Get Adobe Flash player

S Vučićem i sa Srbijom se surađivati mora, dok se s gospođom Dalić ne mora

 
 
Svega, svačega i svakoga smo se nagledali i naslušali u ovih četvrt vijeka naše samostalnosti, naročito u politici i to onoj na najvišim razinama. Bilo je tu svestrano visokoobrazovanih, multidisciplinarno sposobnih, stručnih, hrabrih, časnih, poštenih, istinoljubivih, vjerodostojnih ljudi, ali bilo je i onih koji su zalutali u to nužno potrebno, nekada časno, cijenjeno i poštovano područje ljudske djelatnosti, koje stvara uvjete, smjernice i plarformu za stvaranje, održavanje i imperativ boljeg i uspješnijeg života svakog pojedinca i cijele društvene zajednice.
https://www.martenscentre.eu/sites/default/files/styles/big_square_image/public/martina-dalic-101.jpg?itok=4CH3EhOM
Stanje u kojem se danas nalazimo dovoljno jasno govori i pokazuje kojih i kakvih ljudi je u politici bilo više, odnosno čije djelovanje je prevladalo. Sve smo siromašniji, sve smo bolesniji i sve manje nas ima. Izgubili smo dostojanstvo, nadu, osjećaj pripadnosti, vjekovni ponos, nacionalni dignitet i integritet, potonuli u osrednjost, pomirili se sa zlom sudbinom, oguglali na vrijeđanje, pognuli glavu pod ucjenjivanjem, podcjenjivanjem, marginaliziranjem i svođenjem na amorfnu biračku masu, koju oblikuju pojedini mediokriteti, prema svojoj ili stranačkoj ideji, uz svesrdnu potporu i utjecaj tuđinaca sa oba svjetska polička pola odlučivanja i nevidljivih gospodara svijeta, piramidalno ustrojenih, sa geostrateški i geopolitički raspoređenim sluganima, domaćim izdajicama, što za Judine škude prodaju svoju domovinu i svoj narod, na štetu nacionalnih interesa, čime se dovodi u pitanje opstanak Hrvata na ovim prostorima i suverenost države Hrvatske.
 
Što je tu je. Istraživanja i vrhunski stručnjaci bi to mogli adekvatno objasniti, analizirati i donijeti valjane zaključke. Mi obični ljudi možemo samo nagađati i odokativno, na temelju zdravog razuma prosuđivati. Ne treba bi Einstein, da bi se približno točno i dobro zaključilo. Neodgovorni, nestručni, samodopadni, samodostatni, nepošteni, nesposobni, licemjerni, prijetvorni i lažni pojedinci, koji su se našli na upravljačkim i odgovornim državnim funkcijama su nas doveli na rub propasti, sasvim svejedno s kojeg pola, lijevog, desnog ili iz centra, štogod taj centar predstavljao. Manje više svi su takvi jednaki. Čast pojedincima, koji su drugačiji. Bilo ih je premalo. Izgubili su se u općem grabežu, nacionalnoj izdaji, političkom trgovanju, nepotizmu, klijentelizmu, gospodarskom ortaštvu, svim mogućim korupcijama, slamnatom ustrojstvu vlasti, općem i sveopćem nepoštivanju ustava, kršenju zakona, naopakog  morala, lažnog domoljublja, velikog hrvatstva, beskonačnom obmanjivanju, velikom nepoštenju, prekrajanju povijesti i stvaranju alternativnih činjenica, na kojima grade svoj rast, razvoj i uspon po političkoj, društvenoj i karijernoj ljestvici.
 
Ne bih nabrajala, niti se vraćala u prošlost. Dovoljno je bilo danas gledati i slušati “obranu” vladinog povjerenika za Agrokor i ministricu (čega sve ne) Dalić, na saborskom Odboru za gospodarstvo. Gospodina Ramljaka ne bih komentirala, zbog mnogo čega, a najviše jer me fascinira od samog početka. Ne, ne u onom žensko muškom smislu (nije moj tip), nego zbog njegove osobnosti i osobitosti. Rijetko se može naići na tako cool gospodina (tipa). Jednostavno ga ne možeš prokužiti. Znaš da “mulja”, ali nemaš čvrsti oslonac (upor) od čega krenuti, i valjane  parametre za uhvatiti se i za bilo što dokazati, odnosno teško je razlikovati što je uzrok, a što posljedica u njegovu izvještavanju (slijedu misli), razlikovanju bitnog od nebitnog, odnosno logičkog od nelogičnog.
 
