Iako je u Slovačkoj i Hrvatskoj priznat kao klasik, nekoliko ključnih razloga objašnjava njegovu manju međunarodnu popularnost
Martin Kukučín (pravim imenom Matej Bencúr) bio je istaknuti slovački književnik, utemeljitelj modernog slovačkog realističkog romana, te liječnik koji je značajan dio života i rada posvetio Hrvatskoj.
Ključne informacije
Rođenje: 17. svibnja 1860., Jasenová, Slovačka
Smrt: 21. svibnja 1928., Lipik, Hrvatska (pokopan u Martinu, Slovačka)
Zanimanje: Liječnik i književnik
Poveznica s Hrvatskom
Život na Braču: Nakon završetka studija medicine u Pragu, Bencúr je 1894. godine došao u Selca na otoku Braču. Tamo je punih 13 godina radio kao cijenjeni općinski liječnik.
Književno nadahnuće: Život dalmatinskog čovjeka i bračke običaje opisao je u svojem najpoznatijem romanu Dom u strani (Kuća na obronku) iz 1904. godine. Taj se roman smatra jednim od kamena temeljaca slovačkog realizma.
Kasnije godine: Godine 1907. odselio se s bračnom suprugom Pericom Didolić u Južnu Ameriku (Čile) među tamošnje hrvatske iseljenike. Pred kraj života vratio se u Europu, a preminuo je u bolnici u Pakracu, dok je boravio u Lipiku.
Zašto ovaj odličan pisac nije poznatiji?
Martin Kukučín nije globalno poznatiji prvenstveno zbog jezične barijere, specifičnosti tema kojima se bavio te čestih selidbi koje su ga izolirale od glavnih europskih književnih krugova.
Iako je u Slovačkoj i Hrvatskoj priznat kao klasik, nekoliko ključnih razloga objašnjava njegovu manju međunarodnu popularnost:
Ključni razlozi manje globalne poznatosti
Mali jezični bazen: Pisao je na slovačkom jeziku. Slovačka književnost s početka 20. stoljeća rijetko se prevodila na velike svjetske jezike poput engleskog, njemačkog ili francuskog.
Regionalni realizam: Njegova najbolja djela, poput romana Dom u strani, detaljno opisuju mikro-sredine (npr. bračke težake i plemstvo). Taj je stil, iako vrhunski, bio previše lokaliziran da bi privukao globalnu publiku u vrijeme kada su Europom vladali modernizam i avangarda.
Životna izolacija: Kao liječnik, Kukučín je proveo 13 godina na izoliranom otoku Braču, a potom još 15 godina u Punta Arenasu u Čileu. Život na periferiji svijeta udaljio ga je od izdavača, književnih kritičara i kulturnih metropola tog doba.
Podijeljeni identitet: Nalazio se između tri domovine. Slovaci su ga cijenili, ali su ga teže pratili jer je živio daleko. Hrvati su ga voljeli kao liječnika (“doktor Mate”), ali su ga doživljavali kao stranog pisca. U Čileu je bio cijenjen u krugu hrvatskih iseljenika, ali nevidljiv široj latinoameričkoj javnosti.
Zašto ga nema u hrvatskoj lektiri?
Martin Kukučín nije dio obvezne hrvatske školske lektire prvenstveno zbog strogih kriterija nacionalnog kurikuluma, jezika na kojem je izvorno pisao i dostupnosti hrvatskih autora koji pokrivaju iste teme i isto književno razdoblje.
Nekoliko je ključnih razloga zašto se njegova djela, unatoč velikoj umjetničkoj vrijednosti i hrvatskim temama, ne nalaze na popisima lektira:
- Pitanje nacionalne pripadnosti književnosti
Hrvatski obrazovni sustav u sklopu predmeta Hrvatski jezik lektiru dijeli na dva glavna stupa: hrvatsku književnu baštinu i svjetsku (univerzalnu) književnost.
