Kapetan je nekada bio Bog na brodu, pitanje autoriteta je značajno
Čitajući djelo “Preko bale” (ne bare, bala je linija vodostaja, tj. gaze broda) kapetana iz Rijeke Arona “Abe” Baretića (1965.), nameću mi se misli o pomorstvu nekada i danas.
Usporedimo mojega vršnjaka s Vladom Ivelićem (1855. – 1940.) iz Risna, ili kapetanom Petrom Jakšićem (1842. – 1887.) iz Dubrovnika, da ne idem do svjetske književnosti, Josepha Conrada (1857. – 1924.), ( R. L. Stevensona (1850. – 1954.), Jacka Londona (1876. – 1916.)…
Dok u starih postoji opis stranih kultura i rasa, prirode, hrane, gusara, neobičnih životinja dotle se kod Baretića osjeća psihološko egzistencijalna crta ljudi u svijetu kojim (osim često blesave birokracije što o moru i pomorstvu vrlo malo zna, tipa nadobudnih mladih menadžera čije “uštede” često izazivaju loše, pa i katastrofične učinke) već dominira tehnika, kompjuteri i AI.
Stari kapetani morali su imati odlično pamćenje, znanje meteorologije, astronomije, velike manevarske sposobnosti.
Danas nema puno izlazaka u grad, boravci su vrlo kratki, ukracaji se (osobito plina) odvijaju podalje od luke koja je gotovo uvijek monotona i otuđena poslovna zona.
Pomorci na brodu ostaju pet mjeseci, često i kraće, posade su internacionalne, pomalo iz država trećeg svijeta dolazi i visoki časnički kadar.
U starije doba se ostajalo godinu, prije toga i više godina.
Neka mi gospar kapetan Aron oprosti, ali ma koliko on smatrao moderne brodove (recimo Isolaverde) lijepim meni su to kašuni u usporedbi sa starim trabakulama,škunama, kliperima itd
Kapetan je nekada bio Bog na brodu, pitanje autoriteta je značajno (brod ipak nije vojska iako ima sličnosti), htjeli ne htjeli, svaka mana (alkoholizam, impulzivnost, kompleksi, slabosti) dolazi do izražaja kada sa dvadesetak ljudi mjesecima dijelimo isti intimni prostor i boravimo u nekoj klaustrofobičnoj kabinici nasred oceana. To zahtijeva poseban tip čovjeka.
Drago mi je što Kapetan smatra da žena može biti pomorac; i ja se slažem da žene mogu biti kirurzi, vojnikinje, policajci – ali pritom zaboravljamo da odijeljenost od obitelji, majčinstvo, traume rastanka oduzimaju ženi njenu bit.
Pogotovo je tako bilo u staro doba kada je tražena fizička snaga i pružana minimalna higijena, sigurnost i udobnost .
Osjećam unatoč relativnoj škrtosti riječi da je autoru bilo teško kada se nalazio sa sinom pomorcem svega nekoliko dana na istom brodu, naime sinu je tada došla smjena.
Jako dojmljiva je priča o noštromu s otoka Sestrunja (nostro uomo, tal. naš čovjek) koji je vođa palube i brine o kadetima je poučna, nalik na kultni američki film “Oficir i gentleman” (Časnik i gospar).
Sirov čovjek, koji je danju “progonio” kadete uz najgrezije psovke, učeći ih dobro osnove zanata, da bi se predvečer pretvorio u svoju suprotnost (klao dr. Jekyll i mr. Hyde), suosjećajnog i gostoljubivog čovjeka, koji očinski bdije nad mladim ljudima i dijeli sa njima svoje životne nedaće.
Pitao sam prijatelja Mirka Milinkovića (kapo od makine, zapovjednik stroja) zašto je barba Aron tako strog prema pilotima (lučki peljari), carinicima, COVID inspektorima, inspektorima za drogu?
Zašto im ne da šteku cigareta i udobrovolji ih (pogotovo ako su iz siromašnih zemalja), kad i sam tvrtka dijeli duhan u tu svrhu, jer birokratii mogu otezati posao, praviti džumbus pretražujući kabine, praviti formalne neugodnosti itd.
Mirko misli da ih ne smijemo navikavati na “harač”, jer ih time kvarimo. Kad čovjek obavi svoj posao ti mu možeš nešto sitno pokloniti, ali ne na njegovo traženje.
Ipak kada je 5 odraslih Azijata tražilo od Arona cigarete, a on ostao macho, pa čak i na treptanje okicama simpatične Azijke odbio dati joj čokoladu (čikolatu), malo mi je bilo žao. Ali principi su principi!
Nažalost sve se vrti oko novca, čak i Nijemci su se pokvarili!
Zašto se Azijci vole fotografirati sa kapetanom Baretićem?
U slučaju frizera dubrovačkoga Čikata bilo mi je jasno; izgledao je kao svjetloputi orijaški Buda.
Kapetan pak je krupan čovjek, nekada duge kose i bradat.
Aron je ispravan čovjek (premda se pribojavam da je socijalist ili liberal). On tvrdi “da je za Komandanta apsolutni prioritet dobrobit broda kojim upravlja, pa analogno tome i čitave posade. Radi li se o sigurnosti, o manjku hrane. zakašnjelim plaćama, odlasku u opasna područja, ili drugo, nebitno je. Pa čak i na uštrb samoga sebe, svjesnog mogućih posljedica. No, da ovo ne bi preraslo u samoreklamu mene, da ja ipak nastavim…”
O Baretiću možete pronaći podatke na “mreži”, a tekst bih završio sjećanjem iz staračkoga doma u kojem sam posjetio rođaka.
U sobici tri “nonića”, noge im ko štapići, “ušli u sebe”.
Jedan je bio hrabri bojovnik u Domovinskome ratu, prije toga mornar, drugi plemić dubrovački, po struci činovnik, treći zapovjednik stroja.
Valjda su taj tužni ostatak života proveli u polusnu i sjećanjima, ili halucinacijama, kao kada se zapovjednik stroja ražestio da će zvati inspekciju jer protupožarni sustav nije zadovoljavajuće riješen.
Nabrajao je na engleskom što sve fali od uređaja.
Naime mislio je jadan da se nalazi u strojarnici.
Jednom kapetan, uvijek kapetan!
Pisanje nije bijeg od stvarnosti. Pisanje je i traženje stvarnosti, traženje sebe i drugih u vremenu i prostoru, sjećanje, molitva, filozofija. Preispitivanje. Usporedba. Metafora. Logos.
Kako je napisao Guglielmo Ferrero (1871. – 1942.) za povijest – borba s ludilom u nama i oko nas.
