Josip Jurčević: Oko lažnoga jasenovačkoga popisa znanstveno je već sve jasno, praktično nema ni potrebe za novim iskapanjima jer je to temeljito izvršeno još 1964. godine
Travanj i svibanj, a treba još i lipanj preživjeti, u Hrvata je tradicionalno najuzbudljivije razdoblje za odmjeravanje verbalnih sposobnosti glede interpretacije hrvatske poviesti Drugoga svjetskog rata i poraća, kojemu ni sam ne mogu odoljet. Tihomir Dujmović, na primjer, kaže da je pravo pitanje što bi bilo kada bi netko na javnoj daljovidnici veličao poglavnika kao što Tereza hvali t. zv. Tita (tako zvanog – jer poviest još nije dala znanstveno točne podatke tko je bio taj čovjek). Mislim da su pitanje i usporedba pomalo neumjesni. Poglavnik se nije imao vremena družit s estradnim zviezdama, uživat u bezbrojnim vilama, dangubit u lovu i gledanju pornića i kaubojaca u privatnoj kino dvorani, valjuškat se s balerinama na svilenim čaršavima. Ne, to nije pravo pitanje jer time nesvjestno na istoj razini prikazuje dokazanog zločinca i velikog hrvatskog državnika kojem nikakav zločin nije dokazan.
Ovdje se ne mislim upuštat u dokazivanje ove tvrdje jer postoji obilje literature i članaka objavljenih u posljednih trideset pet godina na ovu temu, pa tko želi znat već je imao vremena spoznat istinu. Pravo je pitanje zašto se u t. zv. demokratskoj i slobodnoj zemlji, na javnoj daljovidnici, nitko ne usudi ugostit govornika koji će argumentirano, s lakoćom srušit jugoslavenske historiografske laži.
Zdravorazumsko pitanje
Nadalje, novinarka Ivana Petrović, zdravorazumski postavlja pitanje zašto hrvatska Vlada ne dopusti iztražiti, prekopati Jasenovac i jednostavno konju prebroji zube i objelodani istinu, tim više što postoje ljudi, novac i volja da se to učini. Ali službena vlast još uviek ne želi ni pomislit na ovaj, tehnički jednostavan zahvat jer, prema riečima profesora Josipa Jurčevića, znanstveno je već sve jasno, praktično nema ni potrebe za novim izkapanjima jer je to temeljito izvršeno još 1964. godine. Postavlja se, konačno, pitanje svih pitanja – zašto službenoj hrvatskoj vlasti nije u interesu istina o Jasenovcu i NDH?
Zločin Sandrina djeca u Poznanovcu
Neki dan objavljeno je svjedočenje gospodina Josipa Križa o zločinu djeda jedne saborske zastupnice počinjenom nad plemićkom obitelji Ritter u Poznanovcu 1945. godine. To je tek najsvježije obznanjen slučaj, a koliko je počinjeno takvih ubojstava iz koristoljublja, da ne govorimo o geopolitičkoj i ideoložkoj pozadini pomno planiranog i izvršenog genocida nad Hrvatima. Jasno je, da su bez provedene lustracije nad svim izvršiteljima vladajućih i upravljačkih dužnosti iz poratne Jugoslavije, na ključnim upravljačkim položajima ostali njihovi potomci i pristaše boljševičke ideologije, obilno podpomagane tadašnjim kreatorima geopolitičke slike svieta – iz Londona i Moskve.
Sve je na Vladi
Kada bi Vlada Republike Hrvatske prihvatila znanstvene činjenice i javno ih obznanila kao službenu poviestnu istinu, odrezala bi granu na kojoj sjedi, istoga trena nastao bi nevjerojatan kaos, Hrvatska bi proključala, moguće bi došlo i do građanskoga rata. Stare vladajuće strukture grčevito bi branile svoj obstanak, vjerojatno uspješno, jer su organizirani i umreženi u obavještajni i represivni aparat. Oslobođenu energiju razbješnjele mase nema tko organizirati i usmjeriti, ujedinjena desnica ne postoji, a ne posjeduje ni financijsku moć niti razpolaže djelotvornom silom, sve što ima je gola istina, ali to nije dovoljno. Osim toga, takvim činom hrvatska Vlada bila bi dužna javno postavit pitanje odštete i odgovornosti Velike Britanije za sudjelovanje u genocidu nad Hrvatima, jer tifusari tako složen, obsežan i grozomoran zahvat sami nikako ne bi uspjeli organizirat. Jasenovački mit, umanjivanje bleiburžkih žrtava, laži o NDH, temelj je obstanka na vlasti ove postavnojske novoboljševičke garniture, što u interesu svjetskih središta moći, što u njihovom osobnom probitku. Ovladavanje poviestću jedan je od temeljnih stupova suvereniteta. U tom smislu Hrvatska nije suverena država. Da bi se to promienilo, trebao bi se srušit trenutni svjetski poredak i njegovo financijsko i duhovno središte – London. Kako stvari stoje, to se ne će skoro dogodit. Volio bih da je ova procjena pogrješna.
