Get Adobe Flash player

ZNANSTVENICI TVRDE - Uskoro kreće zamjena stanovništva

 
 
”Smrtnost u Hrvatskoj povećava se nevjerojatno brzo, zbog čega godišnje nestaje (umire ili iseljava) od 90 do 100 tisuća ljudi! To znači da će u deset godina nestati gotovo milijun stanovnika, i već sada je opasno ugrožena domovinska sigurnost!  No, zapanjuje da vladajuće političare ti podaci uopće na zanimaju’, upozorio je demograf dr. sc. Stjepan Šterc u nedjelju u zagrebačkom hotelu Dubrovnik, tijekom programske konvencije stranke Promijenimo Hrvatsku. Dodao je da smo, ako zbrojimo iseljavanje tijekom zadnjih stotinu godina, prvi u svijetu po brzini nestajanja te se upitao: kome je namijenjen prostor Hrvatske, kada se tako brzo i sustavno prazni?
https://www.isel-europe.org/library/images/triangolo_alta.jpghttps://encrypted-tbn0.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcRSjCjPIhcuzNEIv9R58XUjnWeIHY_JCIRG4GiymKKmZMEy23b5ug
Nije tada želio odgovoriti na ovo pitanje, no zlokobna slutnja, temeljena na iznesenim činjenicama, itekako je ostala ‘visjeti u zraku’. Za koga se, uistinu, prazni Hrvatska i tko će zauzeti dragocjeni prostor uz istočnu obalu Jadranskoga mora, ako Hrvati nastave iseljavati i izumirati ovim tempom, upitali smo ponovno Šterca, ali i druge znanstvenike koji se bave ovom tematikom. ”Postoje špekulacije o tome tko bi mogao i htio zauzeti prostor Hrvatske, ako doživimo potpuni demografski slom, kojemu smo sve bliži. No, te teze nemoguće je znanstveno dokazati, pa zato ne bih još govorio o tome. No, činjenica je da se Hrvatska nevjerojatno brzo prazni, a da politika baš ništa ne čini da zaustavi tu katastrofu, zbog čega se logično nameće zaključak da se ovaj prostor ‘čisti za nekoga’. Činjenica je, također, da će uskoro početi zamjena stanovništva, ako se ovaj trend nastavi! Svjedočimo, u isto vrijeme, nejverojatnoj blokadi Hrvatske na svim poljima i na svim razinama. I to je blokada s osmijehom. Sa svih strana stižu pritisci na Hrvatsku, nazivaju nas fašistima, antisemitima, a ja – koji dvadeset godina radim s mladima na fakultetu – svo to vrijeme nisam vidio fašizam ili nekakvu netrpeljivost među studentima. No, vladajući HDZ na sve te pritiske samo mirno gleda!”, primijetio je u uvodu dr. Šterc.
 
Upozorio je potom da višegodišnje mirno gledanje kako Hrvatska juri u propast  ne može biti slučajnost. ”Očito je da se prostor prazni namjerno. Ministarstvo za demografiju i obitelj provodit će Istanbulsku konvenciju, što je potpuno suprotno demografskom oporavku i poticanju rađanja! Sada se pokazalo da je tako, iako je Plenković u početku govorio da mu je demografski oporavak važan. Jasno je da to nije točno. Najveća vrijednost društva su djeca. Oni su smisao, a ovo drugo je dekadencija. To su dvije suprotne strane. Jer, tko će osigurati novac za mirovine, ako ne bude djece? Što ćemo kada ljudi za tridesetak godina krenu u mirovinu, a ne bude novca? Prvi smo u svijetu po negativnim demografskim trendovima. Izumiranje i iseljavanje ugrožava nacionalnu sigurnost, no Vlada ni da mrdne! Baš ih briga”, upozorava ugledni demograf.
 
U Vladi svjesni situacije, ali ne rade ništa
 
Kaže da u HDZ-u i u Vladi znaju sve o problemu, ali da svjesno i namjerno ne čine ništa. ”Govorio sam o opasnostima depopulacije i Plenkoviću i ministrima više puta, no sve je jasnije da ta problematika njih ne zanima. Nije to ono što moraju odraditi, što od njih očekuje EU. Koga je u Europskoj Uniji briga što se Hrvatska prazni? Nikoga. To je u njihovom interesu. Plenković i HDZ su se bavili demografijom u predizborno vrijeme, no sada im to više ne treba”, bez dlake na jeziku po običaju govori Šterc. A na pitanje: ‘Koga slušaju premijer i ministri te čije interese brane, kada je očito da ne zastupaju hrvatske građane i ne slušaju znanstvenike?’, Šterc odgovara da vjerojatno slušaju zapovjedi iz EU, ali i od koalicijskih partnera, kojima je demografski oporavak samo teret.
 