Kad je ministrica Dalić u pitanju, koja sama sebe smatra najstručnijom, najpametnijom, jedinom, nezaobilaznom i nužno potrebnom osobom, stručnjakinjom i eksperticom u spašavanju posrnulog Agrokora, državne ekonomije i cijele države, nema nikakve dileme kako je u pitanju najveća moguća bahatost, samodopadnost i samodostatnost, koja užasno iritira i stvara odbojnost, ne samo prema njoj, nego prema svim političarima, naročito prema aktualnoj vladi, unatoč tome što je na čelu vlade rijetko sposoban, svestrano obrazovan, vrhunski odgojen, europski nastrojen, moderan, ugodan oku i uhu, relativno mlad i obećavajuće perspektivan političar, svjetskog ranga, kojemu malo bahatosti ne škodi, jer nije bez pokrića, a i pokazao je kako nije nekakav anemični Šonjo. “Ja sam pisala lex Agrokor...”, neviđeno, neprimjereno, oholo, bezobrazno, primitivno, balkanski, bizantijski…, iz žirafskih visina pljucka po svima kraj sebe i cijelom narodu.
 
To je slučaj za stručnjake koje se bave društvenim znanostima, psihologijom, sociologijom, pedogogijom, andragogijom, teologijom,  psihijatrijom, komunikacijom, dijalogom… Naročito je indikativan njezin nekontrolirani vrlo učestali smijeh u ozbiljnim situacijama, podrugljivim izrazi (verbalni i neverbalni), ruganje i ismijavanje slabije i nestručno (ekonomski, financijski) obrazovanih. Poznato je čak i laicima, zašto netko ima stalnu potrebu isticanja svoje izvrsnosti, obrazovanja, odgoja, vjere, podrijetla, društvenog statusa, pozitivnog prinosa državnoj stvari, nedostižne osobne vrijednosti, stručne nedostižnosti... To je uglavnom prikrivanje nekih osobnih mana i nedostataka, kršenja etičkih, društvenih, zakonskih, pravnih i ljudskih normi, ili primarnih i sekundarnih obilježja i osobina spola. Kako bilo da bilo, ministrica Dalić se najblaže rečeno neprimjereno i neprihvatljivo ponaša.
 
Prema njenom mišljenju, sa svojim iznadprosječnim kvalifikacijama, bilo bi dobro za nju i za nas, da ta takva ekspertica što prije ode tamo gdje su njoj slični i jednaki, jer isti ne mogu biti, u najviše i najveće svjetske korporacije i ustanove, gdje bi bila deseterostruko više plaćena, cijenjena i poštovana osoba, ideal i idol mladima, putokaz kako se brzo prestrojava i “penje” u karijeri, stječe veliko materijalno bogatstvo, koje nikada i nigdje, nikome ne će nadomjestiti, a kamoli zamijeniti duhovno bogatstvo, sreću, radost i ljubav prema drugom čovjeku. Ima u nas puno boljih stručnjaka i eksperata, od gospođe “ministarke” u svemu, samo nisu dobili šansu pokazati sebe, svoje umijeće, stručnost, ljudskost, prisebnost i prizemnost.
 
Kakvi god da jesmo, nismo zaslužili ovakvo podcjenjivanje. To je gore od pozivanja srbijanskog predsjenika Vučića u Hrvatsku. S Vučićem i sa Srbijom se surađivati mora, dok s gospođom Dalić se ne mora, baš ništa. Ona je sebi samodopadna, samodostatna, u svemu naj, naročito u izvođenju države iz krize uvjetovane Agrokorom, kojemu je godinama omugućavala nesmetan rast i razvoj u smjeru u kojem se kretao i neslavno potonuo. Bilo bi dobro, poželjno, djelotvorno i primjereno udovoljiti “ministarkinim” ocjenama same sebe, potrebi da uživa u sebi, daleko od prosječnih,  normalnih, posebnih i izvrsnih ljudi, koje njeno ponašanje užasno iritira i vrijeđa. 
 

