Nas nikako naši mrzitelji da ostave na miru
Razbudilo se, drago nam, lijepo i raspjevano proljeće. Kako ga dočarati, s čime ga usporediti? Ono je pojam ljepote, svečano slavlje prirode, uskrsnuće. Tko god mu dao ime koje nosi, pogodio je. Počne se polako buditi u zimi sredinom veljače, razbudi u ožujku, budi Zemlju, njeno srce ubrzava ritam, i taj ritam osjeti svako stablo, svaka biljčica, svako stvorenje. U travnju, svijet se zaista preobražava, već pripada proljeću, okrunjenom cvjetnim vijencem, odjenutom u raskošnu haljinu od lišća, trava, perja… I koliko god lijepe bile zvijezde, proljeće može istaknuti svoje čari, svojim se divotama dičiti. Kad se ospu bijelim cvijetom kao bijelim injem; trešnja, višnja, jabuka, divlja rašeljka, trn… Zapjevaju ptice; kosovi, sjenice, vrapci, žuna, grmuša, zeba, čiope, laste, vuge, svračak, kukavica, grličar, obični kamenjar, rode, mrki sokol i još mnoge, koje posvuda pjevaju svoje ljubavne pjesme i grade gnijezda, to je najljepša glazbena simfonija. Procvjetaju trave, zuje pčele, zatitraju leptiri, zažubore izvori, nebo zamodri, a Sunce konjanik zlatni visinama juri. A tek rosa koja posvuda blista. Tko bi na sve to ostao ravnodušan? Svatko bi trebao svaki dan odvojiti kojih pola sata ili sat vremena, motriti prirodu, prošetati, jer to djeluje na ljudsko biće iscjeliteljski, ozdravljujuće. Napoji nas svježinom, nahrani mirisom. Priroda nam sve to svoje blago dobrohotno dariva, ništa od nas ne traži osim malo poštovanja. Zašto ne znamo cijeniti njenu ljepotu i dobrotu? Znamo li uopće koliko dugujemo prirodi?
Vitez iz Aržana
Koliko dugujemo onima koji su nas rodili, odgojili, onima koji su nam sačuvali komadić zemlje na kojoj možemo slobodno živjeti? Onima koji su život žrtvovali, poput Josipa Jovića, 22-godišnjeg mladog redarstvenika podrijetlom iz Aržana, dragovoljca Domovinskog rata, koji je poginuo 31. ožujka 1991. na Plitvicama, čije se smrti prisjećamo ovih dana. U konačnosti, koliko dugujemo Bogu Stvoritelju, koji nas je ovakve stvorio, i dao nam Svojega Duha, razum, osjete, osjećaje, mogućnost da se volimo, da se razmnožavamo. Ostavio nam otvorenu mogućnost da se poslije smrti dušom vinemo u još savršeniji, raskošniji i sretniji svijet. Zaboravili smo na zahvalnost, ili bolje reći na naš dug, jer nam je sve poklonjeno. I što mi činimo s tim neprocjenjivo vrijednim darovima?