”Prošli tjedan ministar Štromar izjavio je da je osigurao milijardu kuna za fasade. Kako ga nije sram? Zar su fasade važnije od djece? Izašao je i podatak da su banke iz Hrvatske prošle godine iznijele 16 milijardi kuna! Sve drugo propada, no bankama je odlično. U Hrvatskoj kao da banke imaju vlast! S druge strane, postoji podatak da hrvatsko iseljeništvo godišnje u Hrvatsku šalje doznaka u vrijednosti od čak 14,3 milijarde kuna, što je od 11 do 12 posto državnog proračuna. No, vladajući te iseljenike ne žele u Hrvatskoj?! Odmaknuli su ih od sebe, a kukaju da nema investicija. Pa što ne pozovu iseljeništvo da ulaže? No, iseljenici su im politički neprijatelji. Previše su domoljubi i previše idealistički raspoloženi prema Hrvatskoj, da bi smjeli ovdje ulagati”, ogorčeno nabraja demograf koji je nedavno boravio u Švicarskoj, gdje se susreo s mnogo hrvatskih iseljenika te s tog puta nosi izuzetno pozitivne dojmove… Suočavanje, pak, s hrvatskom realnošću ponovno ga je ispunilo zebnjom. „Višegodišnje sustavno ignoriranje najvećeg hrvatskog problema, odnosno sve intenzivnijeg iseljavanja i izumiranja, a sve slabijeg nataliteta, ne može biti slučajno”, ponovio je profesor zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta.
 
Zapad uzima školovano i potentno stanovništvo
 
Povjesničar dr. sc. Josip Jurčević, profesor na Hrvatskim studijima u Zagrebu, složio se sa Štercovim zaključcima te dodao da u Hrvatskoj ne postoje slučajnosti. „Dva su glavna uzroka ovako snažnog iseljavanja i izumiranja. Prvi je što razvijene europske zemlje također muku muče s depopulacijom, zbog čega su počeli uzimati suvremeni ‘danak u krvi’ iz bivših komunističkih zemalja. Ljudi masovno iseljavaju ne samo iz Hrvatske, već i iz drugih država s istoka i jugoistoka Europe. Zapadne i sjeverne zemlje okrenule su se potentnom stanovništvu – u demografskom i u radnom smislu. Uzimaju školovane i gotove ljude i zato se Hrvatska prazni, baš kao i druge zemlje bivšeg socijalističkog bloka”, objašnjava Jurčević. Dodaje kako se često zaboravlja da pražnjenje Hrvatske nije od jučer, već da snažna depopulacija traje već stoljeće i pol.
 
”Kontinuirano se potiče iseljavanje s ovih prostora. U komunizmu su vlasti silom htjele stvoriti radničku klasu, pa su ljudi migrirali u gradove, što je dovelo do pražnjenja vrijednog prostora. Nije bitno što su migracije bile unutar zemlje, jer značajan prostor ostao je bez ili s malo ljudi. Sredinom šezdesetih krenulo je masovno iseljavanje u inozemstvo.  Danas je još gore, jer su odlazak mladih i izumiranje poprimili dramatične razmjere”, ne dvoji profesor Jurčević. Naglašava da je vladajuća oligarhija u Hrvatskoj posve bešćutna i nedgovorna, te otuđena od naroda, već desetljećima. ”Jasno je da ne služe građanima. Samo povećavaju represiju i oslanjaju se na vanjske čimbenike. Zbog svega toga, doći će do zamjene stanovništva. Dokaz za to je i način na koji je Hrvatska ušla u EU. Ušli smo posve nepripremljeni i bez da smo prethodno zaštitili nacionalne interese. Jedino što je tada pripremljeno su potpisi na dokumentu prema kojem o migracijskim procesima odlučuje Bruxelles, a ne Zagreb. Osim toga, ako se netko nastani u RH, odmah dobije pravo glasa na lokalnoj razini, dok za nekoliko godina glasovati može i na državnoj razini. Ako u Hrvatsku useli pet milijuna stanovnika, to znači da ćemo dobiti novi identitetski obrazac. To više neće biti Hrvatska kakva je danas, jer naciju čine jezik, kultura, mentalitet i ostale identitetske odrednice, a sve to će se tada u potpunosti promijeniti”, podvlači profesor Jurčević pa dodaje da su hrvatske institucije odavno okupirane, zbog čega i ne reagiraju na ovako zabrinjavajuće trendove.
 
