Prođoše željni snovi nedokučni
Prođoše mnoga proljeća i ljeta,
Jeseni tmurne i surove zime,
Usponi strmi i padovi mučni;
Prođoše željni snovi nedokučni.
Proći će podlost i perfidnost svijeta
I konačno će doći blažen – KRAJ.
U prah će pasti sav zemaljski sjaj…
Isprazna radost i prividna moć,
Dok, najzad, mračna ne ovije noć
Sve, osim oglas – NEIZBJEŽIV KRAJ.
Uzalud krv je natapala tlo
I čovjek kop’o jamu bratu svom.
Propast će podlost, a i čovjek s njom,
Razotkrit će se i dobro i zlo.
…Otvorit će se o pak’o i raj.
-II-
K’o sablast strši razrovano tlo,
Razrušen leži iznakažen grad.
Oblaci dimni navješćuju jad…
Zgažene čežnje i posljednji vaj,
Beznadne hropce – zadnji zagrljaj.
-II-
Čovječe ludi, kad ćeš prizvat UM
I prestat sijat prokletstvo i smrt?
Kada ćeš prestat prolijevati krv
I ljudska bića pretvarat u strv?
…Il’ ćeš na koncu i sam sebe strt.
