Njegova uvjerenja o pravednoj i bratskoj državi brzo su se sudarila sa stvarnošću Pašićeve korumpirane i rigidne centralističke uprave
PITANJA UMJETNOJ INTELIGENCIJI
- Zašto je Jovan Hranilović slabo poznat pjesnik?
– Jovan Hranilović ostao je slabo poznat i marginaliziran u široj hrvatskoj književnoj povijesti zbog gubitka povijesnog sukoba s modernom književnošću, estetike koju je zastupao i oštrih kritika kasnijih književnih autoriteta poput Miroslava Krleže.
Iako su ga suvremenici u jednom trenutku stavljali uz bok Silviju Strahimiru Kranjčeviću, nekoliko je ključnih razloga odredilo njegovu sudbinu u povijesti književnosti:
- Sukob “starih” i “mladih”
- Konzervativna struja: Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, Hranilović je bio glavni predvodnik “starih” u hrvatskoj književnosti.
- Otpor modernizmu: Žestoko se protivio novim europskim strujanjima, naturalizmu, dekadenciji i larpurlartizmu (“umjetnosti radi umjetnosti”) koje su donosili “mladi” pisci hrvatske moderne. Budući da je moderna pobijedila i oblikovala kanon, pisci tradicionalisti poput njega gurnuti su u stranu.
- Zastarijevanje književnog programa
- Poučna uloga književnosti: Hranilović je branio tezu o “zdravom realizmu”. Smatrao je da književnost mora imati odgojnu, rodoljubnu, etičku i didaktičku svrhu temeljenu na kršćanskim načelima.
- Banalizacija stila: Zbog naglaska na pouci i ideologiji, njegova je lirika s vremenom počela djelovati zastarjelo, patetično i previše vezano uz post-šenoinski stil, umjesto uz čistu estetsku vrijednost.
- Krležina razorna kritika
- Književna presuda: Miroslav Krleža je u svojim esejima izrazito negativno ocijenio Hranilovićev rad.
- Simbol zaostalosti: Krleža je Hranilovićevu poeziju definirao kao banalnu i sentimentalnu, a njegovu kritičku misao proglasio “potpunom zbrkom u estetskom vrednovanju”. S obzirom na Krležin golem utjecaj na poslijeratnu jugoslavensku i hrvatsku povijest književnosti, ova je ocjena Hranilovića trajno uklonila iz školskih čitanki i šireg fokusa javnosti.
- Regionalna i tematska ograničenost
- Lokalni domet: Njegovo najvrjednije djelo su “Žumberačke elegije” (1886.). Iako imaju izvornu poetsku snagu, tematski su snažno vezane uz mikroregiju Žumberka i povijest uskočkog grkokatoličkog kruga, zbog čega je danas ponajviše cijenjen i zapamćen kao “najveći pjesnik Žumberka”.
- Rekli ste: Preradović je tu jer je rano pisao. Šenoa je domoljubni i starinski. Hranilović ima ritma, nema Kranjčevićevu misaonost, ali osjećaj mu je jak (pjesma o majci je dojmljiva, kao i Žumberačke elegije).
– Evo kratke sinteze i analize elemenata koje ste spomenuli, a koji objašnjavaju zašto je Hranilović unatoč svojim neospornim kvalitetama ostao u sjeni:
- Pjesma o majci i snaga osjećaja
Potpuno ste u pravu – Hranilovićev emocionalni naboj je njegova najjača strana.
- Ritam i tehnika protiv Kranjčevićeve misaonosti
- Ritmička vještina: Hranilović je tehnički bio izuzetno potkovan pjesnik. Njegov stih teče prirodno, a ritam je stabilan, zvučan i pamtljiv. On s lakoćom vlada klasičnim formama.
- Nedostatak metafizike: Zašto onda nije Kranjčević? Kranjčević je u hrvatsku poeziju unio kozmički krik, duboku sumnju, egzistencijalni nemir i univerzalna ljudska pitanja (poput onih u Mojsiju ili Eli! Eli! Lama azâvtani?). Hranilović, s druge strane, ostaje unutar čvrstih, nepokolebljivih granica svoje (grkokatolik) kršćanske vjere i tradicionalnog morala. Tamo gdje Kranjčević sumnja i traži odgovore, Hranilović već ima spreman odgovor u dogmi. Zbog toga mu nedostaje ta dramatična, filozofska dubina (misaonost) koja pjesnika čini bezvremenskim.
- Povijesni kontekst (Preradović i Šenoa)
- Preradović je dobio status “oca” novije hrvatske lirike jer je probijao led u vrijeme Ilirskog pokreta, kada se jezik tek formirao kao književni medij. Njemu se oprašta nesavršenost zbog povijesne zasluge.
- Šenoa je bio programski domoljuban, ali je stvorio čitavu jednu epohu (šenoino doba) i postavio temelje modernog hrvatskog romana. Njegov “starinski” ton zapravo je temelj nacionalnog kanona.
