Državni udar u Kraljevini Jugoslaviji od 27. ožujka 1941. bio je puč koji je izvela skupina časnika vojske Kraljevine Jugoslavije. Urotnici su bili probritanski orijentirani
Prilog raspravi
Roman Erjavec/Native tim VL, „Ratni interesi: Zašto je Zapad od četnika prešao na partizane“, Večernji list, Zagreb, 9. 5. 2026.
„U najnovijoj epizodi Podcasta projekta SNOVI o tome je govorila povjesničarka s Hrvatskog instituta za povijest dr. sc. Marica Karakaš Obradov, koja je objasnila kako su se razvijali odnosi između zapadnih saveznika i tadašnjih vojnih snaga na ovom području te brojne političke sukobe, nepovjerenje i procjene o poslijeratnoj budućnosti Jugoslavije.“
Pitanje Britanskog podržavanja četnika i partizana je historiografski složeno, a odredilo je sudbinu i našeg naroda nakon 1945. godine.
Autorica piše: „Ono što je prethodilo Travanjskom ratu bila su zbivanja u ožujku kada je došlo do državnog udara, kada je srušena vlada Cvetković-Maček, što je u neku ruku bilo podupirano od britanske strane. Povod tome bilo je pristupanje Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu, ali razlozi su bili puno dublji. Jedan od njih je zasigurno bila upravo taj sporazum između Cvetkovića i Mačeka i stvaranje Banovine Hrvatske kao zasebne ustrojbene jedinice unutar Kraljevine Jugoslavije, što dijelu srpske političke elite nije odgovaralo“.
Zaključak je relativiziran primjedbama: „u neku ruku“ i „zasigurno“. Dio povjesničara smatra kako je Državni udar u Kraljevini Jugoslaviji od 27. ožujka 1941. godine bio puč koji je izvela skupina časnika vojske Kraljevine Jugoslavije. Većina ih je bila iz ratnog zrakoplovstva. Urotnici su bili pro-britanski orijentirani, te su djelovali u dosluhu s Velikom Britanijom i s ciljem uvlačenja Kraljevine Jugoslavije u Drugi svjetski rat na strani Saveznika. Glavni organizator puča je bio brigadni general ratnog zrakoplovstva Borivoje Mirković, bojnik kraljeve garde Živan Knežević i njegov brat Radoje Knežević; general Dušan Simović – raniji načelnik Generalštaba Vojske Kraljevine Jugoslavije – pristao je biti predsjednik pučističke vlade i prije udara se sastao s britanskim vojnim (zrakoplovnim) atašeom, najavivši mu skori vojni udar; međutim Simović nije bio upoznat sa svim detaljima organizacije puča. Sam Winston Churchill je 22. ožujka 1941. godine dao nalog da se pod svaku cijenu mora nastojati Jugoslaviju uvući u rat. General Simović je britanskom vojnom atašeu neposredno pred izvođenje puča najavio jugoslavenski napad na Albaniju (tj. na Italiju, čije su se trupe ondje nalazile i odande napadale Grčku), te neizbježni rat s talijanskim saveznicama Bugarskom i Njemačkom, u vrlo kratkom roku.
Paradoks: Sam je Cvetković s čitavom svojom vladom i s regentom Pavlom Karađorđevićem bio probritanski nastrojen, ali su Britanci ipak dali “zeleno svjetlo” za udar koji je trebao makar malo poljuljati njemački geostrateški položaj u vrijeme kada je Britancima na svim ratištima išlo vrlo loše. Puč je poduzet u vrijeme nakon što je Velika Britanija bila odlučila intervenirati radi spasa Grčke, koju je još u listopadu 1940. godine bila napala Kraljevina Italija; od 4. ožujka 1941. godine je počelo prevoženje 58.000 britanskih vojnika u Grčku (“Operacija Lustre“…) … Urotnici su – kao uvjereni velikosrbi – bili jako protiv sporazuma Cvetković-Maček i protiv stvaranja Banovine Hrvatske. https://hr.wikipedia.org/wiki/Dr%C5%BEavni_udar_u_Kraljevini_Jugoslaviji : pristupljeno 10. 5. 2026.
Probritanski nastrojeni
Želio bih upozoriti na slijedeće: regent Pavle Karađorđević, hrvatski lider Vladko Maček, predsjednik Kraljevske Vlade, Cvetković i njegova cijela Vlada, premda probritanski nastrojeni, nadajući se izbjeći ratno konfrontaciju s Trećim Reichom, potpisali su 25. ožujka 1941. godine u Beču pakt o nenapadanju s Njemačkom
Vlada Kraljevine Jugoslavije, zajedno s Kraljem i njegovom obitelji, pobjegla je pred Hitlerovcima u egzil i završila u Londonu pod neposrednim patronatom engleske obavještajne službe, Zapadni saveznici tada pokušavaju pronaći snagu na okupiranom području koja bi mogla organizirati otpor protiv Njemačke i njezinih saveznika.
