. Kad bi barem držao glavu na mjestu.
Tako je 2016. godine proslavio naslov nacionalnog prvaka s Olimpijom nakon pobjede nad Velenjom Rudarom sa srpskim legionarom Miroslavom Radovićem. Tada je također stjecao iskustvo s Dragonsima od iskusnog Srbina, a sada je izvor iskustva i korisnih savjeta za mnoge svoje mlađe suigrače u Dinamu.
- Sjajio si poput meteora u slovenskom nogometu kad te Andrej Razdrh poslao u vatru u Olimpiji kao anonimnog 18-godišnjaka, a u prvoj utakmici protiv Mure uzvratio si mu s dva gola.
– To se jako rado sjećam. Tjedan dana prije te utakmice, tek sam počeo trenirati kao junior jer su neki igrači prve momčadi bili ozlijeđeni. Trener Rozdrh me nazvao, odradio sam dva treninga, a onda mi je rekao da ću igrati! Poznavao me i prije, ali očito mu je trebala potvrda da mogu igrati na ovoj razini. Fizički tada nisam bio toliko sposoban, ali imao sam druge kvalitete. Promjena je pokazala hrabrost i pružila mi priliku. Bilo je to prekrasno iskustvo za mladog igrača. Igrao sam vrhunsku igru koja mi je promijenila život.
- Nova slovenska zvijezda pojavila se na slovenskom nebu. Mogao je gorjeti još brže, ali trebalo ti je dosta vremena da ponovno obučeš dres Olimpije kroz Celje. Izgubljeno je dosta vremena.
– Možda to opisuje cijelu moju karijeru. Uvijek sam napravio korak unatrag, samo da bih napravio dva koraka naprijed. Možda moja karijera nije bila stabilna kao kod drugih. Ali s obzirom da sam pomalo specifičan igrač kojeg moraš drugačije usmjeravati da pokažeš što može, mogu biti stvarno zadovoljan. Svaki put kad bih napravio korak unatrag, nakon toga je bilo dvostruko bolje.
Uvijek mi je bilo najvažnije svirati. Nikad me nije bilo strah na terenu. Nimalo, ako mi dopuste da igram ono što znam. Čak i posljednjih godina, kad mi je u klubovima išlo malo lošije, zadržao sam samopouzdanje da to još uvijek mogu. I nisam bio u krivu.
U Hrvatskoj najviše uživa u vječnom derbiju s Hajdukom Splitom. “Lijepo je igrati najveći derbi jer među navijačima postoji posebna motivacija. Posebno na putu kod Poljuda. Bilo je lijepo i u Sloveniji kad smo igrali derbije s Mariborom i Olimpijom. Ovaj derbi možda je bio malo podcijenjen, ali uvijek je bilo lijepo igrati. Kad odeš u inozemstvo, lakše ti je jer znaš tu folklornu priču s derbijima i navijačima. Imaš iskustva i znaš kako se ponašati.
- Karijeru ste započeli s dva prekrasna gola protiv Mure, a gotovo petnaest godina kasnije, u dresu Dinama, natječete se iz dvoboja u dvoboj, koji će vaš biti ljepši i privlačniji. Hrvatski mediji su nedavno čak označili jedan od vaših golova u kup utakmici protiv Gorice kao kraj najljepše akcije u povijesti hrvatskog klupskog nogometa!
– Odlično se zabavljam. Uživam imati tako dobar tim. Trener nas je savršeno odigrao. Nije mu bilo lako, jer je prije sezone stiglo čak 15 novih igrača. Bilo je puno pritiska, mnogi novaci nisu bili navikli na taj pritisak, da moraš stalno pobjeđivati. Ali ako se stvari u timu poprave, ako znaš što trebaš i igraš na pravoj poziciji, možeš napredovati. To se meni dogodilo.
Najviše mi je drago što sam ostao zdrav i uspio ispuniti očekivanja. Ostalo me nije brinulo. Znao sam da mogu pokazati što mogu ako igramo nogomet kakav je predviđen.
- Kakav je život u Zagrebu?