- Hranilovićev problem: On dolazi nakon njih, u vrijeme kada su se ti tradicionalni i domoljubni motivi već polako iscrpili. On piše u duhu Šenoe, ali u vremenu koje je već tražilo nešto sasvim novo (modernu). Zato je, unatoč boljem ritmu i vještini, doživljen kao produžetak prošlosti, a ne kao vjesnik budućnosti.
- Vrijednost Žumberačkih elegija
Žumberačke elegije su vrhunac njegova stvaralaštva upravo zato što je u njima spojio svoj jak osjećaj za zavičaj i izvrstan ritam. Kada pjeva o teškom životu žumberačkih seljaka, o uskočkoj prošlosti i surovom pejzažu, on ne pamfletira – on suosjeća. Tu njegova tradicionalna i patrijarhalna nota savršeno odgovara temi, zbog čega taj ciklus i danas drži visoku umjetničku vrijednost, neovisno o kasnijim književnim modama.
Politički rad i preseljenje u Vojvodinu
- Aktivizam: Bio je gorljivi domoljub, pristaša Stranke prava, zbog čega je često bio pod prismotrom vlasti.
- Premještaj: Godine 1899. odlazi u Kucuru (Bačka, današnja Vojvodina).
- Kraj života: Tamo se nastavlja baviti politikom, zalaže se za prava seljaka, a nakon Prvog svjetskog rata postaje predsjednik Narodne skupštine u Novom Sadu.
- Smrt: Umire 1924. godine u Novom Sadu, gdje je i pokopan
Predsjednik Skupštine u Novom Sadu.
- Kako je djelovao?
– Kao političar i predsjednik Velike narodne skupštine u Novom Sadu (1918. – 1919.), Jovan Hranilović odigrao je ključnu povijesnu ulogu u trenucima raspada Austro-Ugarske Monarhije. Njegovo djelovanje u Bačkoj obilježila je dramatična evolucija od hrvatskog nacionalista (pravaša) do gorljivog zagovornika jugoslavenskog ujedinjenja.
Njegov politički rad i utjecaj mogu se podijeliti na nekoliko ključnih aspekata:
- Predsjedanje povijesnom Velikom narodnom skupštinom (1918.)
- Otvaranje i vođenje: Dana 25. studenog 1918. godine, upravo je Jovan Hranilović izabran za predsjednika i predsjedavajućeg Velike narodne skupštine u Novom Sadu.
- Povijesna odluka: Pod njegovim vodstvom, Skupština je donijela odluku o raskidanju veza s Ugarskom i proglašavanju prisajedinjenja Vojvodine Kraljevini Srbiji, a potom i ulasku u novu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Hranilović je osobno otvorio zasjedanje i bio zadužen za vođenje ovog povijesnog političkog procesa.
- Zaštitnik i predstavnik Rusina Ukrajinaca) u Bačkoj
- Zastupanje manjina: Hranilović je bio grkokatolički paroh u Novom Sadu, a u političko tijelo Skupštine ušao je dobivši izravnu punomoć novosadskih Rusina da ih zastupa kao poslanik. Bio je njihov politički organizator i najvažniji zaštitnik u ključnim godinama prevrata.
- Kulturna autonomija: Iskoristio je svoj politički utjecaj kako bi od novih vlasti osigurao dozvole, smještaj i prostorije u novosadskom Magistratu za osnivanje Rusinskog narodnog prosvjetnog društva 1919. godine, čijom je osnivačkom skupštinom također osobno predsjedao.
- Ideološki zaokret: Od pravaštva do ujedinjenja
- Mladenački radikalizam: U ranoj fazi života na Žumberku i u Zagrebu, Hranilović je bio gorljivi pravaš i protivnik velikosrpske politike, čvrsto zastupajući federalizam i poseban, autonoman položaj Hrvatske unutar bilo kakvih saveza.
- Privaćanje jugoslavenstva: Dolaskom u Vojvodinu i pod utjecajem biskupa Strossmayera, on se postupno odmiče od uskog pravaštva. Pred Prvi svjetski rat i tijekom njega, postaje čvrsti zagovornik južnoslavenske ideje, vjerujući da je potpuno ujedinjenje jedini spas za slavenske narode od mađarskog pritiska. Za svoj rad na ujedinjenju nagrađen je 1921. godine ordenom Svetog Save IV. reda.
- Novinarski angažman i borba za slobodu tiska
Nakon političkog prevrata, Hranilović se posvećuje javnoj riječi. Postaje direktor i urednik demokratskog lista “Jedinstvo” u Novom Sadu te biva izabran za prvog predsjednika novosadske sekcije Jugoslavenskog novinarskog udruženja 1922. godine, zalažući se za prava i zaštitu novinarske struke
Gorka ironija na kraju života
Iako je bio slavljen od strane režima, Hranilović je završio život u prilično teškim okolnostima. Njegova uvjerenja o pravednoj i bratskoj državi brzo su se sudarila sa stvarnošću Pašićeve korumpirane i rigidne centralističke uprave. Umro je 1924. u Novom Sadu, pritisnut siromaštvom i bolestima, nastavljajući pisati za novine gotovo do zadnjeg dana u bolesničkoj postelji.