Kralj Petar ii. Karađorđević, poglavito njegova majka, kao i rođak Pavle, bili su u dobrim odnosima s engleskom vladajućom obitelji. Važni su neki povijesni detalji, makar i sekundarni: Kraljica Elizabeta II. bila krsna kupa Aleksandru, sinu Petra II. Karađorđevića. Kralj Petar II., inače kao političar podkapacitiran, bio je najstariji sin kralja Aleksandra I. Karađorđevića i kraljice Marije, rođene kao Marie von Hohenzollern-Sigmaringen; (1900-1961.) druge kćeri rumunjskoga kralja Ferdinanda I. Hohenzollern-Sigmaringen i kraljice Marije, nećakinje engleskoga kralja Edvarda VII. i unuke kraljice Viktorije. Marijina je baka po majci bila velika kneginja Marija Aleksandrovna, sestra ruskoga cara Aleksandra III., a djed po majci bio je Alfred, vojvoda od Edinburgha – drugi sin britanske kraljice Viktorije. Ovim brakom srpska dinastija Karađorđevića, kompromitirana krvoločnim ubijanjem posljednjeg kralja Obrenovića i njegove kraljice, zatim zločinom prestolonasljednika Đorđa koji je ubio suradnika i bio psihički nestabilan, te skromnim podrijetlom (trgovci svinjama), sada se povezala s najuglednijim europskim kraljevskim dinastijama. Posebno je odjeknulo bestijalno ubijanje kraljevskog para. Podsjećam: Dana 11. lipnja 1903. godine došlo je u Srbiji do krvavog puča u kojem je ubijen kralj Aleksandar Obrenović, zajedno sa suprugom kraljicom Dragom. Sasječeni su bajunetama i bačeni kroz prozor svoje spavače sobe u Kraljevskom dvoru, u vrt ispred zgrade. Tada su ubijen i premijer Dimitrije Cincar-Marković i ministar obrane Milovan Pavlović, kao i dvojica kraljičine braće iz poznate obitelji Lunjevica.
Petar II. je rođen u Beogradu 1923.godine. Kumovi na krštenju bili su mu budući britanski kralj George VI. i njegova supruga Elizabeth Bowes-Lyon (poznata kao Kraljica majka za vrijeme vladanja njene kćeri Elizabete II). Sada su se Karađorđevići mogli hvaliti kako je kralj Petar II. bio zapravo potomak poznate britanske kraljice Viktorije, ali isto tako i ruskih careva, austrijske vladarice Marije Terezije, kao i crnogorskog kralja Nikole Petrovića-Njegoša. Najstarija Nikolina kći Zorka bila je udana za Petra I. Karađorđevića, tada izbjeglog i siromašnog princa. Njegova djeca Jelena, Đorđe i Aleksandar odrasli su kod djeda i bake na Cetinju. Kao zahvalu, Petar I. i njegov sin, regent Aleksandar, staroga kralja Nikolu i cijelu obitelj Petrović-Njegoš protjerali su iz zemlje, bez prihoda, a Kraljevinu Crnu Goru pripojili Srbiji.
Drugom sinu kralj Aleksandar je dao ime Tomislav, a najmlađem Andrej, kako bi naglasio da je kralj ne samo Srba, već Hrvata i Slovenaca. Privatno je bio velikosrbin, bizantinski lukav i okrutan.
Winston Churchill
Tijekom prve dvije ratne godine, ističe Karakaš Obradov, političari u jugoslavenskoj Kraljevskoj izbjegličkoj vladi provodili su snažnu promidžbu u korist Mihailovića i njegovog pokreta, primarno među političkim i vojnim krugovima Velike Britanije i Amerike, a tako i u njihovoj javnosti. Jednu od ključnih uloga u promjeni savezničke politike imao je Fitzroy Maclean, Churchillov izaslanik pri Titovu Vrhovnom štabu. „Macleanovi izvještaji iz studenoga 1943. godine bili su iznimno važni za odluku koja će dati prevagu Narodnooslobodilačkoj vojsci i pokretu. To će kasnije biti potvrđeno i na konferenciji u Teheranu, gdje je odlučeno da će se Narodnooslobodilačka vojska tretirati kao saveznička vojska“, objašnjava Karakaš Obradov. Nakon toga slijedi intenzivnija materijalna i vojna pomoć sa Zapada uključujući medicinsku opremu i zračnu podršku. Međutim, kada je procijenio da partizanski pokret jača uz snažnu podršku SSSR-a, te kako je to politički oportuno, Churchill se odrekao Petra II. bez obzira na dobre veze s britanskom kraljevskom kućom. Na slici, W. Churchill i Petar II u pozadini, – iza Premijerovih leđa.