Svjetske religije
Na svim društvenim razinama, počevši od obitelji pa nadalje, sve je manje zahvalnosti, svakoga vrijeđamo i zanemarujemo jedni druge. Nitko se ne obazire na nikoga, svi su kiseli, nezadovoljni, mračni. Nekakva ravnodušnost i apatija, zahvaća sve više ljudi. Dok jedni postaju poput kišnih glista, sve glasniji postaju oni opaki huškači, mrzitelji mira, mrzitelji života. To su oni za koje narodna poslovica kaže: „Do podne mrze sami sebe, popodne cio svijet.“ To su oni koji su zaboravili da su ljudi i da je ljudska sveta dužnost ne činiti zlo. Ni jedna religija ne dopušta činiti nepravdu, druge tlačiti, dovoditi u pitanje ljudski opstanak. Muslimani su 30. ožujka 2025. proslavili svoj Ramazanski bajram, postili, molili, klanjali, darivali potrebite. Njih na svijetu ima negdje oko 1.902 milijardi. Mi kršćani uskoro ćemo proslaviti Uskrs, naš veliki blagdan. Punih četrdeset dana traje priprava, moli se, posti, obnašaju odgovarajući vjerski obredi. Kršćana na svijetu ima negdje oko 2.382 milijarde. Hindusa pretpostavlja se da ima oko 1.161 milijarde. Budista ima oko 506 milijuna. Sljedbenika kineske filozofije oko 394 milijuna. Afričke tradicionalne religije broje oko 100 milijuna sljedbenika. Sikhinizam oko 26 milijuna. Judaizam oko 14,1 milijuna. Zatim slijede neke manje religije. Vrlo je mali broj ljudi koji ne priznaju baš nijednu religiju. Ima dosta i opasnih sekti koje podrivaju velike religije, potpuno su suprotne onom što nabrojene religije naučavaju. Ali ni muslimanska, ni kršćanska, ni hinduistička, ni budistička vjera, ni judaizam, ni ostali u čijim je vjerskim temeljima moralan, etičan i čestit život, poštivanje drugih, mir i ljubav, ne drže se tih načela ni naputaka. Dapače, često zloupotrebljavaju vjerska učenja, krivo tumače. Može li se uopće reći da mi vjernici koji držimo do svoje vjere, živimo na utemeljenim vjerskim zakonima?
Protiv vjere
Moćni nas oduvijek pljačkaju, često i bližnji, lopova ima svih vrsta, više ih je u našem vremenu nego ih je ikada bilo. Kradu bez ikakvih skrupula baš sve, posebno djecu, odraslu mladež. Krivotvore dokumente. Zakonodavci više štite lopove nego žrtvu. Donose zakone kojima će nas skroz osiromašiti. Uvest će digitalnu valutu, ne ćemo smjeti raspolagati svojim novcem, bit ćemo začahureni u nekakve čudne gradove, kretanje će nam biti ograničeno. Vjera se ne će smjeti prakticirati. Za dušu više nitko ne će ni mariti ni znati. Past ćemo u bijedu i zapuštenost, gorjeti na lomači straha i užasa. Sve će se narodu oduzeti, gospodari će biti manjina koja će iskorijeniti nepodobne i buntovne. Vojska robota nadzirat će nas. Već sada većina ljudi su traumatizirani, što će biti tek tada? Čovjek ne može opstati bez slobode, bez imovine, kulture koju stvara, bez tradicije, bez vjere. Vidimo što je proizveo komunistički sustav koji je nastojao neviđenim nasiljem čovjeka podrediti diktaturi, odvojiti ga od Boga. Stoga bi čovječanstvo koje je vrlo brojno moralo zahtijevati od onih koji planiraju neljudski svijet, da se poštuju one ljudske vrednote kojima se kao vrsta očitujemo. Hrvatska se neće ničemu odupirati, sve što budu diktirali krojači – Novog svjetskog poretka, potpisat će naša Vlada, bez obzira na peticije i prosvjede naroda. Ima nekih zemalja koje dižu glas protiv tog budućeg ustroja svijeta, dao Bog da ih bude sve više.
Potresi
Potresno je gledati razaranja u zemljama gdje se ratovi vode oružjima koja bi trebala biti zabranjena, čija je razorna sila golema, a osim toga onečišćuju zemlju, vodu, zrak, truju ljude. Potresno je kad se gleda kakve su posljedice potresa u Mjanmaru, državi u jugoistočnoj Aziji u kojoj se vodi rat između legalne vlasti i Vojne hunte. Narod živi na rubu siromaštva. Potres jačine 7,7 po Richteru koji se osjetio i u okolnim državama, rušio je sve, čitave zgrade iz kojih nije nitko živ uspio izići. Slike ruševina bude jezu, ljudi su izbezumljeni, spasilačke ekipe izlažu se opasnosti da dođu do onih koji su još možda živi pod ruševinama. Medicinska pomoć nedostatna je. Nema vode, struje, hrane. Potresi se još nisu smirili, oštećene zgrade urušavaju se, mrtvih je sve više. Vojna hunta napada baš ona mjesta koja su najviše stradala. Tko može to povjerovati? Koja je to okrutnost i bezdušnost! I kako svijet da opstane? Da imamo kljun surog orla ili australskog pelikana, jedni bi drugima kljunom oči iskopali. Duša mi je žalosna. Što se dobrog može izleći iz svega toga zla? Samo još veće zlo. I što ja mogu, što itko od nas koji smo svjesni u kojem smo mraku zatočeni? Indijanska poslovica kaže. – „Ustanite sa Suncem i molite se. Molite sami. Molite često. Jednom će Veliki Duh poslušati vaše molitve.“ Ostaje nam samo uzdanje u Boga. Koliko nas ustaje prije Sunca i moli? Eto ja ustajem prije Sunca, molim često, molim sama, molim za svijet, da odahnemo od ratova i stradanja, od ubijanja i obmanjivanja prostodušnih, od atomskog oružja i bombi, od nasilja. Veliki Duše čini mi se kad bih imala milijardu usta i molila dan i noć, da ništa ne bih postigla. Toliko smo zla nagomilali i gomilamo da smo već i Svemir okužili.