Hrvatska među 11 ugroženih država
 
Ni politolog, dr. sc. Anđelko Milardović, koji upravo priprema osvrt na temu ‘Globalizacija i migracije’, nije demantirao zloslutne tvrdnje Šterca i Jurčevića. ”Pronašao sam podatak da je, prema projekcijama na osnovi postojećih trendova, jedanaest zemalja u svijetu posebno opasno ugroženo depopulacijom. Među tih 11 zemalja je i Hrvatska”, ističe Milardović, pa dodaje da će se vrlo negativan demografski trend u Hrvatskoj nastaviti, ako se ne izmijeni postojeći politički sustav.
”Pitate se kakve veze ima politički sustav s masovnim iseljavanjem? Tvrdim da je to jedan od glavnih razloga iseljavanja, jer je postojeći sustav omogućio istim ljudima da već četvrt stoljeća obnašaju vlast. Loše upravljaju, ali ništa se ne mijenja! Ljudi odlaze jer su nezadovoljni nepravdom, odnosno nemogućnošću vertikalnog napredovanja. Sve pozicije rezervirane su za političke stranke, pa telentirani ne mogu napredovati. Zato odlaze”, smatra profesor Milardović.
 
Tumači da bi hitno trebalo mijenjati postojeći politički sustav, kao i izborna pravila, kako bi u društvu napokon došlo do provjetravanja i do nužno potrebne izmjene kadrova. ”Treba, kao prvo, u statute političkih stranaka unijeti odredbu o ograničenosti mandata, kako ne bi isti ljudi desetljećima obnašali glavne funkcije. Iste odredbe trebalo bi prenijeti i u državu. To bi pokrenulo vertikalnu pokretljivost, odnosno provjetravanje stranaka. Na površinu bi napokon isplivali kvalitetni i novi ljudi. Svježa krv donijela bi promjene. Trenutno u Hrvatskoj imamo predinfarktno stanje, jer je onemogućen dotok svježe krvi”, slikovito je objasnio ugledni politolog. Zaključio je da će se dogoditi potpuni demografski slom te zamjena stanovništva u Hrvatskoj, ako se vladajuća oligarhija pod hitno ne promijeni. ”Kada kupuju borbene zrakoplove, neka razmisle tko će upravljati tim letjelicama. Kulture i civilizacije su propadale kada je dolazilo do unutarnje dekadencije. U Hrvatskoj je vidljiv upravo takav trend”, upozorava Anđelko Milardović.
 

Damir Kramarić, Dnevno.hr, https://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/znanstvenici-tvrde-hrvatska-se-za-nekoga-namjerno-prazni-uskoro-krece-zamjena-stanovnistva-1158193/?fbclid=IwAR0Q1CmFO6iUBxKNb4aF2Or9fTiquL74k8ERzML9M-cJHUAYd1THP2Qg2nc

Otvoren 29. Festival hrvatske drame "Marulićevi dani"

 
 
Međunarodna natjecateljska smotra uprizorenih hrvatskih dramskih tekstova – 29. po redu Festival hrvatske drame „Marulićevi dani“ – svečano je otvoren u utorak, 23. travnja 2019. godine, u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu.  
https://www.min-kulture.hr/userdocsimages/FOTOGALERIJA/FOTO%202019/otvorenje%20Maruli%C4%87evi%20dani2019/20190423_202828c.jpg
Ministrica kulture dr. sc. Nina Obuljen Koržinek otvorila je festival te izrazila zadovoljstvo što se nagrade za najbolji dramski tekst „Marin Držić“ već tradicionalno dodjeljuju na „Marulićevim danima“, festivalu koji je od svog osnutka 1991. godine posvećen hrvatskom dramskom pismu i hrvatskim dramskim piscima. „Nagradom Ministarstvo kulture potiče dramsko i kazališno stvaralaštvo priznatih, ali i mladih neafirmiranih dramskih pisaca te pruža mogućnost da nagrađeni tekstovi svoju literarnu vrijednost i potencijal ostvaren na kazališnoj sceni“, istaknula je ministrica.
 