Petar II, je Kraljem postao 9. listopada 1934., nakon atentata na njegovog oca, kralja Aleksandra I., u Francuskoj. U njegovo ime Jugoslavijom su, po kraljevoj oporuci, trebali vladati namjesnici, knez Pavle Karađorđević (1893. – 1976.), hrvatski političar Ivo Perović ban Savske banovine i Radenko Stanković senator i dvorski liječnik, ali su vlast i sve odluke pripala Pavlu Karađorđeviću a ostala dva namjesnika samo su figurirali na toj dužnosti. Knez Pavle je bio najobrazovaniji i najsposobniji kao političar u ovoj dinastiji. Nakon ožujskog puča 1941. skinut je s vlasti i protjeran u Grčku, odakle mu je bila žena, a maloljetni kralj Petar II. Karađorđević proglašen je punoljetnim.
O uspješnosti novih veza Karađorđevića s europskim kraljevskim dinastijama, nakon ženidbe s rumunjskom princezom, pokazuje slijedeća povijesna fotografija. Riječ je o ženidbi Petra II. u Londonu, 1944. godine. Petar je oženio grčku princezu Aleksandru (1921.–1993.), kako bi podigao razinu svog legitimiteta te uskoro dobio sina, Aleksandra Karađorđevića koji danas živi u Beogradu. (Neki naši, čak i biskupi, naslikavaju se s ovim srbijanskim dinastom!)
Ženidba kralja Petra II. u Londonu 1944. Na slici: Henry, vojvoda od Gloucestera; princeza Marina, vojvotkinja od Kenta, Đuro VI., kralj Ujedinjenog Kraljevstva, kralj Petar II. od Jugoslavije, kralj Haakon VII. od Norveške, kraljica Aleksandra, princeza Aspasia, kralj Đuro II., kralj Grčke, princ Bernhard od Lippe-Biesterfelda. Prvi red: kraljica Elizabeta od Velike Britanije, princ Richard od Gloucestera i kraljica Wilhelmina od Nizozemske.
NB
Aleksandra od Grčke (kasnije poznata kao Aleksandra Karađorđević; 25. ožujka 1921 – 30. siječnja 1993) je bila posljednja jugoslavenska kraljica. Kao patrilinearni potomak grčkih i danskih monarha, prije braka je nosila titule princeze od Grčke i Danske. Bila je prva grčka princeza koja je među bližim precima imala Grke, i to sa majčine strane; njen otac, kao i većina europskih vladara, bio je najviše njemačkog podrijetla. Aleksandra nikada nije kročila na tlo Jugoslavije i Srbije, zemlje čija je bila kraljica; u prosincu 1945. monarhija je ukinuta bez referenduma, a Jugoslavija se preobrazila i tijekom više od četiri decenije ostala jednopartijska država pod upravom KPJ. Njen muž nikada nije abdicirao, ali Aleksandra i Petar više nisu bili priznavani za kraljicu i kralja Jugoslavije. U egzilu je prvo živjela u Londonu sa svojim suprugom i sinom. Posljednje godine života provela je u GB. Imala je težak privatni život s Petrom i boravak u egzilu. Preko noći ostali su bez kraljevstva, ali i s vrlo malo novca kojim su mogli raspolagati jer su im posjedi i imovina bili konfiscirani. Njihov brak bio je buran. Bez novca i nespremni živjeti životom kakav su živjeli ‘obični’ ljudi, par nije bio sposoban rješavati svoje financijske probleme, kao ni one obiteljske. Alexandra je ubrzo pala u depresiju te je nekoliko puta pokušala samoubojstvo. Prvi put dogodilo se to 1950. u Edenskom vrtu, u domu njezine majke u Veneciji, a drugi put 1953., kada je zarezala lijevo zapešće nožem u pariškom hotelu. Razlog je tada bilo Petrovo odbijanje da se pomire i želja da se razvedu. Treći, također neuspjeli pokušaj, dogodio se ponovno u Veneciji 1963. godine. Ipak, postoji nešto u čemu je Alexandra uživala, a to je pisanje knjiga. Tako je 1956. bila koautorica priče o svom životu ‘For Love of a King’, a tri godine kasnije objavljena je i knjiga u kojoj je ispričala priču o rođaku, vojvodi od Edinburgha. Sve to dovelo je do novih problema u njezinom braku – Petar se vratio u Ameriku, a Alexandra se preselila kod majke u Veneciju. Nakon što se oporavila od trećeg pokušaja samoubojstva par se, ali samo nakratko, pomirio. Preminula je od raka u 71. godini života, 30. siječnja 1993., a nakon pogreba u Londonu njezino je tijelo poslano u Grčku te je pokopano pored njezine majke na kraljevs-kom groblju u parku u palači Tatoi. Zanimljivo je to da su njezini posmrtni ostaci 26. svibnja 2013. ponovno prebačeni, i to u Srbiju, te je položena u kriptu Kraljevskog mauzoleja na Oplencu, a pored nje su pokopani ostaci njezinog supruga, njegove majke te brata.
