U Sveučilišnoj galeriji u Splitu otvorena izložba ‘Crtački svijet Petra Jakelića – Nulla dies sine linea’
U okviru programa proslave 52. obljetnice Sveučilišta u Splitu,u Sveučilišnoj galeriji u Splitu u utorak, 16. lipnja 2026. otvorena je izložba „Crtački svijet Petra Jakelića – Nulla dies sine linea“. Izložbu je predstavio kustos prof. dr. sc. Joško Belamarić, a svečano otvoriti rektor Sveučilišta u Splitu akademik Dragan Ljutić.
Izložba predstavlja jedinstven uvid u jedan od najvažnijih i najopsežnijih dijelova stvaralaštva akademskog slikara i grafičara Petra Jakelića, umjetnika čiji je opus obilježio hrvatsku likovnu umjetnost druge polovice 20. i početka 21. stoljeća. Nakon velike retrospektivne izložbe održane 2024. godine u Galeriji umjetnina u Splitu, ovom se izložbom po prvi put sustavno predstavlja njegov crtački opus kao zasebna cjelina.
Posjetitelji mogu razgledati iznimno raznolik izbor radova – od ranih realističkih studija i ženskih aktova, preko fantastičnih i mitoloških prizora, do autoportreta i crteža nadahnutih uspomenama iz rodnog Prugova. Izložba otkriva umjetnika koji je tijekom cijelog života ostao vjeran crtežu kao najizravnijem i najosobnijem obliku umjetničkog izražavanja koji je, kako ističe kustos izložbe prof. dr. sc. Joško Belamarić, bio temelj cjelokupnog Jakelićeva stvaralaštva.
Niz ženskih aktova
„Jakelićev umjetnički put obilježen je iznimnom raznolikošću, no upravo su crteži temelj i trajna nit njegova stvaralaštva. Od ranih dječačkih pokušaja i prvih objavljenih ilustracija u srednjoškolskim listovima, preko realističkih studija na Akademiji i niza ženskih aktova, do erotskih i mitoloških prizora, crtež je oblikovao njegovu umjetničku osobnost. Njegova crtačka vještina i ikonografski raspon potvrđuje se i u grafičkim radovima, međunarodno nagrađivanim i otkupljenim za niz galerija i muzeja, kao i u dizajnu knjiga, plakata i maraka, gdje se Jakelićev rukopis očituje u sugestivnom spoju vizualne jasnoće i simboličke snage. Posebno mjesto zauzimaju autoportreti – kontinuirani motiv od 1954. do jednog rada iz 2018. – koji svjedoče o introspektivnoj dimenziji njegova stvaralaštva.
Luko Paljetak, pisac retrospektivne monografije koju je naslovio Petar Jakelić: Dopunjavanje doba Čuda (Književni krug Split, 2021.) donio je preciznu analizu umjetnikova stvaralaštva koje definira kroz prizmu djetinjstva, sjećanja ii vječne fascinacije ženskim likom. Polazi od davne Jakelićeve izjave iz 1968. godine: „Ja sam sebe nadopunjujem“. Tu konstataciju vidi kao definiciju ukupnog procesa umjetnikova stvaranja i življenja za slikarstvo.
Crtež se definira kao apsolutno polazište i temelj cjelokupnog stvaralaštva Petra Jakelića. Što pjesnik Jakša Fiamengo sažima rečenicom: „Nulla dies sine linea“. Nijedan dan bez crte. Ruka mora stalno zapisivati, kaže Jakelić, sve što u čovjeku leži – svjesno ili podsvjesno, uređeno ili kaotično, pronađeno ili tek naslućeno. To nije disciplina nego nužnost, kao disanje, ne zato što se to odlučilo, nego zato što de bez toga ne može.
Jakelić nije umjetnik koji „prikazuje“ svijet. On ga nadopunjuje, kao čovjek koji se nikad nije pomirio s činjenicom da djetinjstvo umire. Djetinjstvo koje Jakelić crta nije djetinjstvo kakvo je bilo – ono je djetinjstvo kakvo je postalo kroz godine i godine sanjarenja.
Jakelićeva crta je Arijadnina nit koja vodi kroz labirint sanjarenja – prema prugovu, prema ženama koje su nosile breme, prema kozama i kominu i jabukama koje lebde.
Olovka, ugljen, pastela, kreda…
U naše doba kada su se mnogi latili novih medijskih sredstava, on je ostao pri olovci i ugljenu, pastelu, kredi, kemijskoj – ne iz navike, ne iz konzervatizma, nego iz gotovo tvrdoglavog uvjerenja da postoje stvari koje samo trag ruke može reći. Da postoji vrsta istine koja živi u pritisku olovke na papir, u brizi poteza, u trenutku kada ruka zna a glava još ne zna da zna.
