Na Braču živio je kao austrougarski službenik i uživao u prirodi i dobrim ljudima
Slovački pisac i liječnik Matej Bencúr (1860.-1928.), pseudonimom Martin Kukučin, bio je plemenit, inteligentan, socijalno osjetljiv, dobar opažač i duhovit čovjek.
Nemojmo više soliti more, jer svak zna da je slano, samo dodajmo da je zadužio našu kulturu, a mi već kakvi jesmo nismo se njemu odužili niti imenima ulica i trgova niti uvrštavanjem u lektiru.
Izvucimo poneku iskricu duha iz njegovih bračkih, poslije bračnih pisama.
“S kim se družim? … jedino je tu Petar Didolić, šef tvrtke, čovjek s kojim svatko može razgovarati, iako nema neke škole. Jako je inteligentan i utjecajan, tako da ga sada žele izabrati za načelnika, ali on ne prihvaća, a htjeli su ga i kao svoga zastupnika u Saboru, pa ni to nije prihvatio…
Često se viđam s ovdašnjim pat(e)rom koji jedinoga bračkoga, a valjda i dalmatinskoga luterana prima vrlo prijateljski i puno mi pomaže…
U Sumartinu je franjevački samostan i u njemu 3 redovnika, od kojih je jedan dalmatinski provincijal. Tamo odlazim kao doma. Kad me tamo pacijenti uznemiruju, ja uvečer ravno u samostan, pa tamo spavam kao top. Ponekad se dogodi da kod njih ručam i po 14 dana zaredom. Svi me vole i ja mislim da nemam boljih prijatelja od njih. U Dalmaciji je jako puno takvih samostana, ima ih svako peto ili šesto selo (pretjeruje, op. T.T.), i svi me zbog onih sumartinskih redovnika primaju prijateljski. Čudo Božje kako se mi tamo ponekad zabavimo, jer svi su veseli, iako su dvojica prešla 70-u.” Nabraja da u Povljima ima “inteligencije”, tu kod jedne obitelji ponekad objeduje, i “obično nekamo skoknem, najčešće na more u ribolov, loviti na udicu, ili željeznim vilama (osti) ili mrežom. Ponekad lovimo rakove velike 1 do 3 kg, a pogotovo kamenice, samo što je to druga vrsta, izgledaju kao datulje, ali su izvanredne (misli na prstace, op. T.T.).
Lov i ribolov
Ponekad na svojoj baštini organiziraju lov, najviše radi mene. Lovimo samo zečeve, iznimno lisice. Druge divljači nema. Ima jarebica, prepelica, kosova, drozdova, ali oni se najviše love u zamke.”
“Na fjere (feste, lokalni svetac npr.) je običaj ići kao kod nas na sajmove.
Naravno berba je ovdje svečana kao i kod nas, a pogotovo berba maslina, jer od toga naša općina zaradi više nego od vina, možda i deset puta više.
U cijelom kotaru ne vidiš ništa osim vinograda (danas drača i borovina, op. T.T.), a u njima nema nijednog drugog stabla osim maslina, i ponegdje koja smokva… Ne želim ovdje živjeti i umrijeti, to nije moguće. A jedna Bračanka se ne bi kod nas privikla ni za cijeli svijet. Ako bi i došla k nama htjela bi udobnije živjeti nego što se ovdje živi, tamo bi imala veće zahtjeve od ovdašnjih žena… Uz to postoje i izrazite razlike. Vjera, narodnost, kultura (Slovaka ima protestanata). Ja to ne bih mogao trpjeti u svojoj kući (na kraju je trpio, op. T.T.), jer bih je htio urediti po svome. A oženiti se Slovakinjom? Mislim da se ni jedna ne bi usudila doći ovamo. A ako bi i htjela, ne bi to bilo iskreno, jer bi me za tjedan dana odavde istjerala. Ne bi se privikla, to je sveta istina. A ja u današnjim prilikama ne bih odavde išao nikamo. Jer nigdje ne ću imati mirniji i bezbrižniji život. Da stisnem ruke i prekrižim ruke ja ovdje dobijem 3.000 forinti godišnje, (vrlo veliki novac, plaća učitelja je bila 600 forinti. Problem Austro Ugarske je veliki broj obrazovanih ljudi, a malo tržište, op. T.T.). Onaj tko kod nas želi dobiti toliko mora se dobro naraditi… (dodajmo tome poklone u naturi i jeftinoću troškova života, op. T.T.) / iz pisma J.S. 24. 11. 1894./
Nema vode na otoku
“Prije dva mjeseca nije više bilo vode, pa smo morali piti vino i kuhati u morskoj vodi koja je, usput rečeno, zbilja slana. Ljeti je bila takva žega da se moram čuditi da mi nije izgorio mozak…, bablje je ljeto bilo čarobno.
