Hrvatski Fokus
Kolumne

Zapadni svijet osudio velikosrpsku ideju

Ivan Šarac i Richard Harrick uvršteni su u američku „Kuću slavnih obavještajaca“

 

Srbija je proteklih godina nastojala svim silama otkloniti od sebe i svoje sestrinske sastavnice u Bosni i Hercegovini optužbe za zločine genocida tijekom zadnjih ratova na prostoru bivše Jugoslavije. U svrhu relativiziranja tih optužbi među ostalim je potpirivan i višedesetljetni mit o navodnoj genocidnosti hrvatskog naroda za vrijeme Drugog svjetskog rata. Na žalost, ta beogradska propagandna mašinerija imala je svoje pristaše i u Hrvatskoj. Neki su to bili svjesno, veleizdajnički, dogovorno i planski, a neki zbog političke naivnosti i bezglavosti. No to je tema za neku drugu objavu. Danas je važno naglasiti da je Beogradu propao još jedan pokušaj falsificiranja povijesti – njihov đeneral Ratko Mladić pravomoćno je osuđen u Den Haagu na kaznu doživotnog zatvora, među ostalim i zbog zločina genocida u Srebrenici. Tako su Srbi, koji su desetljećima sve i svakoga oko sebe optuživali za genocid, na kraju jedini narod na ovom području koji je u povijesti i formalno od nekog suda osuđen za zločin s takvom kvalifikacijom.

Srpski političari i javnost općenito najviše krive Sjedinjene Američke Države i CIA-u za nesreću koja ih je zadesila – od poraza u „Oluji“ 1995. preko bombardiranja 1999. do ove presude protiv đenerala Mladića u Haagu. Nekadašnja desna ruka Slobodana Miloševića, Nikola Šainović, koji je u Haagu bio osuđen na osamnaest godina zatvora i odležao dvanaest, proteklih je mjeseci u više navrata na beogradskim televizijama iznosio tezu da su Srbi „žrtve Trećeg svjetskog rata“. Prva dva svjetska rata, tumači Šainović, zapadne su sile vodile protiv Njemačke i Germana. U njima je Srbija kao „mlađi brat“ Rusije bila na strani zapadnih saveznika.

A ovaj, „Treći svjetski rat“ Zapad vodi protiv Rusije pa se Srbija kao ruski saveznik našla na strani neprijatelja Zapada, SAD-a i NATO-a. U slučaju Hrvatske, tumači Šainović, dogodilo se obrnuto – Hrvatska se, nakon dva svjetska rata na strani ratnih gubitnika, našla u društvu zapadnih saveznika među kojima je, zbog geopolitičkog pregrupiranja među svjetskim (vele)silama, vrlo važan čimbenik i sama Njemačka. (vidi: Nikola Šainović: “Treći svjetski rat osveta Rusiji i Srbiji za prva dva – https://www.youtube.com/watch?v=oJjyICptX44)

Osobno me se u javnosti najviše povezuje s istraživanje zločina nad hrvatskim narodom nakon Drugog svjetskog rata u domovini i iseljeništvu.

Međutim, ja sam posebno ponosan na vlastiti doprinos istraživanju srpskih zločina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. godine (a o čemu do sada iz više razloga nisam javno govorio/pisao). Naime, istoga dana, 23. listopada 1992., kad je Josip Manolić u intervju „Globusu“ zatražio uhićenje autora filma „Bruno Bušić – život, djelo i mučko ubojstvo“, među kojima sam imao važnu ulogu, Republika Hrvatska i Sjedinjene Američke Države osnovale su zajedničku, međudržavnu skupinu koja je trebala raditi na prikupljanju podataka o ratnim zločinima u sukobima na području bivše SFRJ. Prema odluci samoga predsjednika države Franje Tuđmana bio sam postavljen za operativnog koordinatora te skupine koju je činilo nekoliko desetaka članova s obiju strana. Moja prva zadaća bila je organiziranje prihvata određenog broja američkih državnih službenika, uspostavljanje što je moguće većeg stupnja povjerenja i suradnje s njima te priprema operativnog plana rada i osiguranje njegove nesmetane provedbe.

Zadaća američkih službenika, među kojima je bio Ivan Šarac (na slici), podrijetlom Hrvat iz Mandina Sela pokraj Tomislavgrada, pripadnik specijalnih vojnih jedinica Ministarstva obrane SAD-a, bila je prikupljati podatke iz razgovora s izbjeglicama, prognanicima te bivšim zatvorenicima i logorašima o ratnim zločinima na području RH, RBiH i SRJ te iste, uz analitičku obradu, dostavljati centrali u SAD-u. S obzirom na razdoblje rada te skupine, krajem 1992. i u prvoj polovici 1993., jasno je da je interes uglavnom bio usmjeren na prikupljanje informacija o srpskoj strani i zločinima koje su činile njene regularne i paravojne postrojbe u Hrvatskoj i BiH. Selektivan izbor izvješća dostavljan je Predsjedniku SAD-a, ministrima vanjskih poslova i obrane SAD-a, te savjetniku Predsjednika SAD-a za nacionalnu sigurnost. Ova izvješća značajno su utjecala na promjenu stava administracije američke vlade prema srpskoj agresiji na RH i BiH i njenom angažiranju na ovom području, a također i na davanje inicijative za osnivanjem Haaškog suda, na kojem su prve optužnice podignute protiv srpskih ratnih zločinaca, i to većim dijelom upravo na temelju dokaza koje je prikupila ta mješovita američko-hrvatska komisija.

Uspješna suradnja na tom području bila je nakon kratkog vremena jedan od važnih poticatelja odluka na najvišim razinama u Washingtonu i Zagrebu o početku formalne suradnje na vojnom području. Tako sam već 9. prosinca 1992. organizirao prvi susret američkog vojnog atašea u Zagrebu pukovnika Richarda Harricka i njegova pomoćnika Ivana Šarca (u međuvremenu postavljenog na tu dužnost) s pomoćnikom ministra obrane RH zaduženog za SIS Markicom Rebićem. (vidi privitak: iz Izvješća o radu američko-hrvatske komisije) Hrvatskoj javnosti su poznate činjenice da su upravo Ivan Šarac i Richard Harrick intenzivno pratili hrvatske pripreme osloboditeljskih operacija u Hrvatskoj te su se među ostalim često nalazili i u neposrednoj blizini generala Ante Gotovine. Nekoliko godina kasnije Ivan Šarac i Richard Harrick uvršteni su u američku „Kuću slavnih obavještajaca“.

Bože Vukušić

Povezani članci

Kako su Hedl i Puhovski promijenili mišljenje

HF

Hrvatsko pravosuđe brani agresore

HF

Rodna ideologija i antisemitizam

HF

Marakeški sporazum ima nečasne ciljeve

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...