Get Adobe Flash player
Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

Komunizam uopće nije pao s padom Berlinskog zida - samo se prebacio u...

Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

Čak je 883.042 birača koji nemaju prebivalište u Hrvatskoj,...

Kako se dijele

Kako se dijele "ustaške" kune

Na telefonskoj sjednici Srbima dodijeljeno 12 milijuna...

Izdaje naše predizborne

Izdaje naše predizborne

Svaka nova politička garnitura zaposli oko 20.000...

Zločinački karakter propale ideologije

Zločinački karakter propale ideologije

Vinko Puljić: Tko se od zločina ne distancira, taj postaje sudionik i...

  • Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

    Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

    četvrtak, 21. svibnja 2020. 17:14
  • Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

    Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

    srijeda, 20. svibnja 2020. 12:24
  • Kako se dijele

    Kako se dijele "ustaške" kune

    srijeda, 20. svibnja 2020. 19:41
  • Izdaje naše predizborne

    Izdaje naše predizborne

    utorak, 19. svibnja 2020. 13:24
  • Zločinački karakter propale ideologije

    Zločinački karakter propale ideologije

    utorak, 19. svibnja 2020. 13:20

Stručni časopis o energetici, gospodarstvu, ekologiji, etici...

 
 
Stručni časopis EGE (što je kratica od energetika, gospodarstvo, ekologija i etika) izlazi od 1993. i do kraja 2018. godine ukupno je objavljeno 126 brojeva. Izlaskom 96. broja časopis je obilježio 20 uspješnih godina izlaženja.
EGE :: Energetika.Gospodarstvo.Ekologija.Etika
info_outline izlazimo već 27 godina!
Teme koje časopis obrađuje uglavnom pokrivaju sljedeća stručna područja:
• energetiku, toplinarstvo i gospodarenje energijom (elektrane, toplane, energetska postrojenja, nuklearnu energetiku, elektroenergetske sustave, energetsku učinkovitost, uštede na energiji te mogućnosti realizacije i provedbe takvih projekata)
• gospodarstvo vezano uz energetiku i tehniku općenito (cijene energenata, energetske strategije i sl.)
• tehniku, sustave, instalacije i opremu grijanja i pripreme potrošne tople vode, klimatizacije, ventilacije i hlađenja
• plin i plinsku tehniku, sustave, instalacije i opremu te dimnjačarstvo
• obnovljive izvore energije, povlaštene proizvođače električne energije
• ekologiju i zaštitu okoliša
• elektrotehniku i rasvjetu
• elektromobilnost
• projektiranje, rukovanje, održavanje, istraživanje i inženjering
• regulaciju, upravljanje, mjerenje i primjenu računala
• zgradarstvo i toplinske izolacije
• propise, normizaciju, obrazovanje i stručno usavršavanje, stručne skupove i sajmove
• inženjersku i poslovnu etiku.
 

http://www.em.com.hr/ege/sadrzaj/2020/2

Pandemija koronavirusa (COVID-19) nije zaobišla ni energetski sektor

 
 
Globalno gospodarstvo već neko vrijeme trese pandemija koronavirusa koji nije zaobišao ni energetski sektor čija je slabost na COVID-19 ponajprije vidljiva u padu potražnje i, posljedično, cijena. Darko Pavlović, doc. dr. sc, viši znanstveni suradnik, savjetnik predsjednika Uprave Plinacra, u razgovoru za portal Energetika-net.com ističe kako prirodni plin u narednih petnaestak godina treba sebi osigurati novu perspektivu. Također, on napominje kako se plin ne natječe s obnovljivim izvorima. On se, naime, natječe s ugljenom. Stoga je cilj ugljen zamijeniti plinom, jer on proizvodi značajno manje CO.
Pandemija koronavirusa (COVID-19) nije zaobišla ni energetski sektor
Ponajprije, možete li nam nešto više reći o utjecaju pandemije koronavirusa na globalni energetski sustav (tržište nafte i plina) koji je danas suočen sa situacijom bez presedana? 
- U novom izvješću Global Energy Review koje je početkom svibnja 2020. objavila Međunarodna energetska agencija (IEA) prikazan je utjecaj pandemije koronavirusa na sve energetske resurse te procjene očekivanog razvoja potrošnja energije i emisije ugljičnog dioksida (CO) do kraja godine, pri čemu je uočljivo da pandemija predstavlja najveći šok za globalni energetski sustav u više od sedam desetljeća. U navedenom izvještaju dane su projekcije po kojima će potrošnja energije u 2020. pasti oko 6% (u SAD-u potražnja će pasti za 9% a u EU za gotovo 11% ). U tom kontekstu, IEA je utvrdila da svaki mjesec globalnog zastoja u svijetu na razinama viđenim početkom travnja smanjuje godišnju globalnu potražnju za energijom za oko 1,5%. 
Nedavno sam pročitao i jednu vrlo zanimljivu analizu koja je uključivala energetski model Međunarodne energetske agencije (IEA) i utjecaj opće potražnje za naftom u 2020. godini uz pretpostavku o cijeni nafte oko 30 dolara po barelu. Prema tim pretpostavkama, prihodi od nafte i plina za neke ključne proizvođače smanjili bi se između 50 % i 85 % u usporedbi s 2019., a što bi predstavljalo najniži prihod tih proizvođača u zadnja dva desetljeća. Kako je poznato da su u nekim zemljama velika proizvodnja i izvoz nafte i plina izvor vitalnih prihoda njihovih nacionalnih proračuna, nestabilnost na globalnim energetskim tržištima može za njih gotovo trenutno prerasti u ogroman makroekonomski pritisak. 
Očekuje se da će globalna potražnja za naftom pasti u ovoj godini za rekordnih 9,3 milijuna barela na dan (mb/d) u odnosu na 2019., a što je u stvari izravna posljedica primjene restriktivnih mjera zbog pandemije koronavirusa. Zaustavljena je gotovo u potpunosti mobilnost, odnosno praktično je došlo do paralize svjetskog transporta, a samim time i gospodarstava. Tako je, primjerice, potražnja u travnju bila za gotovo 29 mb/d manja nego prije godinu dana, spuštajući se na razinu iz 1995. godine. Ako promatramo stanje na tržištu plina, cijene prirodnog plina već su neko vrijeme izuzetno niske zbog trenda usporavanja globalne potražnje koja je dodatno pogoršana i toplom zimom. 
Također, pandemija je dodatno utjecala na potražnju, počevši od Kine, Europe, a sada i Sjeverne Amerike. Podaci koji pokrivaju polovicu svjetske potražnje (ključna tržišta u Aziji, Sjevernoj Americi i Europi ) prikazuju da je potrošnja plina pala za više od 3 % u prvom tromjesečju 2020. U ranije navedenom IEA-inom izvješću, Global Energy Review, projicira se (nakon 10 godina neprekidnog rasta) smanjenje globalne potražnja za prirodnim plinom za 5 % u 2020., pri čemu bi se potrošnja plina u proizvodnji električne energije smanjila za oko 7 %, a što predstavlja gotovo 60 % smanjenja globalne potražnje. 
Međunarodni monetarni fond, u posljednjem izdanju World Economic Outlook, objavljenom 6. travnja, predviđa da će se svjetsko gospodarstvo ove godine smanjiti za 3 %. 
Pandemija je svjetsku ekonomiju bacila u recesiju i gotovo 'uništila' cijene plina. Većina ekonomskih analitičara pretpostavlja da, čak i ako se virus učinkovito zaustavi u prvoj polovici ove godine, još uvijek će imati snažan utjecaj na globalno gospodarstvo i potražnju za energijom tijekom cijele godine. 
 