– Super.
S Dinamom je imao nesreću što je ispao u osmini kvalifikacija za Europsku ligu nakon produžetaka u Belgiji
- Svako ljeto, najčešće prije glavne turističke sezone, ne nedostaje naslova u medijima o tome kako se u Hrvatskoj događaju neprijateljski prizori usmjereni prema Slovencima. Kako se osjećate kao Slovenac na poslu u Hrvatskoj?
– Odlično. Za te priče koje spominješ, stvarno ne znam što da kažem… Što se mene tiče, čini mi se da se dobro slažemo sa svim zemljama bivše Jugoslavije. Kad svirate u inozemstvu, brzo se povežemo. Pogotovo ako smo suigrači. Možete vidjeti da smo vrlo slični i da se razumijemo. Imamo životnu energiju koja nas povezuje. Svaka je malo drugačija, svaka zemlja ima svoje posebnosti. I Slovenija.
Odlično se zabavljam u Zagrebu, stvarno uživam. Sviđa mi se taj stil života. U Hrvatskoj je malo opušteniji nego u Sloveniji. I to se ne odnosi samo na Zagreb, već na cijelu zemlju. Kao da su Hrvati opušteniji. Slovenci su malo više sami. Ne baš da bismo bili hladni, ali polako se otvaramo ljudima. Mi smo suzdržanije vrste. Hrvati su drugačiji, otvoreniji u tom pogledu. Ovdje je lakše u tom pogledu.
Također mi je drago što sam sada puno bliže svojoj domovini. Moram priznati da mi je to nedostajalo u Istanbulu. Otišao sam u domaće okruženje. Jer Hrvatska je strana zemlja, gdje se još uvijek moraš prilagoditi, ali ima sličnu kulturu. Znaš njegov jezik, poznaješ klub, znaš koliko je velik, pa ti je lakše.
Nakon osam godina u Italiji, Turskoj i Francuskoj, biti tako blizu doma pravo je olakšanje. Prijatelji i obitelj sada redovito idu na moje utakmice, a vidim i koliko Dinamo ima veliku bazu navijača u Sloveniji. Daje ti dodatnu motivaciju da se dokažeš.
Legendarni Velimir Zajec, jedan od heroja nezaboravne generacije 1982. koja je osvojila jugoslavensko prvenstvo, uživa veliku popularnost u Dinamu. On je počasni predsjednik, a zbog nadimka “Zeko” Miha Zajc je zadržao nadimak “Miha”. “Meni to odgovara. Gospodin Zajec, s druge strane, neprikosnovena je legenda Dinama i ikona kluba. Voli nogomet i Dinamo, ide na sve utakmice.” Na muralu ispred stadiona u Zagrebu Zec je prikazan kao drugi s lijeva.
- Kao Primorac, preselio si se u Ljubljanu kao tinejdžer i morao naučiti malo drugačiji žargon. Ali što je s ovim u hrvatskoj prijestolnici?
– Moram priznati da je jezik sličan onome u Ljubljani. Barem je meni vrlo slično. Ima puno ”kay”. Zato me iznenađuje što nas ljudi u Zagrebu ne razumiju baš najbolje kad govorimo slovenski, iako su neke riječi vrlo slične. Ali lako sam se prilagodio. Mentalitet u Zagrebu i Ljubljani, u velikim gradovima gdje sam svirao, ili konačno u Istanbulu, vrlo je sličan. Volim igrati u klubu gdje se boriš za svoj uspjeh. Tu je i puno pritiska. Gura te na rub tvojih sposobnosti, a onda vidiš jesi li to ili ne. Na taj način također nešto naučiš od sebe. Zato je uvijek lijepo igrati.
- Što se tiče pritiska, je li to vjerojatno bila najburnija stvar u Turskoj? Je li istina da je u Istanbulu nakon poraza Fenerbahčea, posebno onih koji su boljeli, bilo sigurnije ne ostavljati nogometaše kod kuće?