Prva nagrada Marin Držić za 2018. godinu dodijeljena je Predragu Raosu za dramu Raj pa kraj,  prema ocjeni stručnoga povjerenstva „iznimno duhovit i satiričan tekst o Božjoj kreaciji Adama i Eve uz asistiranje Lucifera i pomoć poslušnih anđela predvođenih arkanđelom Mihaelom.“ Autor se u tekstu, ističe se u obrazloženju, „vješto poigrao civilizacijskim tekovinama izvrnuvši priču postanka, ukazujući na problematiku međuljudskih odnosa, od samih početaka ukorijenjenu u egocentričnosti, neradu i željom za zadovoljavanjem osnovnih instinkta, poentirajući ih kroz lucidni, crnohumorni kut gledanja obogaćen suvremenim referencama.“ Jednako vještim, kreativnim i zanimljivim načinom pisanja, kao što je strukturirana i cijela drama, autor zaključuje Božjom odlukom o protjerivanju Adama i Eve u novi svijet, u kojemu će morati raditi i ovisiti jedno o drugome te naučiti biti zahvalni na supostojanju i podršci, nagradivši ih smrtnošću kao nadom za bolji život, dodaje se.
Drugu nagradu ravnopravno dijele Sanja Porobija za dramski tekst Bez traga (par riječi predgovora) i Dorotea Šušak za dramski tekst Kako smo preživjeli Dies Irae.
 
Drama Sanje Porobije, ističe povjerenstvo, „iznimno je vješto strukturirani triler s elementima horora koji drži u napetosti od samog otvaranja pa sve do potpuno neočekivanih obrata i kraja.“ Radnja je smještena u jednom selu na otoku gdje prilikom pogreba u grobu pronalaze leš nepoznate djevojke. U maloj sredini u kojoj se svi poznaju, isprva su šokirani otkrićem, međutim kako se priča razvija otkriva se sve veća involviranost cijelog mjesta u strašni zločin. Obrati polako rasvjetljavaju priču o četiri sestre čiji je otac nasilnik ubio majku te su mu one presudile, zavjetovavši se na skrivanje svog ženskog identiteta i vođenje života kao muškarci. Otkrivanje tajne dolazi usred ljubavne veze jedne od sestara s mještaninom koji ju nakon što otkriva njezin pravi identitet siluje i ubija.
Dorotea Šušak u svojoj drami govori o nastavnici, samohranoj majci troje djece u borbi sa Zakonom o stečaju potrošača RH. U pitanju je ispovjedno-poetska drama, pisana gotovo isključivo u monološkoj formi slobodnog stiha. Nastavnica je rastrgana između financijske krize, svakodnevnog života i brige za djecu kojoj želi priuštiti sve što i druga djeca imaju.
 
Treću nagradu ravnopravno dijele Beatrica Kurbel za dramski tekst Park i Ivana Vuković za dramski tekst 55 kvadrata.
Isprepletenost ljudskih sudbina, tragičnost neuspjele ljubavne veze i nasilje nad ženama tvore temeljnu okosnicu trećenagrađene drame Park Beatrice Kurbel. Tematizira nemogućnost pomirbe s prošlošću i gluhoću i sljepoću društva spram nasilja prema ženama nakon što je Emina majka brutalno ubijena u parku. Ema se godinama na godišnjicu ubojstva ponovo vraća na isto mjesto - park, istovremeni simbol grozne tragedije, ali i nevinog djetinjstva. Susrećući se u suvremenosti sa svjedocima ubojstva, susjedima koji žive oko parka, Ema ponovo otvara stare rane, evocirajući uspomene i tražeći svojevrsnu pravdu. Drama završava pomirbom svih uključenih i svojevrsnim stvaranjem spomenika preminuloj u parku prilikom čega se svatko na svoj način pokušava oprostiti od preminule i opravdati svoj položaj.
55 kvadrata Ivane Vuković priča o obitelj koja zbog turizma, ali i postupaka njezinih članova podleglih zamkama suvremenog načina života - gubi sve. Prisiljeni su zajedno živjeti u 55 kvadrata zbog iznajmljivanja stanova turistima, baka nikada ne dočekuje odlazak u dom jer je sin prodao stan i prokockao novce…
 