Zanimljivo je i t to da je princeza Alexandra djetinjstvo provela igrajući se sa svojim prvim rođakom, princem Philipom, koji je godinama kasnije postao suprug britanske kraljice Elizabete II. Sve to nije im pomoglo ostati na tronu.
https://www.tportal.hr/showtime/clanak/grcka-princeza-bila-je-posljednja-kraljica-drzave-koja-vise-ne-postoji-a-u-jugoslaviju-nikada-nije-ni-krocila-20230215
****
Na pritisak premijera Churchilla, kralj Petar II. je abdicirao tako što je u ulozi šefa države, opet po naređenju Britanaca, 7. ožujka 1945. imenovao Regentsko vijeće u sastavu: (Srbin) Srđan Budisavljević, (Hrvat) Ante Mandić i (Slovenac) Dušan Sernec s ovlaštenjem da s Narodnim komitetom za oslobođenje Jugoslavije (NKOJ) oformi zajedničku Privremenu vladu i prihvati nominaciju nove Vlade na čelu s Josipom Brozom Titom, za koju je Vijeće dalo suglasnost 29. studenoga 1945. kada je proglašena Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ).
Teško je ne zaključiti kako je Prvi ministar Vlade UK, Sir Winston Leonard Spencer Churchill, slabo, ili vrlo loše poznavao povijest balkanskih naroda, a time i probleme tadašnje Jugoslavije. Političke poteze je povlačio sukladno interesima njegove Imperije. Sudbina malih naroda nije mu bila prioritet. Imao je pred očima sporazum iz Teherana i Jalte. Stoga je predsjednika jugoslavenske Vlade u egzilu, Ivana Šubašića, do 1941. bana Banovine Hrvatske i Petra II. Karađorđevića koji je formalno kao jugoslavenski kralj bio pretpostavljen izbjegličkoj vladi u Londonu, tretirao kao engleske marionete.
****
Iako su Britanci i Amerikanci bili svjesni da surađuju s komunističkim pokretom, ideološki bliskim Staljinovom Sovjetskom Savezu, ratni interesi tada su bili važniji od dugoročnih političkih posljedica.
„Suradnja sa jugoslavenskim komunistima bila je rezultat ratnog pragmatizma. Oni su vodili oslobodilački rat protiv sila Osovine, ali istodobno i socijalnu revoluciju koju su pokušavali prikrivati. Zapadni saveznici toga su bili svjesni, ali su smatrali da je u tom trenutku vojni interes važniji“, zaključuje Karakaš Obradov.
Uz slaganje s autoricom, dodao bih preciznosti radi: Titovi partizani i komunisti nisu vodili samo „socijalnu revoluciju“, već komunističku revoluciju, znači klasnu revoluciju prema učenju Marksa, Engelsa i Lenjina, uz pragmatizam Josifa Staljina.
Britanska politika bila je pragmatična, poglavito, britanska. Stoga pod snažnim pritiskom upravo premijera W. Churchila, Kralj Petar II (koji sve što se zbiva oko njega nije dobro niti shvaćao) je, kako smo naveli, svoje ingerencije šefa države MORAO 7. ožujka 1945. prenijeti na Regentsko vijeće koje je imalo ovlaštenje da s Narodnim komitetom za oslobođenje Jugoslavije (NKOJ), dakle maršalom Titom, oformi zajedničku Privremenu vladu Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ), na čelu s Josipom Brozom, generalnim sekretarom KPJ. Ta Vlada je 29. studenoga 1945. odbacila ime DFJ i proglasila Federativnu Narodnu Republiku Jugoslavija (FNRJ), a uz to zabranila Petru II. Karađorđevi-ću povratak u Jugoslaviju i oduzela državljanstvo njemu i obitelji. Dakle: Kraljevina Jugoslavija je preimenovana prvo u Demokratsku Federativnu Jugoslaviju (Vrlo lukav naziv!). Ovu Vladu činili su predstavnici Titovog partizanskog, odnosno komunističkog Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) i pripadnika Kraljevske vlade u egzilu. Vlada je trajala od 7. ožujka 1945. do 11. studenoga 1945. godine. Predsjednik te Privremene vlade bio je Josip Broz Tito, vođa partizana i generalni sekretar KPJ. Dakle, Tito je tijekom ovih mjeseci bio de jure predsjednik Privremene (kraljevske vlade), dok se na čelu države nalazilo Regentsko vijeće. Zbunjeni i povijesnoj zadaći nedorasli dr. Ivan Šubašić, dobio je zvučni resor Ministra vanjskih poslova. U stvarnosti tek kao naslov.
