Srpska politika i srpska filologija (2)

Zašto srbijanski političari krše odluke Odbora za standardizaciju srpskog jezika?

Da bi se, prije svega, srpskoj službenoj politici, ukazalo na nedopustivo ignoriranje znanstvenih činjenica na kojima se temeljio stav srpske filologije o tzv. bosanskom jeziku, Odbor za standardizaciju je 2015. godine napisao i svim državnim institucijama proslijedio novu Odluku o „bošnjačkom“ kao manjinskom jeziku u Srbiji i većinskom u BiH. U toj odluci obrazloženo je da – ako se naziv jezika Bošnjaka shvati kao izraz „simbolične“ a ne komunikativne funkcije – treba podsjetiti sve pobornike „bosanskog“ jezika, pa i one u službenoj srpskoj politici, da nijedan narod ne mora prihvatiti naziv za jezik koji je u običaju kod drugog naroda. Kao što ne mogu Slovenci zahtijevati da Srbi njihov jezik zovu „slovenski“ a ne „slovenački“, tako ni Bošnjaci ne mogu zahtijevati da jezik Bošnjaka Srbi moraju zvati „bosanski“, budući je prema tvorbenim pravilima srpskoga jezika, u srpskom jeziku i narodu, opravdano jedino taj jezik zvati bošnjački jezik. I još posebno što je taj naziv direktno protivan srpskim nacionalnim i filološkim interesima.

A kakve sve pogubne praktične posljedice nosi naziv „bosanski jezik“, srpska je službena politika jasno uvidjela kada je proljetos Bakir Izetbegović, predsjedavajući Predsjedništva BiH, zaobilazeći službeni Beograd, bez znanja srpskih vlasti, došao u posjet Novom Pazaru. Pri tome je Bakir Izetbegović, izjednačavajući Republiku srpsku i „Sandžak“, u Novom Pazaru izjavio: „Ostvarili smo pravo na ime, ne zovemo se više po vjeri nego po zemlji. Obranili smo pravo na egzistenciju, na ravnopravnost, povratili svoje ime, jezik, vratili državnost Bosni i Hercegovini.“ I upravo to „pravo na ime po zemlji“, i posebno što su „obranili jezik“ također s imenom „po zemlji“, i jest razlog što se Bakir Izetbegović u Novom Pazaru ponašao kao da nije u Srbiji nego u Bosni, kao da Novi Pazar nije dio Srbije, nego dio Bosne. Zato ne treba čuditi ocjena Ivice Dačića, šefa srbijanske diplomacije, da je „ovakva usporedba“ Republike srpske „s Novim Pazarom poziv na promjenu ustavnog uređenja Srbije i grubo miješanje u naše unutarnje poslove“.

Srpskim političarima promaklo je, ili to nisu smatrali važnim, da je Sulejman Ugljanin, kao domaćin, Izetbegoviću darovao dvije knjige: Sandžački rječnik bosanskog jezika i monografiju o Bošnjacima u Sandžaku. I upravo te knjige, naročito prva, očigledno i razotkrivaju „podlogu“ Izetbegovićeva ponašanja u Novom Pazaru. Naime, Bošnjaci su ne samo u Bosni nego i u Novom Pazaru i Raškoj oblasti (koju, nažalost, gotovo svi srpski političari i novinari zovu „Sandžak“) – jezik imenovali „bosanskim“. Općepoznato je da je u vrijeme austrougarske okupacije guverner Benjamin Kallay proglasio u BiH „bosanski jezik“ pomoću kojega je pokušao stvoriti naciju „Bosanaca“, pomoću kojeg je želio ukinuti i Srbe i srpski jezik. A ako „bosanski jezik“, unikatno, ima naziv po zemlji i znači isključivo „jezik Bosne“, onda je sasvim logično da teritorij na kojoj je „bosanski jezik“ mora biti „Bosna“. Ne može „zemaljski jezik“ biti mimo zemlje čije ime nosi, inače bi bio nacionalni, pa bi se zvao „bošnjački“ a ne „bosanski“.

Uostalom, izvjesna Alisa Mahmutović iz Instituta za bosanski jezik i napisala je da su „sandžački“ Bošnjaci prozvali svoj materinji jezik bosanskim upravo po uzoru na Srbe u Bosni i Hercegovini. I zašto jednom, u perspektivi, ne bi mogli dobiti „entitet – republiku“? A Izetbegović se u Novom Pazaru baš tako i ponašao kao da „Sandžak“ ima status „entitet-republike“, jer ga je i usporedio s Republikom srpskom. Vodio se jednostavnom logikom, ako je Srbija Bošnjacima u „Sandžaku“ priznala „bosanski jezik“? implicitno je priznala, budući da je to isključivo „jezik Bosne“ – da je Sandžak „dio Bosne“. Jer – zar može postojati „zemaljski jezik“ mimo zemlje čije ime nosi!?

Poslije te Izetbegovićeve praktične demonstracije primjene značenja „bosanskog jezika“, logično je bilo očekivati da će se srpska službena politika usuglasiti sa srpskom filologijom – i da će napokon prihvatiti činjenicu da dobre jezične politike, posebno dobre nacionalne jezične politike, ne može biti bez skladne suradnje politike i filologije. Logično je da službena srpska jezična politika ne bude protiv jedinstvenih stavova srpske filologije. Logično je da to bude politika koja važi za cijeli srpski jezični prostor, da bude politika koja će uvažavati kao podjednako značajne i jezične interese Srbije i Republike srpske. Ne bi se smjelo događati to čemu smo svjedoci: da je, sudeći prema (ne)djelovanju, srpskoj službenoj politici u odnosu na „bosanski“ ili „bošnjački“ jezik prihvatljivije stajalište Bošnjačkog nacionalnog vijeća i Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru muftije Muamera Zukorlića, nego stajalište svih srpskih filoloških institucija predstavljeno odlukama Odbora za standardizaciju srpskog jezika? A upravo nastavak takvog postupanja srpske službene politike, i njezina još veća potpora bošnjačkim jezičnim interesima, traži se u „IV. sandžačkoj deklaraciji Sveopćeg islamskog sabora“, gdje se u 10. točki navodi: Odbacujući sve učestalije nasrtaje na bosanski jezik, posebno od strane Srpske akademije nauka i umetnosti i Matice srpske, uvjereni da je takav odnos destruktivan za državu i društvo, pozivamo mjerodavna državna tijela da u školama, medijima i javnim ustanovama omoguće Ustavom zagarantirano pravo na uporabu jezika i pripadnicima bošnjačkog naroda.“

I zaista, mjerodavna državna tijela, ako će se rukovoditi znanstvenim kriterijima i nepodijeljenim stavovima srpskih filologa i svih srpskih filoloških institucija, ne smiju poništavati ustavno pravo srpskoga naroda da jezik bošnjačkog naroda imenuje prema pravilima tvorbene strukture srpskoga jezika, omogućavajući tako Bošnjacima da korištenjem „bošnjačkog jezika“ u potpunosti ostvaruju „Ustavom zagarantirano pravo na uporabu jezika“. To bi bio mali pokazatelj da postoji srpska jezična politika i da je ona suglasna sa srpskom filologijom, u interesu Srba i srpskih nacionalnih interesa, ne samo u filologiji. 

Dr. Mi­loš Ko­va­če­vić, Fi­lo­lo­ški fa­kul­tet u Be­o­gra­du/FI­LUM u Kra­gu­jev­cu, Politika