Povijesno gradivo u “regionu” se ponavlja

Međunarodni sporazumi na štetu hrvatskih interesa

Prije 24 godine u vojnoj zračnoj bazi Wright Patterson kod Daytona, u američkoj državi Ohio, parafiran je Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, poznatiji kao Daytonski mirovni sporazum, i time službenookončan rat u BiH, koji je trajao od 1992. do 1995. godine. A potpisivanje sporazuma službeno je obavljeno u Elizejskoj palači u Parizu 14. prosinca 1995. Ovaj se pravni dokument posebno bavio budućim upravnim i ustavnim uređenjem BiH te je njime definirana podjela države po ključu – 51 posto teritorija pripalo je Federaciji BiH, a 49 posto Republici srpskoj. Predviđeno je i formiranje Distrikta Brčko. "Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U ovakvoj situaciji i ovakvom svijetu, bolji mir i nije mogao biti postignut", izjavio je nakon svečanosti potpisivanja u Parizu Alija Izetbegović. U vrijeme, čak i prije, ratova, a posebno svjetskih, bujali su razni sporazumi, odluke na međunarodnim  konferencijama, rezolucije, monitorinzi, embarga i sl.

Za nas je, u ovom trenutku, zanimljivo promotriti, gore navedeno, što se događalo prije i za I. svjetskog rata odnosno poslije kao i II. svjetskog rata; što se zbivalo glede teritorija na prostoru nekoć, nazovimo, Habsburške Hrvatske, Banovine Hrvatske, NDH pa na kraju pripajanja i odvajanja u doba prije i poslije takozvanog NOB-e odnosno krajnjeg SFRJ-ota. Sjećam se, kako mi je pripovijedao jedan, pokojni, viški glazbar da je za života svirao, u prigodama, 4 državne himne: bečku (tako ju je on nazivao kad bi dolazili Austrijanci na jubileje Viške bitke), talijansku, jugoslavensku i napokon hrvatsku ili Lijepa Naša. Da nije bilo pobjede nad srpskim agresorom 1995. godine možda bi svirao i sadašnju srpsku himnu. A mi ćemo se sada bazirati na promišljanju ili izjavi Alije Izetbegovića: "U ovakvoj situaciji i ovakvom svijetu, bolji mir i nije mogao biti postignut".

Paralelno s Daytonskim sporazumom možemo dovesti i onaj povijesni sporazum ili ugovor pod nazivom Rapallski ugovor, u Rapallu kraj Genove 12. XI. 1920. Ali i prije njega počelo je komadanje naših teritorija u glavama velikosrba i svjetskih centara moći pa navodimo ovo:„Još je Nikola Pašić ustupio Dalmaciju. U nastojanju ostvarivanja velikosrpskih interesa, već 1916. godine, Nikola Pašić je kao ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije u izjavi petrogradskim novinama potvrdio „pravo“ Italije na okupaciju dijela hrvatske obale i nekih otoka, s tim da i Srbija dobije izlaz na more i dio priobalja. Njegovi politički potezi oslanjali su se na tajni Londonski sporazum iz 1915. godine, kojim su saveznici u Prvom svjetskom ratu (Rusija, Francuska i Engleska) obećali Italiji dio hrvatske obale i neke otoke, kako bi ova za uzvrat ušla u rat na njihovoj strani“. (Kamenjar.com) I znamo što je Kraljevina Italija dobila Rapallskim ugovorom Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (bez Kastva), otoci Cres, Lošinj, Unije i Susak, Zadar te Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni otoci. Priznata je Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala grad Rijeku te dio teritorija sjeveroistočne Istre. A budući da su Talijani (Mussolini) u ratu izgubili kolonijalno carstvo u sjevernoj Africi svakako su to htjeli, koliko toliko, naknaditi teritorijem na istočnoj obali Jadrana, što su djelomično i uspjeli takozvanim Rimskim ugovorima 18. svibnja 1941. (tri ugovora) nakon propalih pregovora u Ljubljani u travnju iste godine, gdje Ante Pavelić nije htio pristati na ustupke teritorija koji išao linijom od Rijeke do Kotora i istočno do crte Karlovac Mostar.