Srpska historiografija o svome kralju i njegovome položaju u to vrijeme, piše: „Još više i pogubnije, bio je razapet između igre velikih sila, Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i Amerike, koje su se nadmetale za prestiž u kreiranju buduće mape Balkana, Europe i svijeta. Toj igri suviše mladi Petar II Karađorđević nije bio dorastao. Gledao je svađe jugoslavenskih političkih predstavnika u Londonu i neprincipijelne političke aranžmane koji su u njegovo ime pravljeni između partizanske vlasti u Beogradu i konzervativnog britanskog premijera Churchilla, koji je bio dojučerašnji vatreni borac protiv komunizma. Tu bitku je Petar II Karađorđević morao izgubiti.“
Hrvatska enciklopedija podcrtava:
„U želji da spasi monarhiju, britanska je vlada nastojala postići pomirenje između kralja i partizanskog vodstva pa je uz podršku sovjetske i američke vlade utjecala da se sastav nove vlade povjeri hrvatskom banu I. Šubašiću, koji je zaključio sporazum s maršalom J. Brozom – Titom (Viški sporazum od 16. VI. 1944. i Beogradski sporazum od 2. XI. 1944) o ustrojavanju namjesništva i zajedničke vlade. Petar II. je tek nakon pritiska Saveznika pristao imenovati namjesnike i na njih prenijeti obnašanje kraljevske vlasti. Na izborima za Ustavo-tvornu skupštinu 11. XI. 1945. KP bila je potvrđena kao jedina vlast u zemlji i 29. XI. 1945. Jugoslavija je bila proglašena republikom. Petar II. ostao je u inozemstvu do smrti.“ https://www.enciklopedija.hr/clanak/petar-ii-karadjordjevic
****
Što je prethodilo Titovoj pobjedi nad Šubašićem i Petrom II?
„Ključni preokret dolazi tijekom 1943. godine, kada saveznici sve više dobivaju informacije o suradnji četničkog pokreta s talijanskim i njemačkim snagama te o izbjegavanju ozbiljnijih sukoba s okupatorom. Istodobno postaje jasno kako Mihailovićev pokret nema karakter svejugoslavenskog otpora, već prvenstveno srpski politički i vojni predznak.
Ta godina bila je važna i zbog šire strateške situacije u Europi. Saveznici planiraju otvaranje drugog fronta, a jugoistok Europe dobiva veliko prometno i vojno značenje. Kapitulacija Italije dodatno mijenja stanje na terenu jer partizanske snage dolaze do većih količina oružja i šire kontrolu nad dijelovima teritorija, osobito uz obalu. Britanski vojni vrh tada sve važnijim smatra gerilske akcije usmjerene na rušenje prometnica važnih za njemačke snage u Grčkoj.“
Ban dr. Ivan Šubašić je bio dio vodstva HSS-a kojega je dr. Vlatko Maček poslao na Zapad, drugi dio vodstva poslao je Titovim partizanima, a treći dio stavio je na raspolaganju poglavniku Paveliću. On osobno i manji dio oko njega, ostali su po strani čekajući razvoj situacije u skladu s maksimom: „Dok se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom“. „Kaj bu bu!“
Dva ključna aktera hrvatske povijesti na strani pobjednika 1944/ 1945. godine, trgovala su s hrvatskom državotvornom idejom i donijeli hrvatskome narodu velike nedaće. Foto: Glas Pobede br. 6, 1944. Tito i Šubašić.
Prije nego što je formirana Privremena vlada, održano je nekoliko susreta između Tita i Ivana Šubašića, predratnog bana Banovine Hrvatska i nominalno predsjednika Kraljevske vlade u Londonu tijekom Drugog svjetskog rata. U stvarnosti, na Šubašića je vršio utjecaj Churchil, a na Tita, Staljin. Kako se u blažoj formi kaže, međunarodna situacija uticala je na Tita da uđe u politiku kompromisa i da zamjeni lenjinistički radikalizam, pod pritiskom Velike Britanije i svog međunarodnog protektora SSSR-a, „real-politikom”, te da usvoji Memorandum britans-ke vlade koji mu je prenio sam Churchil u kolovozu 1944. zahtijevajući da Tito i KPJ u zemlji neće uvoditi komunizam, da Tito zadrži KPJ u konspiraciji i da izražava komunistički program kroz program Narodnog fronta Jugoslavije. Tito je lukavo na sve to pristao. Bilo mu je najvažnije dobiti međunarodno-pravni legitimitet. Poslije rata je veliki Churchil priznao kako ga je Tito prevario.