– To je apsolutno točno. Prvu polovicu godine bio sam u šoku zbog toga, jer još nisam bio potpuno svjestan koliko sam veliki klub došao. Na početku je bilo teško prilagoditi se jer sam došao iz Empolija, koji se smatra manjim talijanskim klubom, gotovo kao obitelj u smislu razvoja igrača. Ali onda ulazite u potpuno drugačiju stvarnost gdje su rezultati, pobjede, lovorike i puno pritiska važni. To je velika razlika.
Nije bilo lako, ali u Turskoj sam naučio kako funkcionirati u takvom okruženju. Kako se ponašati u takvom klubu. Igrao sam s nekim od velikih imena svjetskog nogometa. S dobrim igračima od kojih možeš puno naučiti. Čak i izvan nogometa.
Posebno je ludo kad izgubiš. Nije lako izaći van. Ljudi te prepoznaju, definitivno nisi opušten. To govorim iz vlastitog iskustva. Jer ako hodaš ulicama Istanbula, ljudi te odmah prepoznaju. A kad te netko prepozna, onda ih je sve više i više pored tebe. I odmah telefoni počnu “pjevati”. Turci nemaju taj osjećaj da bi možda željeli uzeti vrijeme za sebe i biti sami. Što je također logično. Ipak si u gradu od 20 milijuna stanovnika. A ako nekoga sretneš, možda ćeš ga ovako sresti posljednji put u životu.
Što se tiče stadiona, to je jedna od manje ugodnih stvari kojima se Dinamo može pohvaliti. Stadion Maksimir, koji će uskoro postati stvar prošlosti jer bi ga mogli početi rušiti već sljedeće godine, predmet je ismijavanja, osobito na najvećim europskim utakmicama. Nakon potresa, postalo je pretijesno za sve navijače, jer najveća istočna tribina više nije dopuštena za otvaranje. “Nadam se da ćemo što prije izgraditi novi stadion u Kranjčevićevoj ulici i da ćemo se tamo preseliti sljedeće godine. To bi bilo sjajno za Dinamo,” najavljuje preseljenje u manji, ali znatno udobniji i moderniji objekt, koji se očekuje da će biti dovršen sljedeće godine i primiti oko 12.000 gledatelja. Istovremeno započinje izgradnja novog udobnog stadiona u Maksimiru, koji bi trebao imati najmanje 35 tisuća mjesta.Foto: Ana Kovač
- Niste li naišli na negativna iskustva u takvim kontaktima s obožavateljima?
– Ne. Jedino negativno iskustvo koje bi imao bilo bi da je nakon poraza izašao i provocirao navijače u određenim trenucima. Ako se tako ponašaš, nije dobro za tebe. Inače, u Turskoj se stvarno možete osjećati kao zvijezda. Kao “superzvijezda.” Ljudi su vruće krvi i to je stvarno drugačije. Možeš osjetiti njihovu pripadnost, ali to je mač s dvije oštrice. Kad sve prođe dobro, podignete se u nebo, ali kad krene po zlu, to je… loše (smijeh, op. p.).
- Također smo mogli vidjeti koliko su strastveni navijači Fenerbahçea u Sloveniji prije nekoliko godina. Europski remi povezao je turskog velikana s Mariborom. Narodni vrt bio je pun, došao je ogroman broj turskih navijača, a nažalost bilo je i incidenata s navijačima tijekom dvoboja.
– Stvarno sam uživao u ovoj igri, osim onih scena s tribina. Bio sam i kapetan. Prvi i posljednji put. Bio je to prekrasan gest trenera i kluba. Nisam ni znao da ću biti kapetan, ali su mi to omogućili jer je utakmica bila u Sloveniji i tada sam potpisao novi ugovor. Trener je tada pitao Edina Džeku i Dušana Tadića mogu li biti kapetan, i pristali su. Međutim, tada sam za taj klub igrao već tri godine.
Kad je Fenerbahçe 2023. posjetio Narodni vrt, Miha Zajc bio je kapetan turskog diva. Prvi i posljednji put
Čujete li još uvijek od Edina Džeke, koji je prije nekoliko tjedana proslavio jedan od najljepših podviga u karijeri, kada se kvalificirao za Svjetsko prvenstvo s Bosnom i Hercegovinom preko Italije?
