Crkva je pokazala cijelom svijetu koliku moć ima koju joj je dao Isus Krist
Neki događaji ma koliko bili značajni previše se forsiraju, sve se iz njih iscijedi, izližu gotovo sve riječi kojima se opisuju, postaju pomalo neka udaljena jeka. Poput stabla s kojega se poberu svi plodovi i ne ostane na njemu više ništa. Koliko je medija, tv ekipa, novinara, fotoreportera, analitičara, stručnih tumača, komentatora i kojekakvih izvjestitelja, pratilo tijek bolesti, smrti i sahrane, papa Franje, uz duboko štovanje i dužno poštovanje, prelazi granicu dobrog ukusa i svaku mjeru. Treba ostaviti svima malo prostora za vlastito promišljanje, da svatko iz svoje perspektive viđenog osjeti u svom srcu, u svojoj duši, što mu znači lik i djelo tog čovjeka. Što smatramo da je donio i ostavio svijetu, što nas se dojmilo, a što smo mu zamjerali. Nijedan čovjek nije svemoćan. Uz najbolje namjere, volju, želju i nastojanja ne može mijenjati svijet kako bi htio, usaditi u njega ljubav, suosjećanje, razumijevanje, biti svjetlost svijeta. U tom slučaju Bog bi bio suvišan. Ali svaki čovjek može i trebao bi nastojati spriječiti zlo gdje može i koliko može. Vjerski vođa koji je dosljedan i predvodi svoje stado, može razbistriti duh vjernika, uvijek naći načina da u svijet unese bar malo nade i vedrine. Posebno može utjecati na pripadnike religije koju predstavlja u Ime Božje. Ukazati na nepravde, potaknuti one koji mogu pomoći da ulože napor i pomognu ugroženima, zapostavljenima, zlostavljanima.
Savršena ceremonija
Što se tiče same ceremonije ispraćaja papa Franje na vječni počinak, 26. travnja 2025. u Vatikanu, sve je odrađeno po njegovim unaprijed napisanim željama, svaki detalj u tančine razrađen i ispoštovan. Ne umiru pape svaki dan, a kad se ispraća jednog papu, to onda nije samo njegov posljednji ispraćaj, na testu je cijela kršćanska zajednica. Od samog početka, odnosno od pristizanja čelnika država i vlada, članova kraljevskih obitelji, prinčeva i princeza, delegacija, veleposlanika, izaslanstava, kardinala, biskupa, svećenika na trg sv. Petra, do običnog puka, koji se nalazio u pokrajnjim ulicama, sve je teklo kao po traci. Ni jedan pogrješan korak, ni jedna suvišna, nesmotrena gesta. Ni jedan incident. Svatko je zauzeo svoje mjesto, lijes koji je nosilo 14 ljudi donesen je i stavljen na trg sv. Petra. Na svim svećenicima bilo je svečano liturgijsko ruho, savršeno dizajnirano za takvu prigodu, izuzetno lijepo, raskošno i dojmljivo, već prema hijerarhijskom položaju. Svi su bili u svom najboljem izdanju, ni vlas kose na glavi nijednom nije stršila. Obred je po Kanonskom pravu i Crkvenom nauku, predvodio dekan Kardinalskog zbora, kardinal Giovanni Battista RE. Zborovi su pjevali na latinskom, a molitve su izgovarane na raznim jezicima.