Prije susreta Churchil-Tito, na Otoku Visu, u lipnju 1944. održan je susret Tita i Šubašića koji je završio Viškim sporazumom. Nakon rečenog susreta, 20. listopada 1944. došlo je do novog sastanka između Tita i Šubašića u srpskome gradu Vršcu. U međuvremenu je Tito otišao u Moskvu po savjete, a održana je i Moskovska konferencija između Staljina i Churchila. Ova je konferencija otvorila vrata za drugi sporazum između predstavnika NKOJ-a (Tita) i predsjednika Kraljevske vlade (Šubašića). Dva hrvatska političara jugoslavenske orijentacije, jedan građanski uljudan koji je vjerovao u demokraciju i povratak Banovine Hrvatske unutar nove Jugoslavije. Drugi je bio Hrvat, ali komunistički revolucionar, proleter (a „proleteri nemaju domovinu“!), educiran po Staljinovim strogim i okrutnim načelima, iskusan u eliminaciji političkih protivnika, koji je želio stvoriti monolitnu, pseudo-federalnu državu, Jugoslaviju bez višepartijskog sustava, s komunističkom ideologijom kao vladajućom i svojom osobom kao apsolutnim autoritetom. Dvije hrvatske političke paradigme ostvarile su Sporazum zaključen 1. studenoga 1944. godine u Beogradu, a poznat je kao „Beogradski sporazum“. Sudbina hrvatskog naroda stavljena je na milost i nemilost partizanskim osvetnicima i komunističkim bizantincima. Ovim Sporazumom izvršena je dopuna Beograds-kog sporazuma s nekim garancijama za rad političkih stranaka i ratifikacije zakonodavnih akata AVNOJ-a od strane buduće Ustavotvorne skupštine. Beogradskim sporazumom je bio, naravno, nezadovoljan kralj Petar II. Karađorđević, čiju je funkciju po Sporazumu Tito-Šubašić iz 1944. obavljalo Regentsko veće sastavljeno od tri člana. Kralj je izgubio privilegije i imanja, dok je hrvatski narod izgubio na dugo vrijeme, pravo na samostalno odlučivanje o svojoj budućnosti, izgubio je svoju Državu i bio bačen u jugo-inkubator, nasilni lonac za taljenje narodnosne samobitnosti, u jugo-političku močvaru punu aligatora i živog mulja.
****
Po završetku Jaltske konferencije, 16. veljače 1945. Šubašićeva vlada je stigla u Beograd. Kralj Petar je 2. ožujka potpisao dokument s imenima regenata. Po sporazumu, tri dana kasnije došlo je do ostavke Kraljevske vlade i NKOJ-a i formiranja „zajedničke“, nove, međunarodno priznate Privremene Vlade DFJ.
Mora se priznati, kako je Tito tada ostvario svoje najljepše snove. Jugoslavija pod njegovim vodstvom dobila je međunarodno-pravni legitimitet.
Nova vlada DFJ je sastavljena 7. ožujka 1945., a već 9. ožujka usvojila je Deklaraciju, koju je iste večeri njen predsjednik, maršal Tito, pročitao preko Radio Beograda.
****
Istinabog, Šubašić nije imao političke reflekse za povijesnu zadaću u tom času, ali nije imao niti izbora. Bio je nadigran: prihvatio je Titove uvjete jer je sve već sve bilo dogovoreno s Britancima preko Premijerovog sina. Međunarodno-pravni legitimitet koji je uživala Kraljevska Vlada sada je prešao na Tita i njegov AVNOJ, odnosno NKOJ, a do izbora za Parlament on će biti na ćelu Kraljevske vlade, s time što je Kralja zamijenilo Namjesništvo. Šubašić je imenovan Ministrom vanjskih poslova, ali u stvarnosti bio je bez ovlasti jer su vanjsku politiku vodili Tito i Kardelj. Nakon ovoga Tito se sastao i s Churchillom i kako je ovaj kasnije javno priznao, komunistički gerilac ga je nadmudrio, obećavši kako će nakon sloma nacizma u Jugoslaviji biti uspostavljen demokratski višestranački sustav. Tito je odličnim političkim manevrom proglasio aboliciju i time preostalim četničkim formacijama, a one su u Srbiji bile brojnije od partizanskih, omogućio zamijeniti kokarde na šubarama, crvenim zvijezdama petokrakama. Ali i iživljavati se nad Hrvatima! Kraljev Ministar ratni, đeneral Draža Mihajlović biti će kolateralna žrtva, s čime se srbijanska politička elita, posebno crkvena, složila. U isto vrijeme Crvena Armija je krenula prema Jugoslaviji, jer Titovi gerilci bez ruske vojske i savezničkog naoružanja, ne bi imali snage slomiti preostalu njemačku vojsku i oružane snage NDH. Tito je primao instrukcije iz Moskve kao vođa jedne od sekcija Treće komunističke Internacionale. Tu se javlja jedna važna ličnost o kojoj se malo znade: Josip Kopinič Vazduh. Bio je Staljinov