Talijani su smanjivali svoje zahtjeve sve do konačnog Ugovora u Rimu. Prema tom ugovoru, što su ga potpisali Pavelić i Mussolini, Italija je dobila gotovo cijelu Dalmaciju i to: područje Zadra, Šibenika, Splita te otoke Rab, Krk, Vis, Korčulu, Mljet i mnoge druge manje, zatim Boku Kotorsku te dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. A Pavelić je bio u dilemi:braniti Državu uz gubitak dijela teritorija ili odbiti talijanske zahtjeve i izgubiti Državu? Očuvanje tek proglašene Nezavisne Države Hrvatske davalo je nadu za povratom izgubljenog teritorija i on se opredijelio za tu opciju. Dvije godine kasnije, Državnom pravnom izjavom su dne 10. rujna 1943. poništeni Rimski ugovori. U Daytonu nije bio samo u igri Rat ili Mir nego išta ili ništa od teritorija koju je zastupao Alija Izetbegović kao i druge strane za istim stolom; Srbi i Hrvati(Milošević i Tuđman). Hoće li netko danas prigovoriti, a neki već jesu Tuđmanu, da nije smio pripustiti Bosansku Posavinu pod nikakvu cijenu. Ali, on je sigurno znao da je ta cijena Istočna Slavonija, koja je tad bila pod srpskom okupacijom. Je li vojnom operacijom, tj. ratnom djelovanjem osloboditi istu, uz nepredviđeni broj ljudskih žrtava na obje strane ili pristati na obećanje da će se mirom integrirati u RH, uz čuvanje tog teritorija izvjesno vrijeme međunarodnim vojnim snagama? A što bi bilo da je bilo došlo do potpisivanja takozvanog plana ili sporazuma Z-4? Zar i to nisu, skoro, oktroirale zapadne sile? Što su mogle vojne snage Srbije protiv NATO-a kojima je obustavljen rat na Kosovu?

Što je mogla tek nastala nenaoružana NDH pred silama Osovine ili Trojnog pakta (200.000 tisuća okupacijske talijanske vojske), a bez vlastite vojske i naoružanja? Tako je moguće staviti u paralelu Rimske ugovore s Daytonskim sporazumom. No kako rekosmo Rimski ugovori su raskinuti, tj. poništeni su rečenog 10. rujna 1943. A Istra i ostali teritoriji su vraćeni matici Hrvatskoj,nakon Mirovne Konferencije održane u Parizu od 25. srpnja do 15. listopada 1946. i Pariškim mirovnim ugovorom, potpisan 10. veljače 1947. Tu su odlučujuću ulogu, o pripojenju, odigrali istarski svećenici na čelu s msgr. Božom Milanovićem, a ne nekom partizanskom ofenzivom ili vojnom operacijom u rujnu 1943. poput one naše iz domovinskog rata 1995., pa da mi mogli reći: Tito je pripojio Istru; ali je zato otuđio dio Srijema, Banata, Boku kotorsku i mora prema Neumu. Naslušali smo se tih laži o pripojenju kao i laži o fašistima Hrvatima ako su u takovim okolnostima stvorili NDH.

Ustaštvo nema nikakvu genetsku vezu sa fašizmom a razlikuju se  kao i ustaštvo i četništvo. Fašizam ima ideološku smjernicu k imperijalističkim posezanjima kao i nacizam(sjeverna Afrika odnosno Etiopija od strane Italije – Mussolinija i Drang nach Osten – Rusija od strane Hitlera). Ta kamo je mogla posezati tek nastala NDH, zar prema Nišu ili Sofiji, Piranu, Trstu, Pečuhu ili selima i nekim gradovima preko Mure, Drave…? A kada je riječ o antifašizmu u Hrvatskoj u vrijeme i poslije II. svjetskog rata onda je ogromna većina hrvatskog naroda bilo protiv fašizma i nacizma, a  neke od manjina: talijanska, srpska (preko četništva) i druge ne bi mogli proglasiti antifašistima, makar ne veći dio; dapače četnici su paktirali s Talijanima posebno na Dalmatinskom području i djelu Bosne. Po popisu stanovništva iz 1931. U Hrvatskoj je živjelo 16,81 % srpske nacionalnosti, a popisom iz 1948. 14,54 %. Tako bi se moglo reći da je preko 80 % Hrvata odnosno stanovništva bilo protiv nacifašizma. To je prava supstanca a ne ona kako ju zamišljaju sadašnji boljševici, takozvani antifašisti Titine provenijencije. Upravo se to pokazalo preko istarskog svećenstva 1946./47. u Parizu kakav stav imaju prema fašistima Talijanima. Zar je ostatak svećenstva u Hrvatskoj imao drukčiji stav od istarskog? Ipak je Crkva preko svog klera odigrala ili izvojevala novu pobjedu za svoj narod pred međunarodnim silama i nasuprot marksističko boljševičkog višedesetljetnog ugnjetavanja pod diktaturom komunističkog monarha u SFRJ. A blaženi Alojzije Stepinac je bio orijaš ili predvodnik tih svećeničkih snaga u Hrvatskoj.

Nikola Bašić, Vis