Uzvišenost kršćanske vjere
Ni jedan ispraćaj nijednog svjetskog čelnika, kralja ni kraljice, niti bilo koga, nije bio tako svečan i uzvišen. Može biti više ljudi na ispraćaju, više poznatih ličnosti, ali se osjećalo da je tu prisutno nešto nadnaravno, iako skriveno ljudskim očima, ali što je obuzelo ljudska srca. To je sila Duha Svetoga. Mogli su vjernici doći u prnjama, ma vidno je bilo da su mnogi obuzeti mističnim nadahnućem. Neki su plakali, osjećali su Božju snagu i zaštitu. Vjera i vjerski obredi ako su vjernici otvorena srca i vjeruju, imaju snažan psihološki učinak. To nije nikakva magija ni što slično, padanje u trans koji obuzima mase kad se vrši neki magijski čini, to je dar Božji kojim Bog osnaži svoju djecu. Crkva je pokazala cijelom svijetu koliku moć ima koju joj je dao Isus Krist. Ona je daleko najmoćnija institucija u svijetu, bilo u duhovnom, bilo u diplomatskom smislu. Sva ljepota i uzvišenost kršćanske vjere, posebno katoličke, zasjala u svojoj duhovoj i kulturnoj raskoši. Kažu da je tri milijuna ljudi putem dalekovidnice pratilo ispraćaj pape Frane na vječni počinak, i sigurno je u mnogima od tih pratitelja zaiskrilo svjetlo Duha Svetoga.
Neuništiva Crkva
Katolička Crkva kroz dvije tisuće godina, prošla je kroz mnoge katarze, ali ono što predstavlja u današnjem svijetu, zapravo je najsvetiji izvor nade, utjehe i ljubavi. Ona ima najviše mučenika, najviše onih koji su učinili mnogo dobra, osvijestili mnoge narode, u mnogim zemljama iskorijenjeno je poganstvo, došlo je do mnogih pozitivnih promjena. Humanitarni i prosvjetiteljski rad Crkve osjeća se kao velika pomoć među ugroženima diljem svijeta. U gotovo nemogućim uvjetima, Crkva se postupno izgrađivala, ulagala golem napor da stvori posve novu humanu kulturu življenja. Nije mogla izbjeći ljudskim zabludama ni ljudskim slabostima koje su često dovodile Crkvu u vrlo delikatne situacije, ali duboko u sebi, Crkva je sačuvala Isusovo učenje, ponudila nam živog Isusa. Euharistija je najbliži i najizravniji čin sjedinjenja Boga i čovjeka dostupan nam na ovom svijetu. Svaki katolik, i svaki kršćanin je sigurno bio sretan i smatrao se blagoslovljenim što pripada zajednici Isusa Krista. I sigurno će biti mnogo onih koji će se odlučiti na pristup Isusovu stadu. Tek će se vidjeti što će iz toga proizići. Dato je na znanje, – „Urbi et Orbi“, – Rimu i svijetu, kolika je važnost i moć Crkve.
Crkva svete Marije Velike
Odluka pokojnog pape Franje, da se sahrani u crkvi svete Marije Velike, koja datira iz V. stoljeća, u kojoj je sahranjeno sedam papa, izvan Vatikana, vrlo je mudra. Jasno je da će vjernici nagrnuti da bi se pomolili uz njegov grob, i ta golema masa hodočasnika bila bi previše za Vatikan, jer bi to zahtijevalo veliku brigu, golemi napor oko sigurnosti Vatikana, natiskivanje tolikog svijeta unutar malo prostora, čišćenje, određene usluge. Crkva svete Marije Velike, zapravo jedna od četiri bazilike u Rimu, samo je 4 kilometra udaljena od Vatikana, i službeno se drži da pripada Vatikanu. U nju je papa Franjo svraćao prije svakog putovanja, molio se i meditirao, i poslije svakog povratka s puta. Tu ga srce vuklo.
