Kako slovački Mađar uživa na hrvatskom Jadranskom moru
Sandor Marai (1900. – 1989.), melankolik široke kulture počastio nas je godine 1938. zbirkom eseja i asocijacija zvanom “Četiri godišnja doba”. Naravno kao stari ugrofil zainteresirao sam se ima li u njegovom doživljaju svijeta Hrvatske. Ipak smo mejaši, dijelimo 800 godina zajedničke povijesti, dubrovački grb je grb Arpadovića, naposljetku i Krleža izgleda kao Mađar!
“UZDAH U ČETIRI UJUTRO”
Što bih htio? Htio bih da Mađarska ima more, pa da na obali toga mora mogu sjediti u četiri ujutro, pod čempresom i kuglastim bagremovima, s Verlaineom (1844. – 1896., francuski pjesnik bolesnik op. T.T). i Vorosmartyjem (Mihaly, 1800. – 1855., mađarski pjesnik), mamuran od badačonjskoga vina, zagledan u zoru u pučinu.”
Tješim Sandora, ipak je Mađarska kupila Tankersku i Atlantsku plovidbu, a imala je i morske vukove poput sjajnoga džentlmena admirala Horthyja (Miklos, 1868. – 1957.).
“OPATIJA”
“Znam da ne dolikuje, ali ja te Opatijo ipak volim. Ima u tebi nešto malograđanski priprosto, nešto krajcaraški (sitan novac, op. T.T) poznato, nešto sramotno bulevarsko. Što mogu kad mi je dobro pod tvojim kržljavim palmama, u tvojem moru koje se tu zapravo i ne računa kao pravo more nego tek kao slana voda u zaljevu, među tvojim cvijećem koje je tu još sasvim srednjoeuropsko, baš kao i tvoja sudbina – kao da si luka Beča, Budimpešte i Praga, pa svaki malograđanin s upalom grla, aritmijom, nesanicom i jeftinom ljubavi hita ovamo, pomalo se srameći jer nema za dalji i dulji put. Opatijo, ti si dio obitelji. Naravno da je Cannes otmjeniji. Ali ti si mi poznatija, otrcanija, bliskija. Neka samo idu ti svi veliki lordovi, političari s Nobelovim nagradama, velike dame i veliki zavodnici na Francusku rivijeru. Sada u proljeće, i ja se spremam pod svoje puno skromnije, ordinarnije, poznatije palme u Opatiju.”
“U PLANINAMA”
“Autobus je ujutro u šest, po maglovitom, vlažnom vremenu krenuo iz Rijeke; oko sedam sati bili smo već među planinama, fijukao je ledeni vjetar, a mrlje hladne svjetlosti treperile su po vrhovima stijena. Jedna je mlada putnica tada ustala, s torbom za spise, u pletenom kaputiću, plavokosa i plemenita, te se iskrcala. Našavši se među stijenama, bez ijedne kuće na vidiku, mlada se žena zaputila golom uzbrdicom, s torbom za spise u ruci, lakim i otmjenim korakom, kao da je pukom zabunom bila u Rijeci te kao da joj je pravi dom ovaj pusti svijet, te stijene, ranojutarnja svjetlost i olujni vjetar. Nije se osvrtala. Zbogom, pomislih, zbogom, ti mila, ti predivna, ti neshvatljiva.” (je li to neka “liepa plavka” na Velebitu? op. T.T.)
“MORE”
U snovima ponekad čujem more. Tada me obuzme nesavladiva čežnja, tako duboka i bolna čežnja za domom da mi u snu niz lice poteku suze.
U takva se rana jutra probudim na to da u kutu usana osjećam okus soli, kao da sam – u posebnoj zbilji sna – uronio lice u more.” (Dragi Sandore, Jadran nije nalik Havajima, osim ljeta postoji i ledena bura, beskrajna jesenska kiša i trula jugovina, zimska samoća malih mjesta i otoka.)
“JUŽNA MORA”
“Većina se ljudi na kraju zadovolji akvarijem koji nije veći od koša za smeće i u kojem plivaju tri zlatne ribice”.
“DUBROVNIK”
“Htio je nešto reći, viknuti nešto cijelomu svijetu, silno i glasno kao Venecija. No grlo mu se stisnulo. Zato samo živi – stoljećima – potisnut”.
“PROVINCIJA”
“Kako mrzim taj sumnjivi službenički soj koji iza prozora bulevarske kavane, na račun upućenosti proizašle iz triju inozemnih novina i spoznaje da ljudi
moraju i zarađivati te da imaju i spolni život koji uglavnom nije osobito veseo, sebe smatraju “velegrađanima”, pa s visoka gledaju na provinciju, na provincijski stil, na ljude iz provincije. A ne znaju da su prije 300 godina, dok se na mjestu bulevarske kavane još lovila riba u močvarama, u Košicama (Maraievo rodno mjesto, središte mađarske manjine u Slovačkoj, op. T.T.) ljudi sjedali u salonima i razgovarali o književnosti.
Kao da nije provincija iznjedrila u ovoj zemlji sve što je duh, svjetonazor, što je istinski “velegradsko”! Kako prezirem to drsko i bezvrijedno “velegrađanstvo” koje se s opskurnih tribina usuđuje dotaknuti pitanja života i duše, te čija opća kultura daleko zaostaje za prosječnom, ali i za onom prirodnom kulturom provincijskoga crkvenjaka! Kako podcjenjujem tu jezičavu pseudourbanost, to beskućništvo stalnoga stola, kako je jadna ta nadmoć, kako je smiješna ta nazoviupućenost! Sve svjesnije jesam i ostajem provincijalac.”