Ravnatelj „Marulićevih dana“ i v.d. intendant splitskog HNK Goran Golovko istaknuo je kako Festival iz godine u godinu raste i razvija se te da je „posebnost ovogodišnjih „Marulićevih dana“ što su svi tekstovi po kojim će se igrati predstave po prvi put praizvedeni tijekom prošle godine, izuzev drame Mire Gavrana „Paraleni svjetovi“ koja je nastala i izvođena ranije.
Ovogodišnji Festival „Marulićevi dani“ održava se do 30. travnja, a u konkurenciji za nagrade na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu izvest će se trinaest predstava po izboru selektorice Mire Muhoberac. Između 108 pogledanih predstava izbornica se odlučila za sljedeće: Branko Lučić 'Furbaćona 2' u izvedbi Istarskog narodnog kazališta i Gradskog kazališta Pula, Miro Gavran 'Paralelni svjetovi' HNK Split, Marjan Nečak, Maja Hrgović 'Djevojčica sa žicama' Slovenskog narodnog gledališča Ljubljana i Moving Music Theatre Bitola, Ivo i Vinko Brešan 'Kako je počeo rat na mom otoku' GDK Gavella, Zagreb i HNK u Šibeniku, Nina Mitrović 'Susret' zagrebačkog Teatra Exit, Autorski projekt Bobe Jelčića 'Govori glasnije' Satiričkog kazališta Kerempuh, Zagreb, Tomislav Zajec 'Mala Moskva' HNK Split i Kazališta PlayDrama, Miro Gavran 'Svaki tvoj rođendan' HNK u Zagrebu, Federico Fellini – Brunello Rondi / Nina Mitrović 'Proba orkestra' Zagrebačkog kazalište mladih, Goran Ferčec 'Ispravci ritma' Kazališnog kolektiva BADco, HNK u Zagrebu i Dubrovačkih ljetnih igara; Marina Petković Liker i Maja Sviben 'Ni prijatelj ni brat' Umjetničke organizacije Četveroruka, Autorski projekt Ane Maras Harmander 'Brodolomke' Kazališta Moruzgva, Zagreb i Ludens teatra, Koprivnica, te Ivana Šojat Emet HNK u Osijeku.
 
O festivalskim nagradama Marul koje se dodjeljuju u šest kategorija odlučivat će peteročlani ocjenjivački sud u sastavu: Anja Šovagović Despot, glumica, Ivan Plazibat, redatelj, Dinka Jeričević, scenografkinja, Ana Prolić, dramaturginja, Dubravka Crnojević Carić, teatrologinja. Pored nagrada Marul tradicionalno se dodjeljuje i Nagrada publike za najbolju predstavu koju dobiva predstava s najvećom prosječnom ocjenom gledatelja, a Slobodna Dalmacija dodjeljuje Nagradu za najbolje glumačko ostvarenje o kojoj odlučuje izabrani žiri čitatelja.
U okviru programa ovogodišnjih „Marulićevih dana“ održat će se po treći put radionica dramskog pisanja pod vodstvom dramskoga pisca Tomislava Zajeca, predstavit će se dvije teatrološke knjige: monografija „Ivo Raić hrvatski i europski glumac i redatelj“ Antonije Bogner-Šaban te knjiga drama Elvisa Bošnjaka „Dalmatinska trilogija“, a na Šolti će se po 21. put održati tradicionalna pjesnička manifestacija čakavske poezije mladih „Ča, more, judi“.
 

Nives Matijević

Zbog koga ili zašto se školujemo?

 
 
Ni jedno društvo nisu unaprijedili daroviti pojedinci
već prosječni ljudi discipline reda, rada i odgovornosti
 
Obrazovna reforma bez odgoja jedan je u nizu uzaludnih pokušaja ili pogodak u cilj kojim je sve bitno promašeno. Našoj školi i državnoj politici nedostaju iste stvari! Nismo pronašli resurs kojim bi bili konkurentni: Japanu, Njemačkoj, skandinavskim državama, Irskoj,  pa ni Islandu. Savršeno je glupo što se pokušava od naprednih zemalja uzimati postupke kao recepte. Napredak spomenutih država je jedino u onome što u nas nitko nije ni spomenuo, a to je odgoj ili disciplina reda, rada i odgovornosti. Puno toga što su spomenute države žrtvovale Hrvatska je većim dijelom sačuvala. Sačuvali smo prirodu, ne pameću već siromaštvom. Nažalost u nas spomenici starih civilizacija imaju viši socijalni status od zaštite prirode. Malo kome je jasno da nas zaštita spomenika materijalno siromaši, a zaštita prirode bi nas mogla obogatiti.
https://www.hzsn.hr/images/stories/news_2015/zeljko-mataja.jpg
Željko Mataja
 
Ne budemo li, osmišljenom filozofijom života, sačuvali prirodna bogatstva ubrzo ćemo postati, umjesto partneri zajedničkog tržišta, njihovo smetlište. Za sad nismo u stanju skupiti a nekmoli selekcionirati smeće za zbrinjavanje pa se valja pitati: što činimo mi (Vlada), a što čine naše škole (Ministarstva) da bi nam prirodne ljepote postale bogatstvo? To ne može riješiti ekologija kao nastavni predmet. To mora biti nastojanje svih nastavnih predmeta kao kolektivni, državni i nacionalni imperativ. Svaka školska zadaća morala bi imati primjere, recimo iz matematike, izračunavanja mogućih šteta koje mogu nastati ako…, ili Hrvatska može imati koristi ako poštujemo...
 