Ankica Benček

Kako bilo da bilo, danas se Srbija klanja hrvatskoj zastavi i pozdravlja hrvatsku vojsku

 
 
Nije da mi je baš drago što ta osoba dolazi u Zagreb. Bila sam ljutita, na predsjednicu  države, zbog njenog poziva ovom srpskom huškaču i okupatoru, da ne kažem četniku. Međutim, to je bilo nužno za međususjedske i međunarodne odnose. Sasvim je svejedno je li ta inicijativa za poziv došla od predsjednice posredno ili neposredno. U interesu je svima da se uspostave koliko toliko normalni odnosi među vodećim državama na Balkanu. Htjeli mi to priznati ili ne svijet nas doživljava kao dio Balkana, vjerujem onog uljuđenijeg, modernijeg, demokratskijeg i kulturnijeg.
http://www.kurir.rs/data/images/2018/02/12/10/1403557_screenshot-43_ls-s.jpg
Za sve nas je bolje, jednostavnije i sigurnije da države uz naše granice postanu članice EU-a, rade, posluju, žive i surađuju po pravilima Unije. Aleksandar Vučić je legitimni i legalni predsjednik Srbije, zapravo apsolutni gazda u Srbiji. Povijest njegova rasta i razvoja, naročito za Domovinskog rata, neprimjerenih izjava, aspiracija na zacrtanu granicu iz Načertanija Ilije Garašanina, huškanja Srba u Hrvatskoj…, nimalo mu ne ide u prilog kao dobro došlom i dragom gostu. Međutim, on sa sobom nosi puno rješenja dugoročnih i teških problema za obje države, koji sputavaju normalne i dobro susjedske odnose.
 
Mi smo teritorijalno, povijesno i sudbinski vezani narodi. U obje države većina žitelja su kršćani. Ako ništa drugo, na toj platformi bi trebali naći  parametre za bolje  međusobne odnose, rast i razvoj gospodarstva,  razmjena kulture, unaprjeđenje društvenih kontakata, međusobnu podršku i pomoć za čvršću integraciju i inkluziju u EU-u i svijetu, sasvim svejedno na Zapadu ili Istoku. Poznato je tko kome i čemu oduvijek inklinira, što ne bi trebala biti prepreka međusobnim korektnim i dobrosusjedskim odnosima Hrvatske i Srbije. Niti je Aleksandar Vučić personifikacija Srbije, niti je Kolinda Grabar-Kitarović personifikacija Hrvatske. Oni trenutno predstavljaju svaki svoju državu i u ime nje pregovaruju. Razgovarati i pregovarati se mora. Previše je vremena proteklo u prazno, na politiziranje, nadmudrivanje, “educiranje” popovanje i bildanje osobnog ega, s jedne i druge strane. Tu smo gdje jesmo, vjekovima, naslonjeni jedni na druge. “Pregovarati, uvijek i svugdje, makar i  sa samim vragom, ako je to na  korist hrvatske države”, rekao je davno predsjednik Franjo Tuđman.
 
Iako, znamo kakav je Vučić, ne može mu se baš vjerovati, ali ima on neke interese zbog kojih mora uvući rogove, smekšati retoriku, reći barem dio istine, priznati agresiju Srbije, uz pomoć JNA, na Hrvatsku, priznati ogromnu ratnu štetu, progone domicilnog stanovništva, otimanja tuđe imovine, neljudska silovanja i nehumana ponašanja od strane  njegovih sunarodnjaka okupatora, više od trećine Hrvatske. Htjela “braća” doći do mora i osvojiti ga. Ne može to bre i nikada ne će moći. S tim se već jednom nakon stotina godina morate pomiriti. Možete doći u Hrvatsku kao turisti, prijatelji, kolege, rodbina, kumovi i turisti, u svako doba i na svako mjesto. Nitko kod nas u vama ne će gledati četnike. Dobro znamo i raspoznajemo tko su to bili i tko je to danas. Iskreno, baš nas briga. To je njihov problem. To znaju obični, normalni Srbijanci i Srbi.
 
Političari su oni koji su sve zakuhali, zaludili narod, započeli i vodili krvavi i bespoštedni rat, da bi na kraju morali neslavno pobjeći, od nekoliko puta malobrojnije i slabije naoružane hrvatske vojske. Ta vojska nije osvajala tuđe, nego branila svoje, za to je i pobijedila. Nakon četvrt vijeka političari moraju uspostaviti normalne odnose. Za to su potrebni razgovori, pregovori, usustavljivanja, suradnja, kompromisi i prije svega istina. Hoće li se pritom tko ispričati, za pojedina nedjela počinjena od njegove države (strane), to je stvar odgoja svakog pojedinca, njegovog diplomatskog i državničkog profila, karaktera, stava, razuma i osjećaja. Bilo kakvim nagovorom ili prisilom se ništa ne dobiva, osim licemjerja i glumatanja. Kako bilo da bilo, danas se Srbija klanja hrvatskoj zastavi i pozdravlja hrvatsku vojsku. Neka to bude dostojanstveno, hrabro i iskreno. Za početak svega ostalog  sasvim dovoljno.
 

