Prepisivanje naše svakidašnje

Dosta je onih koji su do svojih diploma došli na nepošten način

Prepisivanja u školama je uvijek bilo, ovisno o školi, nastavnicima (učiteljima i profesorima), roditeljima i obiteljskom odgoju učenika. Negdje je ta pojava bila minorna, gotovo zanemariva, sporadična i pojedinačna, čemu se pravim pedagoškim metodama i mjerama moglo stati na kraj, ukazivanjem učenicima kako je prepisivanje prijevara, krađa i velika sramota, ponajprije za učenika koji prepisuje, za nastavnike, za roditelje i školu.

Danas je ta pojava uzela velike razmjere i proširala se na sve segmente školstva, od osnovne škole do fakulteta, od domaće zadaće do disertacija i znanstvenih radova, na mnogim područjima, što imamo prilike svakodnevno čuti i vidjeti. Aktere tih i takvih aktivnosti je ponajmanje sram za svoje rabote. Taj sram je obrnuto proporcionalan s starosnom dobi prepisivača i veličinom (značajem) uratka. Sigurno se najviše srami dijete u  razrednoj nastavi, dok “znanstvenik” pronalazi desetke obrazloženja kako prepisani tekst nije prepisan i kako plagijat nije plagijat, bez obzira na argumentirane činjenice i svjedočenje izvornog  autora prepisanih tekstova, pokradenih  ideja i uzurpiranih metoda rada, koje se iznose kao inovacije i kreativnost plagijatora.

Učenike i studente kad su uhvaćeni u tim “nedjelima” se sankcionira po određenim pravilnicima, dok “znanstvenici” uglavnom prolaze, u najgorem slučaju, s ponekom opomenom. Kako sram u njih ne postoji, takvi komotno nastavljaju  dalje s svojim  “istraživanjima”, “znanstveniim” otkrićima, što im donosi korist, uspinjanje po znanstvenoj i društvenoj ljestvici, a samim time materijalnu korist i ostale benefite, naročito kad postanu visoki državni dužnosnici. Nisu to osamljeni primjeri. Takvih slučajeva ima puno, ali se nitko ne će time baviti, jer shvaća kako od toga ne će biti nikakve koristi, već on sam može na neki način straditi. Ponosimo se inflacijom novopečenih magistara i doktora. Svaka čast i poštovanje onima koji su to postigli svojim radom, a po zakonu vjerojatnosti i velikih brojeva to ima dosta onih koji su do svojih diploma došli na nepošten način.

To se jednostavno zna i o tome se priča. O tome slušaju djeca i mladi. To mnoge prepisivače u školama ohrabruje, one potencijalne navodi da počnu prepisivati, a one n ajmanje zastupljene koji uče, jer hoće znati i žele takvu ocjenu koja će pokazivati, dokazivati i predstavljati njihovo znanje, odnosno njihovu sposobnost oprativnosti tog znanja i stvaranja  kritičkog odnosa prema pojedinim spoznajama. Takva situacija i društvena klima, u kojoj je prepisivanje dopušteno(?), jako žalosti, sve one koji žele učiti, vole školu i napreduju isključivo zbog svojih osobnih  zasluga. To žalosti i stavlja na kušnju  njihove roditelje i profesore, te ih navodi na preispitivanje svojih postupaka u odgoju. Svjesni toga da su se neke ljudske, društvene i institucionalne vrijednosti promijenile općenito, pa i u odgoju i obrazovanju, ne rijetko dolaze do spoznaje i zaključka kako su pogriješili učeći djecu poštenju  i odgajujući ih po modelu kako samo svojim radom, zalaganjem, motivacijom, predanošću, ustrajnošću, strpljenjem i hrabrosti možeš postići sve što želiš, kako je znanje najveće bogatstvo i moć koju nikada, nitko, nigdje pojedincu ne može oduzeti.  Možda je to tako nekada bilo.

Međutim danas, posvemašnje žmirenje nad prijevarama, krađama, korupcijom,  ubijaju svaku  nadu i guše vjeru svima onima koji redovito uče i ne varaju na ispitima kako  će ovdje, svojim znanjem, sposobnostima i pravim diplomama osigurati dobar posao i život dostojan čovjeka. To gubljenje nade i smisla ostajanja ovdje se svakim danom potkrepljuje novim slučajevima i potvrđuje kako se prepisivanje isplati, jer je nagrađeno i društveno priznato. Taktika prepisivanja je bitan faktor uspješnosti. Razvijena je tehnologija i tehnika prepisivanja, gotovo do savršenstva, čemu pridonose moderne tehnologije i različita IT sredstva. Nastala je određena kultura prepisivanja, proizašla iz kulturnih načela našeg obrazovnog sustava koji još uvijek preferira faktografsko učenje, bez kritičkog razmišljanja, inventivnosti, refleksije, kreativnosti ioperativnosti znanja. Faktografsko učenje je uzrok faktografskom ispitivanju, što dovodi do masovnog prepisivanja. Istina, takvog je učenja sve manje, a prepisivanja sve više, što implicira nedostatak dobrog odgoja, baziranog na moralu i poštenju.