pouzdanik i istovremeno, ali i nakon raskida s Moskvom 1948. najbolji prijatelj Josipa Broza Tita, Slovenac je iz mjesta Radoviči kraj Metlike rođen 1911. u obitelji sudionika Mađarske revolucije iz 1919. godine. Genetski predodređen za zvanje revolucionara, ovaj majstor kontrašpijunaže i službenik Kominterne s borbenim iskustvom iz Španjolskog građanskog rata i Narodnooslobodilačke borbe uspio se izdići iznad brojnih optužbi, među kojima je i ona da je svojom brzopletošću, zajedno s Antonom Robom, šefom zagrebačke organizacije KPH, upropastio bijeg lijevo orijentirane elite iz ustaškog zatvora u Kerestincu, čime je ugrozio tijek jugoslavenske komunističke revolucije. O njegovu životu i djelu pisao je tek njegov biograf Vjekoslav Cenčić u knjizi „Enigma Kopinič“ 1983. godine. Povjesničari koji proučavaju arhivsku građu iz ovog vremena, s pravom tvrde kako „Josip Kopinič spada u najvažnije obavještajce koji su ikad radili na ovim prostorima. S područja Jugoslavije tri su radiostanice početkom Drugog svjetskog rata držale vezu prema Moskvi. Jednu je imao Mustafa Golubić, Titov protivnik, kojeg je Gestapo uhitio i prebio do smrti. Drugu je imao Ivan Srebrenjak Antonov, isto Titov protivnik, kojeg je također netko izdao ustašama pa su ga ubili u zatvoru (Titovi protivnici imali su vrlo visoku razinu smrtnosti). „Treću radiostanicu držao je, u Zagrebu, Titov prijatelj Vazduh, tehničar mu je bio stanoviti Morić“. Kopinič je Titu prenio i Staljinov nalog za početak ustanka. Nekoliko je puta Titu spasio glavu.
Stevo Krajačić
Druga osoba koja je s Titom radila na pobjedi Staljinizma, ali i na obmanjivanju staroga Churchilla, bio je Ivan Krajačič Stevo. Krajačić je bio bliski prijatelj, Josipa Broza Tita, a njegov drugi najbolji drug bio je upravo Josip Kopinič Vazduh. Ivan Krajačić zvani Stevo (Poljane kraj Nove Gradiške, 29. kolovoza 1906. – Zagreb, 10. rujna 1986.) bio je prijeratni hrvatski komunist, časnik republikanske vojske u Španjolskom građanskom ratu, važni agent sovjetske tajne službe, prvi načelnik zloglasne hrvatske Ozne (1944.-1946.), zatim ministar unutrašnjih poslova NR Hrvatske (1946. – 1953.), te predsjednik Sabora SR Hrvatske od 1963. do 1967. godine. Dugogodišnji najpovjerljiviji osobni prijatelj i suradnik Josipa Broza Tita. Godine 1944., na poziv CK KPJ i Tita, odlazi na Vis, kao organizacijski tajnik CK KPH, i na toj dužnosti se nalazio od jeseni 1943. godine. Slijedi zanimljiva „storija“ koja otkriva naivnost Ivana Šubašića i dvostruku igru Engleza: Na povratku s Visa, Stevi Krajačiću u blizini Vrginmosta srušio se zrakoplov u kojem se nalazio zajedno, gle čuda! s Randolphfom Churchilom i sovjetskom Vojnom misijom. Drug Stevo je tada teško ranjen. Nakon osnivanja OZN-e 1944. godine, postavljen je za njezinoga načelnika, a na toj se dužnosti nalazio i poslije rata, do ožujka 1946. godine, dakle u vrijeme krvavih križnih putova i genocida nad ne samo nad zarobljenom vojskom NDH, već i nad cjelokupnim izbjeglim narodom. Nakon ovih krvavih mjeseci, drug Stevo, u činu generalpukovnika, preveden u pričuvu i postavljen za ministra unutarnjih poslova Hrvatske
Shvativši kako su izmanipulirani i politički nadigrani, iz Privremene vlade DFJ prvi je dao ostavku na mjestu ministra potpredsjednika, Milan Grol, s obrazloženjem da se ne poštuje princip demokratije i slobode govora. Posle paljenja uredničkih kuća lista “Demokratija”, širom gradova Jugoslavije, došlo je do prvih neslaganja predstavnika Šubašićevog dijela u Vladi i predstavnika JNOF-a. Naročito je Šubašićev dio, gotovo u očaju, svjestan što se potpisalo, javno upozorio na negativnu ulogu specijalne komunističke policije OZN-e i njenog terora u Državi.
Poslije Grola, vladu je istog dana napustio i HSS-ovac, dr. Juraj Šutej, ministar bez portfelja. Sam dr. Ivan Šubašić, reagira pomalo tragikomično: pod izgovorom da nema slobodne demokratske riječi i da je uspostavljena komunistička diktatura u zemlji, podnio je listopada 1945. ostavku na dužnost ministra vanjski poslova. Zar je očekivao nešto drugo? Je li uopće bio svjestan što potpisuje s komunističkim vođom i koje će posljedice snositi nakon tog potpisa, ne samo on, već i cijeli hrvatski narod?