Brojni na ispraćaju
Zanimljivo je bilo vidjeti tko je sve došao na ispraćaj pape Franje. Naravno, za neke je to bilo pitanje ugleda, za neke zaista čast što su tamo. Mnogi su pokazali veliko poštovanje prema papi, vladali se jako pristojno, što doduše nalaže strogi protokol, ali neki su zaista postali svjesni koliko je bitna Crkva, i koliko je važno biti s njom u dobrim odnosima. Bože moj, pitala sam se, – jesu li se ti moćni ljudi barem u to vrijeme zadubili u Isusove riječi, jesu li na trenutak osjećali da ne može svijet naprijed ako odbaci Isusa. Sve nesreće, ova užasna zbrka, sve gadosti, sve bolesne sklonosti golemog broja ljudi, je su li ti moćni ljudi voljni analizirati i otkloniti niz uzroka tim devijacijama, svoj autoritet upotrijebiti da utječu na čovječanstvo? Stišavati taj pakleni oganj koji se širi. Dati mogućnost pametnim i etičnim ljudima da donose etične zakone, zaustaviti one koji imaju nezajažljive apetite i čije samoljublje gazi i usmrćuje sve oko sebe. Moć ima smisao samo ako ima plemenitu svrhu. Oni koji drže kormilo svijeta, trebali bi okrenuti smjer i slijediti pravdu. Imaju vodiča, imaju Isusa – Sina Božjega, ali mora se uložiti golem napor da se njega slijedi. Kao što je u Bibliji zapisano: -“Da bi se stiglo do izvora, treba plivati protiv struje.“ Zaista, struja koja nas nosi, strmoglavila nas je u ponor iz kojega teško da ima izlaska. Među prisutnima, vrlo lijepo se držala prva dama Sjedinjenih Američkih Država gđa. Melanija Trump. Dostojanstvena, s puno stila. Rijetko se izjašnjava o bilo čemu, ali svojim vladanjem ona šalje svoju poruku. Nije lako biti u njenoj koži, na njenom mjestu, ali izgradila je svoj karakter. Svaka joj čast.
Strastveni Talijani
Talijani su se iskazali u svakom pogledu. Nadareni su, na području umjetnosti gotovo nedostižni. Veliki su umjetnici življenja, posebno se ističu u gastronomiji, proizvodnji hrane i pića, u turizmu, gotovo iz ničega stvore brend. Veliki su estete, imaju vrlo istančan i profinjen ukus. Vješti diplomaciji, trgovini. Doduše i prevarama, vrlo lukavi. Ali posjeduju neprocjenjivo kulturno blago kojemu se dolaze diviti ljudi cijeloga svijeta. Diljem svijeta šire svoju kulturu, posebno drže do svoje tradicije. Vrijedni su, strastveni, veseljaci. Pršte životnom energijom iako se i kod njih osjeća da ih guta globalistički duh. Kriminal je također korov koji ih guši i ako tome ne stanu na kraj, u velikoj su opasnosti.
Mrlja
Kad već govorim o ljudskoj veličini, ima u našoj crkvenoj povijesti sjajnih ljudi. Naš Stepinac bio je svet, neustrašiv, odolijevao silama paklenim koje su ga progonile, mučile i nastojale pokoriti. U njegovu rodnom mjestu, – Krašić, časti se njegovo ime, održava spomen na njegovu patnju i hrabrost. On nije zadužio samo hrvatski narod, on je zadužio Crkvu, i ta Crkva postupila bi ispravno da ga proglasi svetim. Jer on je bio apostol Božji poput prvih apostola. Čist, postojan, velikan duha i uma. Nisu ga porazili ni ukrotili komunistički mučitelji, otrgnuli od Rimske Crkve. Nadam se njegovu skorašnjem proglašenju – svetim.