U nekim državama, naročito u SAD-u prepisivanje je sporadična, zanemariva pojava, ne toliko zbog sankcija, nego zbog srama. To je djeci i mladima kroz generacije usađivano kao temeljna ljudska vrijednost. Tamo profesori ističu kako slobodno mogu nakon podjele testova  izaći iz učionice. Oni su uvjereni da nikakvog prepisivanja neće biti. To je pitanje časti i ponosa. Nažalost, u nas se rijetko koji nastavnik (učitelj i profesor) time može pohvaliti.

Ipak, za nevjerovati je, ali toga ima, naročito kod nastavnika kojima je stalo do svih njihovih učenika, na čijim nastavnim satima nije dosadno, koji su pravedni, pošteni, dosljedni i koji žive za svoj poziv. Prepisivanje je u nas atraktivna i djelotvorna aktivnost, koja prerasta u ozbiljan biznis. Mnogi prepisivanje u nas shvaćaju kao obrazovnu tradiciju i koriste ga kao put i način za određeni, priželjkivani socijalni status i mogućnost dolaženja na visoke upravljačke funkcije, na svim razinama, pa i državnim. To nisu nikakve priče, niti izmišljanja. To je naša stvarnost. Prepisivači su na margine otjerali obrazovane i sposobne, a nametnuli su se u mnogim područjima života i rada, kao upravljači i gospodari. Zar je onda nekakvo čudo što stagniramo, regresiramo i ne možemo se ni korak naprijed pomaknuti.

Ovo društvo i oni koji su mu nametnuti kao nekakvi “poglavari”, samozvani Mesije, ne vole i ne podupiru obrazovane, sposobne i pametne ljude. Kad kojim slučajem poneki od takvih uspije doći do vrha, nastoji ga se na sve moguće i nemoguće načine čim prije otjerati, raznim difamacijama, lažima, muljažama, izmišljotinama, podmetanjima, “sapunjanjem daske” i uvlačenjem u različite prljave igre u sprezi kapitala i politike. Sustav koji to radi je dobro strukturiran, razrađen i učinkovit, a akteri su vrlo stručni, čvrsto umreženi, dobro poznati i zaštićeni, poput ličkih medvjeda.

Sve to nas ne bi smjelo obeshrabriti u borbi protiv prepisivanja, što je početak svake korupcije, što se možda sada nekome čini kao borba s vjetrenjačama, što dovodi neke profesore u školama i na fakultetima, da idu linijom lakšeg otpora, da okrenu glavu kad se prepisuje na njihovim ispitima. Kako drugačije protumačiti ne baš rijetke slučajeve u nekim školama, kad učenici koji redovito uče iz ispita znanja dobiju trojku, a svi ostali peticu (većina), a uopće ne uče ili rijetko kad uče. “Štreberi” koji to zapravo nisu, ali ih tako zovu zbog redovitog učenja plaču, a markiranti i zgubidani likuju. Kakve poruke šaljemo time? Smijemo li to raditi, iako je u skladu  s opće prihvaćenim trendom: “Ne talasaj!” i pravi se slijep, gluh i blesav, ionako nisi dovoljno plaćen za svoj rad. Takvih će pojava biti sve više, jer se takvo ponašanje nesvjesno nameće i imputira iz samog vrha nadležnog resora, koji bi takve pojave trebao osuđivati, sprječavati i sankcionirati.

Što bilo da bilo, dobro je vjerovati i nadati se, da na kraju uvijek dobro prevlada nad zlim, poštenje nad nepoštenjem, pravda nad nepravdom, učenje nad prepisivanjem, znanje nad neznanjem… To se ne će dogoditi samo od sebe. Sve treba započeti od temeljne spoznaje svakog pojedinca i društva u cjelini, kako bez dobrog pozitivnog odgoja (intencionalnog i funkcionalnog), od najmanjih nogu svakog djeteta, do odrastanja i svestranog sazrijevanja svakog čovjeka, ne može se ništa dobro postići, imajući uvijek pritom, u vidu kako se osobnim  primjerom najbolje odgaja,

Ankica Benček