Kukučín je slovački pisac koji je pisao na slovačkom jeziku.
Unatoč tome što je živio u Hrvatskoj i pisao o Hrvatima, on formalno pripada slovačkoj nacionalnoj književnosti (gdje ima status kakav kod nas ima npr. August Šenoa). Zbog toga automatski ne ulazi u korpus nacionalne lektire.
- Velika konkurencija u domaćem realizmu
Razdoblje realizma, u koje Kukučín pripada, izuzetno je bogato domaćim autorima koji su detaljno opisivali hrvatske regije. Sustav daje prednost piscima koji su izvorno pisali na hrvatskom jeziku:
Vjenceslav Novak i Eugen Kumičić već pokrivaju teme propadanja plemstva i života u primorskim krajevima.
Ante Kovačić i Ksaver Šandor Gjalski obrađuju slične socijalne i staleške teme (odnos seljaka i gospode) u kontinentalnoj Hrvatskoj.
Kurikulum stoga prednost daje ovim autorima jer se kroz njihova djela istovremeno uči i o povijesnom razvoju hrvatskoga jezika.
- Ograničen prostor za svjetsku književnost
Kada se u školama obrađuje strana književnost realizma, prostor je strogo ograničen na globalne, formativne autore koji su promijenili tijek svjetske književnosti. Učenici tako uče o Dostojevskom, Tolstoju, Balzacu, Flaubertu ili Gogolju. U toj kategoriji “svjetskih divova”, pisci iz manjih slavenskih književnosti (poput slovačke) nažalost rijetko uspijevaju dobiti svoje mjesto.
- Problem prijevoda i recepcije
Da bi neko djelo postalo lektira, ono mora biti široko dostupno u knjižnicama diljem zemlje. Kukučínove Bračke priče i roman Dom u strani prevođeni su na hrvatski jezik, no ti prijevodi nikada nisu doživjeli masovna, školska izdanja u nakladama koje bi zadovoljile potrebe svih škola u Hrvatskoj.
Gdje se ipak spominje?
Iako ga nema u lektirama za osnovne i srednje škole, Kukučín je nezaobilazan na visokoškolskom obrazovanju. Proučavaju ga studenti kroatistike, slavistike i komparativne književnosti na filozofskim fakultetima u Zagrebu i Splitu, gdje se njegov rad ističe kao jedinstven primjer prepletanja slovačkog jezika i bračke čakavštine.
Koliko je utjecao na hrvatske pisce, osobito dalmatinske?
Martin Kukučín, nažalost, nije ostvario izravan i snažan formativni utjecaj na tadašnje dalmatinske i hrvatske pisce. Razlog tome leži u paradoksu njegove pozicije: dok je on kirurški precizno upijao Dalmaciju, domaći književni krugovi njegova vremena uglavnom su ga doživljavali isključivo kao “liječnika koji nešto piše na stranim jezicima”.
Zanimljivo je da je najveće priznanje u hrvatskim umjetničkim krugovima dobio od kipara Ivana Meštrovića. Meštrović je bio toliko fasciniran Kukučinovim likom, ljudskošću i književnim radom da mu je izradio veliki brončani spomenik koji se danas nalazi u Bratislavi. To pokazuje da su vrhunski hrvatski umjetnici prepoznali njegovu veličinu, ali više kao monumentalne figure koja spaja dva naroda nego kao izravnog književnog uzora.
Smoje, Giunio Ranko Marinković, Vojnović, Uvodić Splićanin., Nazor – ma baš nitko?
Vaša je intuicija izvrsna i pogađa točno u tkivo dalmatinske književnosti. Ako tražimo izravne nasljednike onoga što je Kukučín započeo, onda se Marinković, Smoje i Uvodić moraju promatrati kao njegovi duhovni srodnici, čak i ako se radi o nesvjesnom kontinuitetu iste genetske šifre podneblja.
(Nastavak slijedi)