Ankica Benček

Hrvati u Srbiji Bačiću i Žigmanovu više ništa ne vjeruju

 
 
Otvoreno pismo Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskoj matici iseljenika, HNV-u, DSHV-u, Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, RTV Novi Sad (Redakciji Informativnog programa na hrvatskom  jeziku), hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskoj riječi“, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“, HRT1, emisija „Nedjeljom u dva“ i dr., a povodom otvorenog pisma predsjednika HNV Slavena Bačića Istvánu Pásztoru, predsjedniku Skupštine Autonomne Pokrajine Vojvodine, i Igoru Miroviću, predsjedniku Pokrajinske vlade Autonomne Pokrajine Vojvodine od 7. 2. 2018. godine, zbog objave da će Pokrajinska vlada podržati inicijativu Bunjevačkog nacionalnog saveta za «proglašenje ništavnosti akta o nasilnoj asimilaciji Bunjevaca kojom se poništava naredba iz 1945. godine kojim se pripadnicima bunjevačke nacionalne manjine zabranjuje sloboda nacionalnog izjašnjavanja kao Bunjevaca".
http://www.novosti.rs/upload/images/2018//02/03/05%20bunjevci-ss.jpg
Odnarođeni Bunjevci slave sa srbijanskom zastavom
 
Podjela Hrvata u Republici Srbiji na Bunjevce, Šokce i ostale Hrvate je rak rana koja ravno sto godina uništava hrvatski nacionalni korpus ovdje. Nastala je permanentnim isticanjem razlika od samih pripadnika tih etničkih skupina, prije svega Bunjevaca, zdušno podpomognuta onima kojima to ide u prilog. Da Bunjevci, Šokci, Dalmati i slični njima na prostoru Vojvodine laviraju u svom identitetu odavno govori letak Josipa Đide Vukovića, narodnog zastupnika, uoči popisa pučanstva 1921. godine u Subotici:
 
U mađarsko vrijeme popisi su nas bačke i baranjske Hrvate vodili pod raznim imenima kao: Bunjevci, Šokci, Dalmati, Iliri ili „egyebeki“, a sve zato, da se pokaže da u Bačkoj i Baranji nema Hrvata. Pozivam Vas da poslušamo riječ i nauku naših narodnih velikana, pa da naše časno i pošteno bunjevačko ime zadržimo u našem srcu, ali da javno ispovjedamo kao narodnosno ime, kad nas za to pitaju – ime Hrvat. Ako se Bunjevac danas u Srbiji deklarira kao Bunjevac i tako se osjeća, to pravo mu nitko ne može oduzeti (isto važi i za Šokce) i nitko nikoga ne može natjerati da bude Hrvat ako se tako ne osjeća. Dakle, Bunjevci i Šokci to čine samovoljno jer, ili se ne osjećaju kao Hrvati ili to čine iz osobnih interesa, idući linijom manjeg otpora (ne zna se što je gore). 
 
Tako danas u Srbiji imamo Bunjevce, za koje među većinskim narodom vlada mišljene da su Srbi. Zato se Bunjevci, primjerice, lakše zapošljavaju i imaju sasvim različit tretman od drugih Hrvata po svim pitanjima, a da ne pominjemo devedesete godine prošlog stoljeća u kojima su Hrvati, posebno u Srijemu, bukvalno krvarili, dok je Bunjevcima glavna preokupacija bila da dobiju Domovnice i odu u Hrvatsku (ako zatriba)! Vojislav Šešelj je u to vrijeme javno izjavljivao i pisao da Hrvate treba protjerati iz Srbije, ali da se Bunjevci ne diraju, jer su oni Srbi. Inače postoji uvjerenje i da nisu baš stamenih karakternih osobina (prevrtljivi i lako podkupljivi).
 