Nepogode
U nas poplave, i u Grčkoj, to je uobičajeno u ovo doba godine, ali svaki put ista priča, kakva u nas, vjerojatno takva i u Grčkoj jer smo sličnog mentaliteta. Stradavaju oni najranjiviji, koji oru i siju, uzgajaju životinje da se prehranimo. „Kud će šćeta, nego na rđava kmeta.“ U poplavljena područja dovuku se sa svojim pripuzima oni iz Hrvatskih voda, razni načelnici, župani, ministrice ili ministri. Kamere ih snime, oni se isprse u prvom planu, naučili su fraze koje ponavljaju kao pokvarena ploča. Kako dođu, – tako odu. Jadnim ljudima sve bude uništeno, štete goleme. Stoka, stočna hrana, usjevi, sve što su imali – propalo. Pokućstvo mogu baciti. U kućama ostaje vlaga, plijesan, nezdravo je tu živjeti. Da su ribe pa da plivaju po svojim poplavljenim poljima, ne bi ni tada bolje prošli, ptice bi ih progutale. Svaki put nevoljnici ponavljaju kako nisu očišćeni kanali, izgrađeni potporni zidovi, redovito se ne čini ništa ili malo da se poplave spriječe, iskopaju odvodni kanali, voda preusmjeri na područja gdje nema naselja. I to se ponavlja iz godine u godinu. One vreće s pijeskom od kojih se rade zečji nasipi, asociraju na nešto nelagodno, neću reći na što, pustit ću to mašti čitatelja. Ne treba biti prorok Jeremija da prorokuje kako će i naredne godine sve biti isto, to znamo. A imamo resurse, mehanizaciju, one kojima se plaća za održavanje kanala, vatrogasne postrojbe koje imaju dosta slobodnog vremena tijekom godine, međutim uvijek nedostaje ono zrnce soli u glavi. Eh, da je to nekima usuti u glavu kao kad soliš juhu. Bljutava hrana nije jestiva, ni bljutavi ljudi nisu upotrebljivi.
Naivno dijete kod Ace
U emisiji, Nedjeljom u dva, gost je u prošlu nedjelju bio Marko Bošnjak, pobjednik na Dori 2025. Ništa ja tom naivnom djetetu ne predbacujem, ma mogao je Stanković dovesti nekoga od onih naših pametnih djevojaka i mladića, koji su na prestižnim svjetskim natjecanjima u znanju dospjeli do vrha, okitili se medaljama. Imamo plejadu izrazito nadarenih mladih ljudi, oni su prave zvijezde, oni nam imaju što reći. A to što nam je bubao Marko, o svojoj „posebnosti“, o svojim nagnućima i svojoj seksualnoj orijentaciji, narod kaže. „U svoj rep.“ Eto mu. Neka on bude „drukčiji“ na svoj način, no, svi smo mi drukčiji. Ni dvije vlati trave na svijetu nisu identične, a kamoli dvije ljudske osobe. Toliko smo kao pojedinci specifični, posebni, i kad se razmotri ljudska anatomija, to je nevjerojatno kako smo stvoreni i složeni. Ljudski mozak, ljudsko srce, unutarnji i vanjski organi, ma tko god da nas je stvarao taj je najveći znalac i najveći stvaratelj, i ovakvi smo baš sa svrhom i razlogom. Odredio nam je spol, nekim nas anatomskim dodacima obilježio, uvjetovao, kako bi nastavili život, plodili se i množili. Tko to brka i preinačuje, na dušu mu. Majka Zemlja sve nas trpi, Sunce svih grije. Dokad će, ne znamo. Znamo što je po zakonu Božjem normalno.
