Bio je pošten Balde, ali volio je nadmudriti čovjeka za male solde, bilo na vagi, bilo kod vraćanja onih žutih kovanica, lipa
Ovu Placu u Gradu rijetko tko će zvati Gundulićevom, ne dupera se više ni Zelena placa. Do kada su većina prodavača (obično seljaci iz Župe i Konavala, rjeđe Primorci) bili obučeni u narodne nošnje, da ne rečemo monture?
Tko je zadnji nosio tradicionalni kostim, je li gospođa Butrica (više se ne spominjem Jele ili Ane?) koja se sjećala moga nona dok je prije Drugog rata gradio vile i restorane na župskoj rivijeri. Je li težaka bilo više od 200 na placi sedamdesetih? Danas ih vidim 5 do 6 stalnih, moguće dvanaestak koji povremeno dolaze.
Tko bi nabrojio one silne smokve sušelice, balančane, tikvice, verduru (kao da turist zna što je pazija što žučenica, ili današnje eurocrem generacije), kručice, oskoruše, kuke i šparoge, sireve… Do šezdesetih silazili su putom od Bosanke (rjeđe preko Orsule) i “parkirali” mazge i tovare kod Revelina na mjestu od starine zvanom Tabor. Koji bi to kolorizam bio sa živopisnom seoskom odjećom, a još slađe domaći govor koji ako i ne nestaje postaje nešto umjetno.
Kao ovo GMO sjeme i hibridi, pomadore bez šušta i gusta, imitacija bez slasti koja sjaji na suncu nalik balunima za božićnji bor. Spominjem se toliko lijepih razgovora i osebujnih ljudi kojih sada nema.
Kod Balda sam kupovao jabuke (ne one male brašnaste i kiselkaste) i (taj dan zauzet) pošaljem suprugu da ih donese. I opišem joj Balda, kratka kosa, obla faca sa jakom dlakom kolikogod se trudio izbrijavati, bašat (niži srednji rast), blago šanće (šantav, šepav). A ona dođe u Iva (žute kose i fačice ko lisica, zelenijeh žmirkavih očiju, doduše i on blago cotav) i pita ga jeste li Vi Baldo?
Slatke kisele jabuke
A Ivo ni pet ni šest odgovori: “Može bit da jesam!”.
A kakve su Vam jabuke?
Ivo zagrize jednu kiselu jabučicu, okrene oči od “uživanja” i reče “krasne”.
A Ivo je neoženjen živio doma s majkom, kad je mater umrla brzo je i on od tuge partio. Bio je pošten, ali volio je nadmudriti čovjeka za male solde, bilo na vagi, bilo kod vraćanja onih žutih kovanica, lipa.
Kod crvenokosog Iva iz Mihanića kupovao sam višnje i luk, ilovasti teren oko Mihanića im je odgovarao. Kao i mnogi Konavljani i on ima zdravog, radišnog sina od 40 godina koji je neoženjen. A danas žena ne radi u baštini, ne budi se sa pijevcima (kokotima), ne drži se živina, butiga i cesta do kuće. Struja i voda su tu, ali bolje bit činovnica u Gradu ili zaštitar nego svoj na svome. Pa koliko te volja radi i čini što hoćeš. I većina sela ima vodu, ne kao nekad u Donjoj Bandi kad se čuvala voda u puču (bunaru) kao da si u Sahari. Doduše seoski turizam je uhitio maha u Konavlima. Bogat kraj. A seljaci na Placi za Dom spremni. Starački, naravno.
Bio sam prijatelj s povratnikom iz Amerike Pepom Pitešom, čovjek lijep kao lik sa šibenske katedrale. Uspravan, žilav kao pantera, divnih plavozelenih očiju, lica sa grčke statue. Umrije noseći teški kamen na svome dvoru u Prijevoru, sio doma objedovat i presjeklo ga vruće srce. Kako se borio za baštinu i lokalne izvore vode, jednu našu Amerikanku koja je htjela od izvora učinit bazen je potjerao skupa sa zaštitarom i punim kamionom radnika. Lav.
Za peskariju mi nije žao
Jednom kad je Milanović pio kafu u Gradskoj nagovorio me Pepo da nosimo transparente o Ombli pisane njegovom rukom, i da stanemo uz tadašnjega premijera. A ovaj mrtav hladan okrenuo leđa na metar od nas i pije kavu. Zna on i šutjeti. I ne vidjeti, i ne komentirati. Po potrebi.
Bilo je u doba od kruzera pametnih koji su vidjeli da arancini (sušene kore od naranača), smokve, osobito sušene i lavanda dižu lovu do nebesa. Moglo se zaraditi i do 300, 400 eura dnevno na tim “bombonima”; pušti ti salatu i kupus koji su bili malo više od jednog eura. To bi valjalo tonu zelja prodati za dobit cijenu jedne botilje (ma kakve botilje, bočice) lavande.
Za peskariju mi nije žao, i tako dobre bokune uzmu restorani dok i ne dođu do kupca, ali Pjaca (ili Placa) u Gružu sad para neki kolodvor u provinciji za vrijeme Sovjetskog Saveza.
Pitam se kad smo izloženi tolikim otrovima iz aviona, kruzera, pesticida, herbicida bi li Grad mogao pomoći OPG (obiteljska poljoprivredna gospodarstva) koja imaju eko certifikate, pa da ih poštedi od pristojbi. Ili da makar posuđuje nošnje prodavačima i prekupcima, te da ih oblači u narodne nošnje, a za to “maškaravanje” da ih plati.
Da barem sliči na ono što je bilo.
A selo odumire, Grad pao ispod 1.000 duša. Odakle će doći “transfuzija”?