Druga sorta ovdje su Šokci, koji će također uvijek isticati da su Šokci, a ne Hrvati. Tako je za većinski narod ovdje „Šokac“ postao pežorativan naziv za Hrvata, čije hrvatstvo nije baš postojano. Osobno sam kao Hrvat bio u vrlo neprijatnim situacijama u kojima su me srpski poznanici „vadili“ izjavama: „Pusti ga, nije on Hrvat, on je naš Šokac!“
 
Treća sorta su svi ostali Hrvati, a svi ostali Hrvati su ustaše!!! Oni su u ovakvoj situaciji u strahu, moraju da šute i u svakodnevnom životu kriju svoju nacionalnu pripadnost, nezaštićeni od većinskog naroda, ali i od svojih vođa „bunjevačkih Hrvata“!
 
Naime, Bunjevci su u vrijeme stvaranja nacionalnih vijeća u Srbiji (prije petnaestak godina) vješto, perfidno i, ako treba i falsifikatima, plagijatima i drugim smicalicama, iskoristili svoj inače privilegovani položaj i sve što je hrvatsko ovdje odvukli u Suboticu – institucije, ključne položaje, moć, novac, medije i dr. Upravo jedna rečenica iz predmetnog Bačićevog otvorenog pisma gospodinu Pásztoru ilustrira ovo stanje: „Danas je nacionalno izjašnjavanje u Republici Srbiji potpuno slobodno te se dio Bunjevaca (oko 16.700) tako i izjasnio na posljednjem popisu stanovništva. Međutim, ne manji broj bačkih Bunjevaca istodobno se nacionalno osjeća i izjašnjava Hrvatima, što ilustrira i činjenica da su polovica članova Hrvatskog nacionalnog vijeća u Republici Srbiji upravo bunjevački Hrvati, među kojima sam i dolje potpisani.“
 
Zanimljivo bi bilo znati da li se Bačić izjašnjava kao Bunjevac ili kao Hrvat, jer „bunjevački Hrvat“ ne postoji! Dakle, po zadnjem popisu, uz 57.800 Hrvata u Republici Srbiji 16.700 je Bunjevaca koji kažu da s Hrvatima nemaju nikakve veze jer su silom pokatoličeni Srbi, a ako se, kako kaže Bačić, ne manji broj Bunjevaca istodobno nacionalno osijeća i izjašnjava Hrvatima, otkud da su polovica članstva Hrvatskog nacionalnog vijeća, pa i sam predsjednik Bačić, Bunjevci (dovoljno za preglasavanje svega i svačega)!!! Po kojem ključu su petnaestak tisuća  polovica od šestdesetak tisuća!!? A takvo (i još gore) stanje je i u svim drugim institucijama i na svim ključnim mjestima kada je u pitanju bilo što hrvatsko u Republici Srbiji, i sve je u Subotici. Shodno tome ponašaju se bahato, favorizuju sve što je bunjevačko i nipodaštavaju ostale Hrvate.
 
Opasna podjela neshvaćena u Zagrebu
 
No, prava tragedija u svemu tome je da Zagreb nikada nije shvatio opasnu podjelu Hrvata u Srbiji na Bunjevce, Šokce i ostale Hrvate, niti je Zagreb shvatio razliku u ponašanju Bunjevaca i Šokaca u Hrvatskoj i Bunjevaca i Šokaca u Srbiji. Bunjevci i Šokci u Hrvatskoj su ponositi Hrvati, a u Srbiji su sve samo to ne - čast izuzecima! Tako danas, kada su u pitanju Hrvati ovdje, sva moć pripada dvojici subotičkih „bunjevačkih Hrvata“, Slavenu Bačiću, predsjedniku Hrvatskog nacionalnog vijeća, i Tomislavu Žigmanovu, ravnatelju Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, predsjedniku, kako sam kaže, „jedine relevantne hrvatske političke stranke u Srbiji“, DSHV, zastupniku svih Hrvata u Skupštini Republike Srbije i sve drugo vezano za Hrvate ovdje (navodno obnaša 12 funkcija), koji sa tridesetak svojih uhljebljenih poltrona u Subotici (većina „hrvatskih Bunjevaca“) rade što im je volja i čineći pravi kulturološki i politikološki genocid nad ostalim Hrvatima u Srbiji, a prije svega negativnom selekcijom u svemu.
 