U svakom bi nastavnom predmetu valjalo primjerima potkrepljivati i zadaćama proširivati mogućnosti spoznavanja potrebe očuvanja prirodnih resursa kao uvjeta koji nije bitan zbog turizma, već zbog načina života koji može biti primjer civiliziranoj Europi koja popravlja ono što je propustila ili upropastila. Što uopće znači obnoviti nešto što je vrijeme, kao proces trajanja u prostoru uništilo ili razgradilo? Mora se shvatiti da je propalo samo ono što je prestalo služiti svrsi ili materijalnoj osnovi! Da su naši dvorci služili svrsi zacijelo ne bi propali! Očito je vrijeme i razdoblja dinosaurusa davno, davno razgradila priroda pa valja postaviti pitanje: tko hoće i zbog čega obnoviti dvorce i čeprkati po onome čemu je vijek vrijednosti istekao. Obnavljanje dvoraca kao i ubacivanje u školske programe moralo bi biti ozbiljno pitanje kojim bi se morala baviti nacionalna strategija. Pisanje udžbenika ne bi mogao biti natječajni izbor autora, već ciljani izbor ljudi čije je znanje neupitno i za interpretaciju jasno. Valjalo bi razmisliti o svrsi udžbenika i o smislu troškova obnovljenih dvoraca i svrhe kojoj obnova služi.
 
Kamo plovi naš obrazovni, a kamo naš odgojni brod? Hoće li nam kompjuterizacija intenzivirati naše zablude? Tko i kako selekcionira kadar za naše škole? Zašto postoje prijemni ispiti na fakultetima umjesto rigorozni ispit predmetnog znanja? Moraju li uistinu svi koji se upišu u neku školu obvezno ju i završiti? Tko su pisci naših udžbenika i s kakvim referencijama? Je li Hrvatskoj korisnije  držanje tečajeva od postdiplomskih studija? Na spomenuta pitanja još nitko nije tražio odgovor niti su nam znanstvena zvanja unaprijedila gospodarstvo, a još i manje odgojnu djelatnost.
 
KAKVA NAM JE ŠKOLA POTREBNA
 
Suvremena škola nije tehničko pitanje jednog ili više predmeta nego nedostatak odgoja u svakom nastavnom predmetu. Odgoj ne može biti nastavni predmet jer se disciplina reda, rada i odgovornosti ne uči nego se u praksi djelatno provodi, a nedostatak odgoja se nužno i primjereno mora kazniti. Nije li, primjera radi, smiješna situacija u kojoj učenik iz odgoj kao predmeta dobije odličnu ocjenu, a u praksi ne poštuje red, izbjegava rad i nije odgovoran. Škola, kakvu imamo djeluje bez odgojnog imperativa. Zadržala je mnoga načela i postulate tzv. naučnog socijalizma koje je respektiralo učenje Darwina i Descartesa i prirodoslovaca namjerom da se čovjek postavi iznad prirode. Pedagoška je misao brojne činjenice prilagodila sebi i svojem učenju tako što je prirodne pojave i ciljeve proglasila društvenim, pa kad priroda ispuni neki cilj onda ga pripiše svojim zaslugama, a kad se priroda “drzne” i cilj se ne ostvari, onda „pedagoška“ misao, da bi održala konzistenciju svoje teorijske nedorečenosti, krivicu prebacuje na državu i njeno nerazumijevanje za školu. Još uvijek postoji vjerovanje da daroviti pojedinci, a među njima, pjesnici, glumci, znanstvenici, pisci, slikari, športaši i ostali svoj uspjeh duguju školi, a ne svojem od Boga ili ako netko hoće od prirode poklonjenom daru. Nisu li to naši učenici koji na međunarodnim natjecanjima osvajaju zavidne uspjehe u područjima provjere njihova znanja od matematike, informatike pa sve do govorništva. Zar zahvaljujući sustavu kojeg reformiramo?
 
