Masonstvo u XVIII. stoljeću predstavlja želju građanstva za afirmacijom, da bi nakon imperijalističkoga XIX. stoljeća uspjelo ubaciti članove čak i u redove jugoslavenskih komunista, talijanskih fašista, pa i u samu katoličku Crkvu
Naglo širenje slobodnoga zidarstva imalo je za posljedicu ne samo sa Francusku i (sjevero)američku već i niz revolucija i ustanaka u Južnoj Americi (Bolivar) Španjolskoj, Italiji, Austro-Ugarskoj i drugdje.
Što je taj pokret značio u kulturnom, političkom, ekonomskom i ideološkom pogledu (prosvjetiteljstvo posebno) ne ću ovdje razmatrati, već samo upozoriti na dubrovačke slobodne zidare.
U kvalitetnoj knjizi “Moć iz tame” (Rijeka, 2006.) istraživača Klaus-Rüdigera Maia – a nalazi se podatak da je Mozart (pripadnik masonstva) u liku Sarastroa ovjekovječio istaknutoga masona Ignaza pl. Borna (1742. – 1791.). Sarastro u djelu Mozartovu “Čarobna frula” je simbol dobrote i pravde.
Born je punac dubrovačkoga plemića Tome Basseglija koji bi pametnije učinio da se nije oženio. Ignaz Born bio je svestran čovjek i znanstvenik mineralog i metalurg. U Dubrovniku tada (u vrijeme Napoleona) djeluje frankomasonski plemić Antun Sorkočević (Sorgo, 1775. – 1841.) i svećenik Ignjat Ban koji prenosi masoneriju u Kotor.
I kod Basseglija i kod Sorkočevića jaka je slavenska, pače jugoslavenska ideja. Pitanje tih panslavenskih ideja ima sveze i sa pokušajima Vatikana da privuče Slavene istočne kršćane (rad Komulovića, Križanića, te Gašpara Gracijanija u Moldaviji) u vjersku Uniju.
Kao prijatelj Dubrovčana spominje se i Splićanin liječnik, orguljaš i sakupljač narodnoga blaga mason Julije Bajamonti (1744. – 1800.)
Opat Alberto Fortis (1741. – 1803.), prirodnoznanstvenik i sjajan putopisac koji je popularizirao naše krajeve bio je mason (da sad ne idemo dalje do masona Goethea i Vuka Karadžića (1797. – 1864.)); taj Fortis bio je vjerojatno sveza Borna i Basseglija. O Bassegliju sam detaljno pisao u Hrvatskom Fokusu, pa ne bih njegovu tužnu povijest ponavljao.
Venezuelanski admiral Francisco de Miranda (1750. – 1816.) družio se u Dubrovniku s obitelji Antuna Sorge (obitelj Sorgo tada je imala brojne ogranke) i Bassegli, dakle masonima. Masoni su u Dubrovniku morali postojati i prije XVIII. stoljeća. Ono što znamo jest da je nakon pobjede nad Turcima kod Beča Austrija već sebe vidjela gospodaricom JI Europe, što je spriječio Louisa XIV. svojim podmuklim napadom. Računajući da će Austrija zauzeti Bosnu i Hercegovinu Dubrovčani nastoje uspostaviti što bliskije odnose sa carstvom, od plaćanja danka do obavještajnih informacija.
Josip Frano Gundulić je pristupio u Beču masonima 1742. godine i odmah postao veliki meštar organizacije. Bio je naslovni biskup Tempe (prijatelj kardinala, prinčeva, uglednika), dekan teološkoga fakulteta u Beču, diplomat, teutonski vitez! Na užas njegove majke Marije Tereze (vladala od 1740. – 1780.) Josip II. (vlada 1780. – 1790.) bio je mason. I suprug Marije Tereze Franjo I. u den Haagu 1731. godine pridružio se slobodnim masonima.
Frano Gundulić (1630. – 1700.) sin pjesnika Ivana (Điva) bio je austrijski maršal, (sudjelovao u sklapanju rusko poljskoga mira i ostavio putopis na talijanskom jeziku). Zadnji Getaldić Gundulić, Frano umro je 1889. kao gradonačelnik Dubrovnika. Bio je član malteških vitezova.
Među masone zasigurno spada i većina Caboga. U obitelji se karijerom ističe Bernard (1785. – 1855.) austrijski general i podmaršal u inženjeriji. Djelovao je u napoleonskim ratovima na austrijskoj strani, te pomagao Rusima u Bugarskoj i Ukrajini protiv Turaka. Visoku vojnu karijeru postigli su i Lucijan Ziegler Pucić (Pozza su dubrovačko plemstvo), austrijski kontraadmiral (1852. – 1930.). Matija Ban (1818. – 1903.) bio je mason, odgojitelj kćeri kneza Aleksandra Karađorđevića (1845. – 1848.). Osrednji pisac, zaslužni djelatnik u kulturi i politički Srbin.
Medo (Orsat) Pucić, pripadnik pokreta Srba katolika također je bio mason. I on se kao i Ban zalagao za ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom. Sigurno je mason bio i gradonačelnik Dubrovnika Pero Čingrija (1837. – 1921.) koji je izigravao velikog Hrvata, ali zapravo bio nositelj jugoslavenske ideje. Kao i njegov sin Melko.
Dubrovački brodovlasnici bili su odreda masoni, i to anglofili. Od dubrovačkih masona lijevi socijalni osjećaj imao je Mato Jakšić (1903. – 1983.), jugoslavenski diplomat (druge Jugoslavije) i frankofil.
O masonima u Dubrovniku postoji iskaz Miha Soljačića jugoslavenskoj tajnoj službi, koji ne donosi nikakve senzacionalne podatke, osim da su se sastajali u Vili Šipan, ili u kući danskog konzula Paula Noergardta blizu Vile Čingrije. Dosta je među tadašnjim masonima pravoslavnih Srba i Srbokatolika i Jugoslavena.
Teško je moguće da mason nije bio Nikola Mirošević Sorgo (1885. – 1966.), poslanik kraljevske Jugoslavije u Vatikanu za vrijeme Drugoga svjetskoga rata i ministar u izbjegličkoj Vladi kralja Petra II. Karađorđevića. S tim u svezi je i znanstveni članak dr. Ljube Bobana “Položaj jugoslavenskoga poslanstva u Vatikanu u vrijeme drugoga svjetskog rata”, kojim optužuje Milana Bulajića da je u srbijanskom časopisu “Nin” (br. 1959. od 17. VII. 1988.) iznio laž da je Vatikan protjerao Miroševića Sorga.
Masonstvo u XVIII. stoljeću predstavlja želju građanstva za afirmacijom, da bi nakon imperijalističkoga XIX. stoljeća uspjelo ubaciti članove čak i u redove jugoslavenskih komunista, talijanskih fašista, pa i u samu katoličku Crkvu.
Veliki broj članova masonerije zapravo čini pješaštvo, tj. nije upoznat sa ciljevima i planovima organizacije. Uostalom tako je u svakoj organizaciji, posebno Partiji.