O. Ante Gabrić
Kad tako promišljam o našim mučenicima, svecima i onima koji bi trebali to postati, moj favorit je nedvojbeno o. Ante Gabrić, rođen u Metkoviću 28. veljače 1916. – umro 20. listopada 1988. u Kalkuti, – Indija. Njegov život je svet, uzbudljiv, on je zaista bio najrevniji sluga Božji koji se uopće može zamisliti. Kročio je Isusovom stazom, živio gotovo prosjački, asketski, a više je dobrih djela učinio u Indiji kojoj je od prvog posjeta bio sklon i blizak, nego gomila onih koji su uposleni u mnogim dobrotvornim organizacijama, dobro plaćeni a često se dokaže da su kriminalci. O. Ante Gabrić, već je trebao biti proglašen svetim. Počeo je od ničega, osim što je imao pouzdanje u Boga i žarku želju da mu vjerno služi. Kad je došao među narod koji je bio zapušten, toliko ih je uzljubio i prigrlio, naučio mnogim zanatima, pokazao kako treba raditi i živjeti, otvarao škole, crkve, sirotišta. Učio ih higijeni. Njegov život bio je golema žrtva za potrebite. Mnogima je bio utočište. Mnoge su ga opasanosti vrebale, no od svih ga je obranila ruka Božja. Mi nikad pravodobno ne učinimo što bi bilo nužno. O. Ante, mnogima je izmolio traženu milost i poslije smrti. U Indiji gaje prema njemu veliku ljubav i zahvalnost, za njih je to bio sveti čovjek, njihov učitelj i dobrotvor. Mi bi trebali u njegovu rodnom Vrgorcu izgraditi pastoralni centar koji bi nosio njegovo ime, za molitvu i duhovnu pomoć onima koji žele produbiti svoju vjeru, za one koji su na rubu društva. Mnogi bi hodočastili odati mu poštovanje. Mogu slobodno reći da sam mu se u dva navrata molila za pomoć kad nisam mogla riješiti neke probleme, i oba puta mi je pomogao. I mnogi drugi svjedoče o njegovoj dobroti i pomoći kad su bili u teškim situacijama. O. Ante Gabrić, poslan je da nam bude zaštitnik i posrednik između nas i Boga. Njegovo ime trebalo bi se štovati među vjernicima diljem svijeta. Ali mi smo u tome spori, lakoumni i ne raspoznajemo od koga nam dolazi milost i mudrost, na kraju krajeva donosilo bi to Crkvi i državi višestruku korist. Radije se priklonimo onima koji nas zasmrde svojim smradom.
Čitanje knjiga zapostavljeno
Prema statistikama u Hrvatskoj je jako malo čitatelja. Jedna mudra arapska izreka kaže. „Kuća bez knjige, kuća je bez duše.“ Knjiga podstakne na razmišljanje, ako je sadržaj dobar, pomaže nam da širimo horizonte. Razvija našu svijest, produbljuje misao. Oplemenjuje nas. Istina, malo se čita, ali jedan sad već mrtvi naš pjesnik, genijalac, u čestim razgovorima koje smo vodili preko telefona, rekao bi mi često: -“I nema se što čitati u suvremenoj svjetskoj i našoj literaturi. „ Ja bih dodala da imamo izvrsne klasike. Da je poželjno da se pročitaju i njegove knjige, u kojima čitatelj otkriva golemo bogatstvo. Oduševi se. Njegove su pjesme kao sol u hrani. Kao smokva iz koje se cijedi med. I puno više. Gotovo mitske. Proročke. Zanesu i ponesu dušu. On bi rekao da treba čitati moje knjige, na što bih se nasmijala, jer u našem književnom svijetu sve je naopako. Podmetne se čitatelju ono što ga zbuni, obuzme ga nelagoda, sam se pita tko to piše, tko takve knjige objavljuje, tko ih nagrađuje? Uvrštava u školsku lektiru? Nedavno mi je ispričao prijatelj kako je djevojka koja nešto zamolila njega i još jednog vrlo stručnog čovjeka, mišljenje o svojim pjesmama. obojica pročitali, ostali zgranuti. Neovisno jedan o drugomu, za neke su joj pjesme obojica rekli da ni slučajno ne bi nastojala negdje ih pokušati objaviti, jer imaju u sebi nešto iznimno mračno, bolesno, gotovo demonsko. Ona baš te pjesme poslala na natječaj u jedno mjesto gdje se po dogovoru nagrađuje autore, i nagradili te njene uratke. Što više reći? Ali ima knjiga iznimno vrijednih, uostalom tko je stigao pročitati naše i svjetske pisce koji su nesumnjivo svjetsko kulturno blago?