DAROVITOST SE NE UČI
 
Najkraće, dok je škola bila jednostavna i bez znanstvenih pretenzija ispunjavala je društvena očekivanja, a prirodnim je dozvolila da se bez njene pomoći stvaraju i svojim radom razvijaju daroviti ljudi različitih profila. Škola je oduvijek bila, a trebalo bi i da ostane, odgojno-obrazovna pretpostavka od koje valja očekivati društveni napredak. Od nje ne bi trebalo očekivati znanstvene ili bilo kakve druge vrhunske domete, jer ona je uistinu samo stručna ustanova u kojoj će uvijek biti nadprosječnih učenika, nastavnika, učitelja ili profesora. Hoće li se oni pojaviti u matematici, povijesti, biologiji ili u nekom drugom predmetu jednako je onoj istoj logici ili pretpostavci da jedne godine rode šljive, a neke druge jabuke. Priroda ili sve što pod tim pojmom razumijemo nije uvijek i svake godine jednako izdašna; ona daje i “kažnjava” i na taj način čovjeka čini budnim i opreznim kako nikad ne bi poželio “izlazak iz krize”. Mora uvijek živjeti i raditi kao da je u krizi kako nikad u nju ne bi zapao.
 
ŠTO BI OD ŠKOLE VALJALO OČEKIVATI?
 
Škola kao državni imperativ i promišljeni sustav za poduku uvijek se mora prilagođavati prosjeku koji se vrjednuje numeričkom skalom kao mogućnost ustanovljavanja nižeg i višeg prosjeka. Od numeričke skale, baš kao ni od načina istiskivanja paste za zube, još nitko nije izmislio ništa jednostavnije. Međutim, svi koji misle da su odlični učenici i (oslobođeni mature zbog nagomilanih petica) najbolji u golemoj su zabludi. Takvi su učenici najčešće, ali ne i apsolutno, na najvišoj razini zadovoljili prosjek većine savladanih predmeta. Iznadprosječni su uvijek i samo dobri u nečemu, a rijetko kad u mnogo čemu. Život i praksa najzornije demantiraju ocjenjivačke skale, pa najbolji u školi nisu i najbolji za praksu. Ova činjenica ima svoj biološki, a posljedično i socijalni aspekt.
 
Poznato je da se čovjek ne razvija kalendarskom kronologijom pa zbog toga znamo da ne možemo kupiti ni odjeću, niti možemo kupiti obuću prema dobnoj, već prema biološkoj, razvijenosti koja ima antropometrijske značajke. Kao što postoje različite antropometrijske značajke tako postoje i sve druge pa najbolji učenici osnovnih škola nisu i najbolji učenici srednjih škola. Najbolji učenici srednjih škola nisu i najbolji studenti. Da o broju diplomiranih ne ovisi gospodarski i civilizacijski napredak mi smo se vrlo grubo u to uvjerili jer imamo najviše diplomiranih pravnika i vrlo nerazvijen ili, kako se kaže, suspektan pravni sustav. Imamo najviše diplomiranih ekonomista i traljavo gospodarstvo.
 
Škola ne smije robovati najboljima, niti je dužna spuštati se najgorima; ona naprosto mora njegovati i prilagođavati se prosjeku namjerom da se iz godine u godinu ili iz generacije u generaciju prosjek diže na višu razinu. Za razliku od individualnih razlika u obrazovanju odgoj je čin discipline reda, rada i odgovornosti. To nije i ne može biti nastavni predmet nego nastojanje u svim nastavnim predmetima o kojima ovisi ono što nazivamo mentalitetom. Obrazovani i neobrazovani podliježu društvenom imperativu ponašanja, komuniciranja, rada i odgovornosti.
 
DAROVITOST
 
O darovitoj djeci uistinu ne bi trebalo brinuti jer im njihov dar otvara putove i prostore njihova napretka. Ni jedno društvo nisu unaprijedili daroviti pojedinci već prosječni ljudi discipline reda, rada i odgovornosti.Ta činjenica nije možda niti u jednoj oblasti toliko prepoznatljiva kao u športu, ali i u glazbenom stvaralaštvu. Daroviti odlaze tamo gdje im se pružaju mogućnosti njihova napretka zbog kojeg narodi kojima takvi pripadaju mogu biti vrlo ponosni, ali ne i zaslužni.
 