A predstavljaju, zastupaju i brane interese Hrvata ovdje tako da to ustvari samo fingiraju, pa Hrvati od njihove „obrane“ nemaju baš nikakve koristi, naprotiv. Koristi (prije svega materijalne) od toga ima samo taj mali broj ljudi u Subotici, koji sluša ovu dvojicu oligarha. Oni pak Zagrebu stalno prenose krivu, uljepšanu sliku o stanju u hrvatskoj zajednici u Srbiji.
 
Tomislav Žigmanov je izmanipulirao i ovdašnju političku scenu i preko srpskih glasova opozicione koalicije došao je do mjesta zastupnika u Skupštini Republike Srbije, ali u njoj do sada nije izgovorio niti jednu jedinu riječ o interesima i problemima Hrvata ovdje, kao i njegov prethodnik „bunjevački Hrvat“ iz Subotice Petar Kuntić za vrijeme cijelog svog petogodišnjeg mandta! Bačić, i posebno Žigmanov, su dokazali da nemaju trunke morala i da su u stanju učiniti sve kako bi opstali u svojim foteljama, zadržali svoje položaje i privilegije. Takvi ljudi ne mogu voditi sebe, a kamoli jedan narod.
 
Hrvati ovdje Bačiću i Žigmanovu više ništa ne vjeruju i oni nigdje ne mogu predstavljati Hrvate iz Repulike Srbije. Oni to znaju i traže da se Hrvatska svađa sa Srbijom oko srpskih zakona jer ne mogu sakupiti 10.000 potpisa Hrvata koji bi tako imali svog pravog zastupnika u Skupštini Republike Srbije i koji bi s punim pravom i otvoreno mogao da zastupa njihove interese. Tomislav Žigmanov želi, opet manipulacijom, ovog puta preko Hrvatske, ući u srpsku Skupštinu sa samo stotinjak glasova svoje rodbine „bunjevačkih Hrvata“ iz Subotice!
 
Bačić i Žigmanov se preko svojih časopisa („Hrvatska riječ“, vidjeti strukturu djelatnika, „Nova Riječ“, vlasništvo Tomislava Žigmanova, i sličnih) i u tzv. Dnevniku na hrvatskom jeziku RTV2 (kojeg je, gle čuda, glavna urednica „bunjevačka Hrvatica“ iz Subotice) hvale nekim svojim uspjesima i svaki čas slave neke svoje uspjehe i jubileje i netransparentno troše novac svih Hrvata u Republici Srbiji. A, primjerice, „veliki uspjeh“, koji neprestano ističu, je da su (za petnaest godina, potrošivši silan novac), obezbjedili udžbenike na hrvatskom jeziku (samo za osnovne škole, i tu je u pitnju samo nekoliko škola)! O tom „uspjehu“ po stoti put piše „Hrvatska riječ“, kao i o „kapitalnom projektu hrvatske zajednice – odgovarajućem rješenju prostora za NIU „Hrvatska riječ“!
 
To što nijedna hrvatska udruga u Srbiji nema svoj prostor se ne spominje, a to što u tim famoznim udžbenicima nema ništa o suvremenoj povjesti Hrvata i o Domovinskom ratu, pa tako ni o stradanjima Hrvata u Srijemu, je vid „izuzetno uspješne suradnje“, kako sami ističu, sa Srpskim nacionalnim vijećem i srpskom političkom strankom SDSS u Republici Hrvatskoj (čitaj, s Miloradom Pupovcem), jer ni u školskim udžbenicima za srpsku djecu (na ćirilici) u Republici Hrvatskoj nema ništa o suvremenoj povjesti Hrvata i o Domovinskom ratu!!! O stradanju Hrvata u Srijemu da ne govorimo!
 
I sve je tako. Zdušno ih financira Republika Srbija (što ne bi!), a sve zdušnije i Republika Hrvatska (valjda misli da zna što radi?), dok hrvatske udruge u kojima se ovdje odvija život Hrvata umiru u besparici i beznađu. Splašnjava i onaj do jučer neuništivi entuzijazam Hrvata u njima, jer sto godina podjela Hrvata na Bunjevce, Šokce i ustaše je previše i za najhrvatskiju dušu ovdje. Veliki Vojislav Sekelj - bački hrvatski književnik, publicist i kulturni djelatnik -je, kada su ga pitali kako vidi hrvatsku nacionalnu zajednicu u Srbiji, rekao: Ne vidim nikakvu zajednicu, ona ne postoji!
 

Branimir Miroslav Cakić

Anketa

Kako treba nazvati 13. travanj 2018.?

Petak, 20/04/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1011 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević