Stopala naših suboraca: Marka, Milana, Marinka, Mladena i Denisa su zanijemjela, ne čuju se
15. – 25. travnja 1992.
Napisat ću pjesmu za moje ratnike,
Koja će biti cjelov nebu.
Kada se digne iz smrti, pepela i praha,
Uputit ću je da dođe blizu Boga,
Gdje najviše boli,
Za one koji su se dali za Dom,
Za one koji su srce s drugima dijelili.
Bit će to pjesma nebeska, slavnoga roda.
Da nas vine u visine,
Da se za dobro živi i gine,
Da pobijedimo dušmane,
Da od zemaljskih riječi
Se ispletu besmrtni stihovi.
Nadamo se živi povratku,
Povratak je riječ, zavjet, molba ratnika,
molitva na bojištu, hropac ranjenika,
nada i pjesma ratnika.
Na tisuće granata iznad glave.
Gdje se skrasit?
Tama gorom, magla dolom.
Povlačenja nema za 1. S. satniju 4. brig.
Jer smo pobjednici u vremenu i prostoru.
Do prije koji trenutak, bio sam jak i ajduk,
Sijevao brdima Crnoglava, kao munja iz oblaka.
Onda me je sustigla teška opomena tuge i bola,
Koja me je opasala kao ljuta guja.
Samo se čuo krik prema nebu, koje im je blizu.
Stopala naših suboraca:
Marka, Milana, Marinka, Mladena i Denisa
su zanijemjela, ne čuju se.
Tamo su ostali hrabri naši suborci,
Skamenjeni stoluju na Stolovima.
Kamen šapuće o ljubavi prema Domovini,
Hrabrosti, časti i junaštvu,
Koje ne pokleknu ni pred smrću.
Stolujte draga braćo,
Mi ćemo vas obilaziti 23. travnja,
Kada bijaše bitka nad bitkama,
Koju smo skupa izvojevali.
Do tada neka vam sunce svakodnevno hodočasti,
Neka vas grle u slobodi, mirisne boje i tišine.
Tvoji suborci prve samostalne satnije 4. Brigade,
Dozapovjednik,