I već smo u bračkoj zimi! Bože moj, ne vjerujem da je Božić već prošao.
Snijega nema, samo se tamo negdje po hercegovačkim brdima bijele vrhovi stijena kao da si ih posuo šećerom. Ili pljušti kiša, ili je sunce i vrućina, ili puše bura i probija te suha zima, ili pak puše šiloko – s kišom, zimom ili vrelinom, kao da te polila vrela voda.”
“Ovdje ne ložimo nikakvo drvo osim masline i lovora. Ja dakle ne samo da spavam na lovorikama u doslovnom smislu riječi, nego i jedem “jančiće”, tj. janjetinu koja je lijepo pečena na lovorovoj vatri.
“Ja na primjer imam 5 velikih soba, elegantnih kao u boljoj moravskoj kući (zavičaj njegov, op. T.T.), ali ni u jednoj nema peći. Tako se skutrim negdje u kutu, ili pišem u kaputu, a kad mi takvo blagostanje dojadi, zatražim da mi donesu vatre u jednoj zdjeli i nju koristim baš onako kako su to činile prodavačice na voćnoj tržnici u Pragu, stavim ju ispod stolice i tako sjedim i sanjarim ili o zdravlju ubogih Krobata(!!!) izričem proročanstva u ognju i dimu, kao nekada delfski orakul (grčki hram gdje su proročice omamljene padale u trans)”.
Ističe da samo vrlo bogati imaju iznutra ožbukane kuće, dok je u većini kuća toliki propuh da ni lulu ne možete upaliti. “Mi ne poznajemo (na Braču, op. T.T.) štukature, visoke svodove i druge drangulije. Ja npr. s prvog kata mogu čuti, a ako želim i vidjeti, što se događa u prizemlju. U kući ne treba instalirati telefon, svi se dobro sporazumijevaju i bez Edisona. (T. A. Edison je svestrani i vrlo praktični američki izumitelj. Iako je A. G. Bell izumitelj telefona, Edison je napravio niz patenata koji su olakšali njegovo uvođenje i funkcioniranje. Temelje bežičnom telefonu postavio je pak Nikola Tesla, op. T.T.).
Crkva bez orgulja
Posebno je značajno što me ovdje ne gnjavi muzika. U crkvi npr. nemaju orgulje… Nema violine, ali ima jedna harmonika, ručna, na kojoj se svira kad mi “viši” imamo neki bal. A takav je ples kroz poklade svake nedjelje.”
U Splitu su mu kazali da na Braču nema pijana (piano, glasovir), ali ima pijanaca. Opisuje mule, mazge i magarce. “Jahati na takvom “konju” ovdje nije sramota, nego velika čast. Tako se ove godine obavila i biskupska vizitacija. I kao što kod nas biskupa prati 10 kola, tako je ovdje 40 – 50 mula i magaraca, što izgleda jako zanimljivo.
Narod je i ovdje prepreden, ali sam od sebe, a ne židovski uglađen kao naši. Ljubazan da te zaboli glava. I poljski je plemić u usporedbi s njim obični neotesanac. On će Vam istresti ovakve komplimente “Eno šjor doktur – a kakvi smo mi? Mi smo šempjasti (ludasti) ljudi. Vi više znate spavajuć, nego mi gledajuć! Ili: “Prvo Bog i blažena Gospa, pa odmah Vi i Vaše znanje” ili: “Vi ste moj car, moja zlatna kruna!” Ili: “Skužajte, šjor dokture, da ja pasan (prolazim) prvi!”
“Ima nekoliko naobraženih ljudi, ali sve je to padovanska ili venecijanska naobrazba. Sve što je nobl govori i želi govoriti talijanski. Talijanština zvuči kao naša ciganština, sve nekako meko. Moja je titula šjor doktur, onaj kome sam drag kaže šjor Mate, a onaj kome sam još draži reći će likar. Likar je općenito čovjek kojemu ovdje svi iskazuju silno poštovanje jer misle da je u savezu sa onim rogatim.”
(Svršetak)