– Vrlo. Edin i ja ostali smo u redovitom kontaktu. Mogu reći da mu je rame već u boljem stanju, pa će moći pouzdano igrati na Svjetskom prvenstvu. On je nevjerojatna osoba i glumac. Veličina u svakom smislu. Ostaje jednostavan kao čovjek i također je vrlo povezan sa Slovenijom. Redovito prati sve lige u regiji, uključujući i slovensku, poznaje sve igrače. On jednostavno voli nogomet.
Iskreno mu čestitam na plasmanu na Svjetsko prvenstvo 2026. Što se tiče Hrvatske, srce mu više kuca za Hajduk nego za Dinamo, ali to me ne iznenađuje, jer ima i posla u Dalmaciji. Njegov primjer pokazuje kako vam nogometni bog može uzvratiti za trud koji uložite. Stvari mu ove sezone u Fiorentini nisu išle dobro, ali odlučio je prijeći u drugoligaš Schalke, s kojim mu ide tako dobro da bi već ovaj tjedan mogao ući u Bundesligu. Pokazao je što mu je prioritet. Ali to je nogomet, ne novac. I to je vrlo lijepa poruka za mlade.
- Međutim, bilo je zanimljivo da su ubrzo nakon posjeta Fenerbahçea u Mariboru sredinom kolovoza 2023. turski predstavnici koji su radili s tim klubom preuzeli klub iz Maribora.
– I to je bilo nešto nevjerojatno. Bilo je puno glasina o tome u našim medijima, a u Istanbulu, gdje smo bili bliže izvorima informacija, vidjeli smo da je to ozbiljna priča. Zanimljivo je kako se to raspalo. Trenutno se najbolje ne događa za Maribor, jer strani vlasnici nisu opravdali sva očekivanja. Ali teško je, svaka liga donosi svoje posebnosti. Dakle, morate biti barem malo upoznati s okruženjem u koje ulazite. To je jedini način da postignete željene rezultate.
- Vlasnik Maribora, Acun Ilicali, ipak je kozmopolit, a njegovi pipci rašireni su u mnogim zemljama.
– To je istina, ali kad gledam stvari, to je moje mišljenje, njegov prioritet je Hull City. Jer u engleskom prvenstvu ima puno više novca nego u Sloveniji. I u Engleskoj drugačije gledaju na preuzimanja od strane stranaca. Njima se čine prirodnijima nego nama. Nemaju taj emocionalni naboj, ali u Sloveniji nam se čini da je to naše. Da je svaki klub slovenski i da to treba ostati. A ako tada dođu strani investitori, naravno, stvara se psihološka barijera.
Stoga bi to trebali riješiti kao u Celju, gdje su pronašli uho za lokalno okruženje. Ali ne možete uspoređivati Celje i Maribor, jer su to dvije različite priče. Maribor je grad bogate nogometne kulture i navijača. Maribor je zasigurno drugačiji vođa od Celja.
Do sada Acun Ilicali nije ispunio očekivanja nogometnih navijača Maribora.
- Što se tiče stranih investitora, priča o Gorici već neko vrijeme odjekuje u Sloveniji u negativnom kontekstu. Kao nogometašica koja je odrasla u blizini ruža, sigurno te nije briga…
– Gdje, ipak. To nije bilo u redu. Što se tiče stranih investitora, u Sloveniji postoje dobri i loši primjeri. Ona u Novoj Gorici je stvarno loša. To bi neke institucije trebale učiniti zaštićenijim i transparentnijim. Što se tiče financija, trebali bismo biti više posvećeni slovenskom nogometu. Jer na kraju strani investitori odlaze, a lokalno okruženje uvijek pati. Klub i igrači. Stoga bi i drugi trebali biti uključeni u određena pitanja. Nažalost, Gorica će ispasti u treću ligu, što je vrlo loše za našu regiju. Pogotovo za klub koji je četverostruki nacionalni prvak.