Gledamo ženski akt i istovremeno vidimo pokret koji ga je stvorio: brzinu odluke, pritisak prsta, trenutak kada je ruka znala gdje ići a mozak još nije formulirao zašto. Ono što se događa na papiru nije izvedba unaprijed smišljene ideje, nego trenutak u kojem tijelo „zna“ prije nego što svijet stigne objasniti što zna.
Jakelićevi crteži su škola geste. Njegova linija je brza – gotovo neoprezna – ali unutar te brzine živi cijela povijest jedne ruke koja je crtala svaki dan, bez iznimke. Ruka se vidi u crtežu kao što se glas prepoznaje u govoru – ne po sadržaju, nego po ritmu, po pritisku, po trenutku kada linija malo zadrhti i odmah ispravi samu sebe. Šrafiranje, staccato točkanje, jedinstveni sigurni potez – sve su to strategije geste fiksirane u materijalu. Sve to odgovara njegovu temperamentu: ono bitno mora biti rečeno odmah, u prvom potezu. Detalj dolazi ako i kada je nužan. Jakelićeva ruka ne gradi sliku dio po dio, kao zidar koji slaže opeke, Ona otkriva sliku koja je već bila tu – u mašti, u sjećanju, u tjelesnom znanju. Gesta je samo čin otkrivanja. Implicirani obrazac pokreta u Jakelićevu crtežu nije samo trag jedne ruke u jednom trenutku. On je refleks tisuća ponavljanja koja su se uslojila jedno na drugo i postala ono što zovemo stilom – što je zapravo tijelo koje je naučilo vidjeti i ruka koja je naučila reći. A stil se, da ponovimo Flaubertove riječi, „postiže samo zahvaljujući jezivom naporu, uz fanatičnu upornost i predanost.
Mistični vrtlog
Nikos Kazantzakis veli da svaki čovjek u sebi, „u srcu svoga srca ima jedan mistični centar oko kojega se sve vrti. Taj mistični vrtlog ujedinjuje naše planove i djela i pomaže nam da pronađemo ili iznađemo harmoniju svijeta. Jedni imaju ljubav, drugi žeđ za znanjem, treći dobrotu ili ljepotu, ili pak želju za bogatstvom i imetkom. I sve to podvrgavaju i podlažu toj centralnoj strasti. Jadan je čovjek koji ne osjeća da njima vlada neki apsolutni monarh. Život mu se nesavladan i nedosljedan podaje svim vjetrovima.“ Ako se ovaj tekst primjeni na crteže Petra Jakelića, tada se njegov crtež može razumjeti kao oblik stalnog povratka „rodnoj grudi“ u vizualnom smislu – ne kao sentimentalni motiv, nego kao strukturalni zakon njegova gledanja. U tom smislu Jakelićev crtež može se čitati kao trajni povratak mladosti, ali ne u smislu doslovnog povratka, nego inzistiranja da mu pogled ne otupi. Svoj posao svakog jutra otkriva iznova. Crtanje mu ne dopušta da se iskustvo skrutne u naviku. On stalno vraća oko u stanje početnog dodira sa svijetom. Otud njegove skice i crteži nisu bilješke gotovog, nego vježbe održavanja osjetljivosti.
Na kraju, ostaje crta. Ona koja počinje u rodnom Prugovu i koja prolazi kroz kamene žene Zagore i plava tijela na moru, kroz mitske bikove i Minotaure u bjelini papira, kroz Božje oko u dječakovom katekizmu i sudbinsku prugu u dlanu. Ta crta je sjećanje. A sjećanje, kako dobro znamo, nije ono to je bilo – sjećanje je ono što jesmo. Svi mi nosimo u sebi jedno Prugovo, jedan prvi prizor koji nas je stvorio, i cijeli nam je život pokušaj da ga dopunimo, da ga dovršimo – jer on nikad nije dovršen, živ je i raste dok mi rastemo!
Gledajući pomno predivo Jakelićevih skica i crteža, prisjećamo se rečenice jednog mudraca koji kaže: „Čak i da sam siguran da idem u Raj, molio bih Boga da me povede najduljim putem…“ (Josip Belamarić u katalogu izložbe).
Ova izložba ujedno predstavlja uvod u veliko izdavačko ostvarenje koje je trenutačno u pripremi – monografiju crteža Petra Jakelića, najopsežnije dosad objavljeno izdanje posvećeno ovom segmentu njegova rada.
Izložba ostaje otvorena do 17. srpnja 2026. godine.