Privremena vlada DFJ je formalno tada ostala bez predstavnika Šubašićeve vlade (što Tita nije ni malo smetalo!) i postojala je sve do 11. studenog 1945. kada su održani izbori za Ustavotvornu skupštinu.
Prije izbora za Ustavotvorni sabor NR Hrvatske 1946. godine, zajedno s Božidarom Magovcem, Šubašić, kao nepopravljivi naivac, predložio je komunističkim vlastima u Zagrebu (Bakarić Krajačić, Blažević et comp.) dopuštenje za izlazak pojedinih članova HSS-a na izbore, no i taj je prijedlog, naravno odbijen.
****
Tko je dr. Ivan Šubašić?
Šubašić je Osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju je završio u Zagrebu 1913. godine. Nakon toga, upisao je Teološki fakultet. U vrijeme Prvog svjetskog rata mobiliziran je u Austro-ugarsku vojsku i sudjelovao je u borbama na Drini 1914. godine. Nakon toga, poslan je na istočno bojište. Tu je dospio u rusko zarobljeništvo, gdje je stupio u dobrovoljačke jedinice srpske vojske i sudjelovao u proboju Solunskog bojišta. Regent Aleksandar ga je darivao nagradom Karađorđeve zvijezde. Po završetku rata, studirao i doktorirao pravo na Zagrebač-kom sveučilištu. Otvorio je svoj odvjetnički ured u Vrbovskom. Tu se upoznao i s vođom HSS-a, Vladkom Mačekom i ubrzo pristupio istoj stranci. Za zastupnika u Narodnoj skupštini izabran je 1938. godine. Kao ugledan čovjek, radio je kao posrednik između Dvora princa Pavla Karađorđevića i Vladka Mačeka o rješenju hrvatskog pitanja. Kao pomirljiv političar, jugo-orijentacije, imenovan je za bana Banovine Hrvatske poslije sporazuma Cvetković-Maček u jesen 1939. godine, premda je Maček u početku želio Augusta Košutića na tom mjestu. Za vrijeme Travanjskog rata boravio je u Zagrebu. Odbio je pustiti na slobodu zatvorene komuniste prije njemačkog ulaska u Zagreb. Bio je usko povezan s vladom srpskog generala Simovića i s njom je (uz suglasnost Mačeka) napustio zemlju.
Dana 1. lipnja 1944. godine kao kompromis – Hrvat i ne-komunist – ali i Hrvat jugo-orijentacije, bio je imenovan predsjednikom kraljevske Vlade u izbjeglištvu. U ovoj vladi, dr. Šubašić je vršio i dužnost ministra vanjskih poslova i ministra financija. Na prijedlog (naređenje) W. Churchilla upućen je u Jugoslaviju da se sporazumi s predstavnicima NKOJ-a i maršalom Josipom Brozom Titom o formiranju zajedničke vlade.
Po pobjedi snaga JNOF-a (komunista) na izborima 1945. godine, dr. Šubašić odlazi u Zagreb. Živio je povučeno i oskudno, no pod stalnom paskom OZNA-e. Umro je 22. travnja 1955. godine u Zagrebu. Pokopan je na Mirogoju, a na sprovodu se okupilo 10.000 ljudi.
Dva gubitnika: Šubašić i Petar II. Karađorđević u Londonu 1944.
****
Šubašić je nakon Sporazum s Titom postao tragikomična figura. Englezi su ga prepustili raspoloženju Staljinovih agenata.
Nakon namještenih izbora za Ustavotvornu skupštinu (o manipulacijama i zloporabama postoji obimna literatura), pobijedili su KPJ i partizani preimenovani u JNA.
Dr. sc. Marica Karakaš Obradov viša je znanstvena suradnica u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu. U znanstvenim istraživanjima usmjerena je na teme hrvatske povijesti 20. stoljeća, posebice Drugoga svjetskog rata i neposrednog poraća (kolateralne žrtve, migracije, svakodnevni život i funkcioniranje društva na mikrorazini) te temama vezanim za hrvatsko iseljeništvo (humanitarna pomoć zavičaju i repatrijacija nakon Drugoga svjetskog rata).
Za znanstvenu monografiju Novi mozaici nacija u “Novim poredcima”. Migracije stanovništva na hrvatskom području tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća dobila je 2014. godine nagradu “Mirjana Gross” koju dodjeljuju Hrvatski nacionalni odbor za povijesne znanosti i Društvo za hrvatsku povjesnicu. Urednica je Historijskog zbornika i članica uredništva časopisa Dileme. Razprave o vprašanjih sodobne slovenske zgodovine (Ljubljana). Tajnica je Društva za hrvatsku povjesnicu i Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti.
