Koliko volim pitoma i ljupka obzorja tvoja
Ravnico, dušo moja beskrajna,
beskrajno je tvoje nebo,
nepregledne su tvoje ravni,
sve najljepše što je Stvoritelj ostavio.
Od plavetnila tvog neba danju
oči se moje sjaje,
ne može se opisati ono
kao što nema riječi za ljubav –
samo jedno ime.
Koliko volim
pitoma i ljupka obzorja tvoja
u jutra i predvečerja
sunce koje se naslanja
na stabljike kukuruza,
svilu koja šušti
i vjetar beskraja.
Beskrajna dušo moja,
nosiš šapat voljenome
u daljinu.
O, kad budem umrla
zagledat ću se u tvoje daljine!
Zagreb, 15. travnja 2004.