- Početkom godine Domžale, dvostruki slovenski prvak, nestao je s nogometne karte.
– To stvarno nije dobro za slovenski nogomet. Trebali bismo se zapitati kakav je dugoročni pogled na strategiju i odgovornost. Jer takve stvari se ne bi smjele događati. Lokalna okruženja puna su dobrih igrača. Uostalom, slovenska liga je nešto što bi nam trebalo biti sveto. Trebali bismo ulagati više novca i biti svjesni važnosti jake nacionalne lige i stabilnih klubova. Najbolji igrači će otići u inozemstvo, ali uvijek dolaze iz tih sredina.
U Hrvatskoj vam daju do znanja koliko je to važno. Imate klub koji proizvodi mlade igrače. Vidite kako grad živi zbog kluba i podržava lokalno okruženje. Tako se možete poistovjetiti s tim, što sve podiže na višu razinu.
Nekoliko lokalnih priča nedostaje u slovenskom prostoru. Zatražimo slovenskog trenera koji će vidjeti i razvijati igrače. Na lokalnoj razini sigurno će privući gledatelje i ljude, ali samo treba biti malo strpljiv s rezultatima.
Debitirao je za Dinamo u kup utakmici, a u prvenstvu na najtežoj gostujućoj utakmici u Splitu. Odmah je impresionirao i pridonio asistencijom, a Dinamo je osvojio tri boda. “Sve se posložilo. Nisam se bojao. Prvi put u karijeri, sve se posložilo za mene u klubu, i to se vidi na terenu.
- Strani investitori nemaju baš dobar osjećaj za slovenske trenere. Svi veliki klubovi imaju strane stratege.
– Razumijem da onaj tko ima kapital odlučuje tko će biti trener. Međutim, s gledišta igrača, čini mi se da je Celje pokazalo kako se može sastaviti mozaik igrača od kvalitetnih slovenskih igrača. Tu mislim da je važno uključiti prijelaz iz omladinskog u članski nogomet. Naravno, to je lakše reći nego učiniti, jer vidim da je teško. Ali upravo zato što je to izazovno, trebali bismo se malo više poigrati s ovim problemom. Možda budite inovativniji. Razumijem da nemamo puno novca i uvjeta, ali možda to možemo riješiti nečim drugim. Sada smo u razdoblju u Sloveniji, gdje ni ne znamo točno u kojem ćemo smjeru ići. Volio bih da je ovaj smjer bio jasniji.
- Volite li Zagreb toliko da biste željeli produžiti ugovor s Dinamom?
– Trenutni ugovor s Dinamom obvezuje me još jednu godinu. Još ne razmišljam o tome. Sretan sam ovdje, ali moramo igrati ovu sezonu do kraja. Sada imamo derbi s Hajdukom, a zatim finale kupa. Volio bih osvojiti dvostruku krunu, a onda postoji izazov u Europi, gdje bih želio igrati u Ligi prvaka. To će biti još veći cilj. Vidjet ćemo kako će se stvari odvijati. I koji će biti interesi kluba.
Nije isključeno da će ostatak karijere igrati u Sloveniji. Da sam odlučio tako učiniti, samo bi Olympia ušla u igru. S Dinamom želi sljedeće sezone igrati u elitnoj Ligi prvaka.
- Biste li se i dalje mogli vratiti u domovinu i glumiti u SNL 1 kasnije u karijeri? Možda čak i završiti karijeru u Sloveniji?
– Uvijek sam tu opciju držao otvorenom. Da jest, sigurno bi igrao za Olimpiju. Ovo je klub u kojem bih želio igrati u Sloveniji. Ali još nisam isplanirao gdje i kada bih mogao završiti svoju karijeru. Ipak, priznajem da je lijepo gledati slovensku ligu. Pomno je pratim i cijenim je. Znam odakle dolazim. Znam kako igrači u SNL 1 imaju priliku slijediti moje korake ili učiniti nešto više. Slovenska liga je jedino i pravo poligon za trening za to. I trebali bismo to više cijeniti.