TEHNOLOGIJA I ZNANOST
 
Tehnologija je prevladala znanost. Danas se može sve napraviti i svugdje se može stići. Međutim, tehnologija ne obećava niti ima obzira spram onog što zovemo napretkom iza kojeg se najčešće javlja civilizacijska katastrofa. Riječ je o tomu da ono što tehnolozi proizvode u smislu napretka ekolozi označuju katastrofom. Po svemu sudeći tehnološki izazov nije zaobišao ni školske ustanove. Razmrvljena ili usitnjena pedagogija nastala uzorom tehnološkog terora uspjela je u samo nekoliko godina predmete proglasiti znanstvenim i odmah zatim proizvodnjom, sličnoj proizvodnji “brojler” pilića, stvoriti pseudoznanstveni kadar koji će sam sebe replicirati, a samim tim skrenuti pozornost na svoje minorne domete koje je izbacila tehnologija umjesto spoznaja. Taj, nazovimo ga, proces postao je prostor agresije psihologa, sociologa  i pedagoga koji su svoje djelovanje odvojili od nastavnog predmeta i povezali ga, “discipliniranjem” nastavnog osoblja, kao intelektualni dodatak nastavnicima.  
 
Službena pedagogija podijeljena na brojne discipline na raspućima enciklopedijskog znanja i pragmatičkih potreba okrenula se anatemi svega što nije išlo u prilog interdisciplinarnim stručnjacima; oni su puno znali o svojim “malim prostorima” i gubili se u “velikim prostorima”. Na taj je način pedagoška misao prestala biti prepoznatljivost u nastavnom predmetu, a sve se više prepoznavala kao predmet simpozija, savjetovanja i skupova na kojima su referenti uživali u osobnom nastupu odnoseći se prema kolegama ignoriranjem ili kurtoazno (čitaj: bez kritičkog pristupa). Unatoč tomu ili baš zbog toga, možda ni u jednoj djelatnosti nije bilo takvog sraza kao što je to okolnost nametnula školi u odgojno-obrazovnom procesu. I to samo zato što je umjesto prirodne selekcije uvedena hiperprodukcija. Zato nije slučajno da se danas svaki susret biološke spoznaje i tehnološkog dometa pretvara u sudar što ga na strani tehnologije prepoznajemo hiperprodukcijom, a na strani biološke spoznaje eko-katastrofom. I kao što postoji onečišćenje i zagađenje prirode, tako jednako postoji i onečišćenje i zagađenje društva i društvenih djelatnosti. Bez ustezanja mogu se navesti brojni primjeri zagađenja od pedagoškog, psihološkog, socijalnog, književnog, političkog, arhitektonskog pa sve do znanstvenog i rečeničnog.
 
POSTAVLJA SE PITANJE
 
Što je zajedničko naprednim državama i možemo li bar nešto od onoga na čemu su gradili gospodarski napredak označiti usvojiti, neovisno o tome kako su rasle,  kao postupak? Svima njima napredak je jamčila disciplina reda, rada i odgovornosti; ta disciplina uvijek i svuda se razlikovala od Japana i Kine do Skandinavije. Svaka je država na svoj način, odnjegovala odgovornost već u sustavu školovanja u kojem sve što su propustili ili zanemarili roditelji u djelo su proveli nastavnici. Hrvatska svoju ili bilo koju reformu obrazovanja može nazvati kako god želi, ali sve dok je odgoj osmišljen kao nastavni predmet umjesto obveze svih nastavnih predmeta uzaludno je očekivati socijalni napredak. To je bolan i surov proces kroz koji su, davno, davno prošle sve navedene države, a naša nije ni na tragu jer je u nas važniji predmet povijesti s posljedicama, a nikad uzrocima oba svjetska rata zbog kojih se umjesto odgoja vode prijepori u smislu floskule „ne ponovilo se“ ili religijskom porukom „opraštamo ali ne zaboravljamo.“ Nažalost nitko niti oprašta niti zaboravlja nego svakom komemoracijom odgađa kraj Drugoga svjetskog rata čije smo žrtve.
 
Cijeli sustav našeg odgojno-obrazovnog sustava nije u školama i na sveučilištu već u odgojnom (čitaj nastavnom) osoblju vrtića i fakultetskih, odnosno, visokoškolskih ustanova. Smisao reforme nije u obrazovanju nego u odgoju kojim bi valjalo započeti bazom u vrtićima i osnovnim školama kako bi sveučilišni vrh bio onoliko šiljat koliko je moćna baza. Tko bi spomenutim pitanjima mogao biti mentor?
 

Željko Mataja

Anketa

Nakon što je T. Ivić 16. VI. 2019. položio vijenac na kojem piše "Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković herojima Sutjeske", svatko tko i dalje u HDZ-u podržava Plenkovića je izdajnik. Slažete li se?

Utorak, 18/06/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1017 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević