Bio je vodeća figura u protuliberalnom katolicizmu
Leonardo Castellani (1899.-1981.) bio je argentinski katolički svećenik, pisac i novinar, autor religijskih, filozofskih i društveno-političkih eseja, kao i romana, kratkih priča i poezije. Bio je vodeća figura u antiliberalnom katolicizmu. Na izborima 1946. godine, na zahtjev svojih prijatelja i bez dopuštenja svojih isusovačkih nadređenih, kandidirao se za Nacionalno-oslobodilački savez.
Iz tih i drugih razloga njegov je odnos s redom isusovaca postao vrlo napet, a provincijal ga je, otac Tomás Travi, opomenuo. Krajem 1946. godine putovao je u Rim na vlastitu inicijativu kako bi se objasnio generalnom poglavaru Družbe Isusove, Jean-Baptisteu Janssensu, no dočekan je hladno i naređeno mu je da se povuče u hospicij u Manresi (Španjolska). Ostao je ondje dvije godine, sve dok nije pobjegao u Argentinu. Nedugo nakon dolaska, 18. listopada 1949., službeno je isključen iz Društva Isusova i suspendiran od svećeničkog služenja. Cijela je ta epizoda za Castellanija bila iznimno traumatična i imala je dubok utjecaj na njegovo kasnije razmišljanje i rad.
Godine 1950. primio ga je biskup Salte, monsignor Roberto José Tavella, i živio je u tom gradu, Salti, na sjeveru Argentine, do 1952. godine. Godine 1953. nastanio se u Buenos Airesu, u stanu u četvrti Constitución, gdje je živio do smrti, zahvaljujući novcu koji su mu osigurali prijatelji. Tijekom druge polovice 1950-ih surađivao je na tjednom časopisu *Rebeldía*, koji je uređivao Hernán Benítez, peronistički svećenik. Publikacija je nekoliko puta bila cenzurirana od strane diktatorskog režima Pedra Eugenija Aramburua (1955.–1958.), koji je bio liberalno-masonerski, a na kraju je i ukinuta, što je dovelo do toga da je bio teško progonjen. Najteže razdoblje njegovog života sada je bilo iza njega i, iako rane nikada ne će u potpunosti zacijeliti, počeo je organizirati svoju ostavštinu i započeo novu fazu u svom intelektualnom radu, koja se pokazala još produktivnijom i dubljom od prve. Godine 1966. u potpunosti je vraćen u svećeničku službu, bez uvjeta, rezervi ili povlačenja.
Castellani je bio čvrst i dragocjen poput dijamanta i znao je nadvladati sve teškoće i neprijateljstva
»U svom životu čitatelja uživao sam u mnogim trenucima čuđenja; ali nijedan nije bio tako trajan kao onaj koji mi je pružio argentinski Leonardo Castellani. S opravdanim ponosom mogu priznati da, ako danas nisam ni mainstream pisac ni običan katolik, to dugujem ovom velikom prokletom čovjeku, koji se svađao sa svima osim s Bogom. Bez trunke hiperbole, mogu dodati i da sam, ako sam usprkos tolikim neuspjesima i udarcima u leđa zadržao entuzijazam za svoje zvanje, to dugujem primjeru ovog pisca – čvrstog i dragocjenog poput dijamanta – koji je znao nadvladati sve teškoće i neprijateljstva. I možda svoju vjeru još uvijek zadržavam zahvaljujući njegovom blagotvornom utjecaju. Castellani mi je bio svjetionik u mračnim noćima duše, utjeha u nevolji, vodič u potrazi za istinom, učitelj čvrstoće, zaštita od svjetovnih napasti i zagovornik na nebu; jer tvrdoglavom grješniku treba ustrajan zagovornik poput Castellanija«, napisao je o L. Castellaniju Juan Manuel de Prada Blanco (Baracaldo, Vizcaya, 8. prosinca 1970.), španjolski pisac, filolog, književni kritičar, filmski kritičar i kolumnist. (vh)