Tko nakon pape Franje
Sad je glavna tema u svijetu tko će sjesti na Petrovu stolicu u Vatikanu? Mudraci su jednom davno pratili zvijezdu koja im je navijestila gdje je rođen Isus. Hoće li se pojaviti neki znak na nebu i tko će ga umjeti odgonetati, koji bi usmjerio kardinale koji će predlagati kandidata za novog papu? Nadajmo se da će Duh Sveti izabrati onoga tko će imati zdrav duh, čvrstu vjeru, energiju i volju da poučava narod Božji, smiruje napetosti, utišava mržnju, hrabri slabe, skrene svjetskim čelnicima pozornost na rastuće probleme i nezadovoljstvo naroda. Netko koga je već Duh Sveti pripremio i obilježio svojim biljegom. Pročistio i ojačao. U čijem će srcu rado boraviti, i biti izabranom papi svjetlo koje će ga voditi.
Terorizam u Kašmiru
Sa zastrašujućim zločinstvima koja potresaju svijet iz sata u sat, svi smo upoznati, danonoćno nam ih priopćavaju. Napetost između Indije i Pakistana poslije napada na turiste u Kašmiru, eskalira, doseže točku usijanja. Rusija se i dalje svima ruga, bahati. Ukrajina krvari, vrijeme prolazi, sve izgleda beznadno. Koliko će još izdržati, vrlo je mučno pitanje. Razni samiti i susreti čelnika EU-a, postali su kao neki izleti gdje se malo govori o problemima, zaključci su uvijek sporni. Glupo je što se ne ispoštuje volja većine, jer samo jedna zemlja članica može utjecati da se dogovori ne ispoštuju. Sve izgleda kao vrzino kolo. To je vještičji začarani krug, vrti se naopako, kako bi se sve izokrenulo, nastao opći kaos, pomutnja, sukobi, krvoproliće.
Nema struje!
Ovo što se dogodilo na Pirinejskom poluotoku; u Portugalu, Španjolskoj i dijelom u Francuskoj, – nagli nestanak struje, potpuna blokada svih sustava, novi je način ratovanja. Kiber napadi sve su učestaliji, i uz pomoć AI može se učiniti više zla nego oružjem. Potpuno onemogućiti svaku djelatnost, zaustaviti sav promet, cestovni, zračni, vodeni. Onemogućiti dostavu hrane, pomoć bolesnicima. U svega nekoliko sati nastao je potpuni kaos. Sve raspoložive službe bile su na terenu da izvlače ljude iz liftova, podzemnih željeznica, tramvaja, iz staračkih domova, bolnica, smještali ih na neko mjesto gdje bi bili zaštićeni. Hrane je nestalo vrlo brzo, vode također. Strah i neizvjesnost blokirali su ljude.
Dvojbena otkrića
Mnogi se prepuštaju iluzijama da smo na pragu epohalnih otkrića, mogli bi tobože uskoro krenuti u Svemir. Ma dajte ljudi. Ako zavaravate sebe, ne zavaravajte druge. Ma što otkrili, i koliko god pokušavali otisnuti se na neki drugi planet, to je iluzija. Svakako da ta otkrića obogaćuju znanost i donose čovječanstvu nove spoznaje, ali svu energiju i znanje trebali bi uložiti da spasimo ovaj svijet i sačuvamo čovjeka. Teško da mi ikada odemo drugdje i nastanimo se, bojim se da su nam nade uzaludne, i da je nužno uvesti red u ovaj naš zemaljski svijet. Izliječiti ga i učiniti humanim, da živimo život u čestitosti i zaista se preselimo u drugi svijet, ali tek duša iseli se iz ovoga tijela. Jer duša zna put tamo gdje je čeka njezino mjesto.