Podmićivanje
U nas i dalje privode mnoge „uglednike“, te otuđili novac otud, te odande. I u drugim zemljama ista priča. Kako li dođu do tog novca, do svih tih potvrda, tko im sve to ovjeri? Udari pečate? U nas bez mita ne možeš ni u gradski toalet. Potkupljivost je naša nacionalna bolest. Nekad samo za jedan parfem, za jedan buket cvijeća koji se daruje nekoj službenici, uz neki muški osmijeh ili laskanje, golema nepravda učini se onima koji po pravdi zasluže nešto, a ne dobiju ništa. Oni koji sve podmićuju, sve prigrabe, imaju monopol nad tržištem u bilo kojem segmentu, dođu do pozicija. Toliko se utvrde, nametnu se, prije bi srušio atomsko sklonište nego njih. Zbog potkupljivosti potkupljivih, na tržištu su loši lijekovi, loša hrana, loša roba, loše knjige, loši kozmetički proizvodi, i svima to jako šteti. Promoviraju se loši ljudi i loše emisije na tv – mrežama, u novinama loši tekstovi. Nagrađuju loše knjige, nameću loši autori.
Mrzitelji
Nas nikako naši mrzitelji da ostave na miru. Koja je tlaka i nepravda cio vijek trpjeti ih? Bome udaraju na sva zvona, prijete. Eto nam opet Vojislava Šešelja. Hrvat, rođ. u Sarajevu 11. listopada 1954. Bivši narodni zastupnik u Srbiji, ratni huškač, osuđeni ratni zločinac. Vođa radikalne srpske stranke. Ma kud ga majka takvog rodi? Kaže, ujedinit će se Srbija s Mađarskom, dogovoriti s Orbanom. (Orban je priča za sebe, neugodan i bahat, nekad je u pravu, ali je prgav čovjek koga treba zaobilaziti u širokom luku). Šešelj bi da Mađari imaju izlaz na more, pa im preporučuje neka pripoje svojoj državi dio hrvatskog teritorija, svakako grad Rijeku, jer je to značajna luka koja bi im bila od goleme koristi. Dotakao se Šešelj i nekih drugih osoba, i što bi eventualno on njima poklonio. Nekima negdašnju Panonsku Hrvatsku. Posebno se osvrnuo na određenu damu, koja s njim ni njegovim nebuloznim idejama nema ama baš ništa, niti će ikada imati, bolje mu je da šuti da mu ne bi prisjelo što nju uvlači u svoje gadosti.
Ipak Marko na Hipodrom stiže!
Marko Perković Thompson, dobio je konačno dopuštenje da 5. srpnja 2025. nastupi na zagrebačkom Hipodromu. U manje od 24 sata rasprodano je 281.774 ulaznica, što je do sada svjetski rekord. Doći će do prilagodbe prostora pa se stavlja u prodaju još 100.000 ulaznica. Ne daju mu da održi drugi koncert, a koliko bi novaca Zagreb time dobio? Nema ni kokošinjca koji nije iznajmljen mjesecima unaprijed. Zovu Thompsona u Kumrovac, nude mu stadion za koncert. Unatoč nepovoljnim političkim vjetrovima, vraćaju se lastavice, legu se jarebice i prepelice. Koliko je Hrvatska gladna i žedna sebe, svoje izvorne kulture? Kakva god bila, bolja je tisuću puta od onoga što uvozimo, što je anti-kultura. Mješavina nekakvih suvremenih, tobože avangardnih pokreta. Kako ćemo dalje, kako ćemo se obratiti i obraniti, osoviti na svoje noge, izbjeći da nam oko vrata stave lanac i vežu nas kao pse, tretiraju kao neznatne i nebitne, maltretiraju nas i vazda nam prijete? Neka nam providnost Božja providi.