Možete li se ukratko osvrnuti i na svjetsko tržište LNG-a, u kontekstu cijene i predviđanja kretanja potražnje? 
- Prije nego pokušam odgovoriti na ovo pitanje, podsjetit ću se jedne anegdote kada su sada već 96-godišnjeg kontroverznog američkog diplomata Henryja Kissingera upitali da kaže koliku cijenu nafte očekuje, rekao da onaj tko to pogodi zaslužuje Nobelovu nagradu iz ekonomije. 
Zanimljivo je da su prijašnjih godina gotovo sve najveće naftne kompanije, poput Totala, ExxonMobila i Chevrona, prognozirale sve veću potražnju za prirodnim plinom, odnosno LNG-jem. Shell je ne tako davne 2015. potrošio više od 50 milijardi dolara za kupnju BG Grupe, čime se pretvorio u jednog od najvećih trgovaca LNG-jem na svijetu. Također, prošla godina je u globalnoj trgovini LNG-jem postavila novi rekord, dosegnuvši gotovo 355 milijuna tona (mt), što je 13% više u odnosu na 2018. godinu. SAD (+ 13,1 mil. mt), Australija (+ 8,7 milijuna tona) i Rusija (+ 11 milijuna tona), no Katar je i dalje najveći izvoznik na svijetu (77,8 milijuna tona). 
Najveći rast uvoza pak zabilježen je u Europi, pri čemu su najveći udio dodatnog uvoza (+ 32 milijuna tona) činili Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Španjolska, Nizozemska, Italija i Belgija. Sada kad je ekonomsko usporavanje u punom jeku, sve ranije projekcije ponude i potražnje za LNG-jem tijekom 2020. postale su upitne. 
Globalna pandemija i ekonomska kriza koja je u tijeku smanjile su potražnju za plinom širom svijeta a i investicijski projekti teško su pogođeni. Međutim, treba istaknuti kako se industrija suočila s 'problematičnom ekonomijom' još prije trenutačne krize. Cijene LNG-ja već su bile deflatorne prije nego što su se osjetili utjecaji pandemije. Američka industrija prirodnog plina suočila se s problemima koji su krenuli ponajprije početkom godine zbog prekomjerne opskrbe. Kako su cijene nafte u SAD-u 20. travnja otišle u minus, porasla je zabrinutost vezano za dostupnost plina na domaćem tržištu, a što se negativno odrazilo u financijskom smislu za američke izvoznike LNG-ja prema Europi (naime, Europa će imati daleko manji uvoz američkog LNG-ja u lipnju 2020.). 
Nakon desetljeća jeftinog plina, američke su cijene sada nešto više od onih u Aziji i Europi te imamo slučaj da su najmanje 20 tereta američkog LNG-ja otkazali kupci u Aziji i Europi. No, zanimljivo je da je cijena LNG-ja u Aziji već bila u silaznoj putanji i prije pandemije zbog značajnog povećanja opskrbe prošle godine. Primjerice, cijene LNG-ja u Aziji za isporuku u lipnju nedavno su se trgovale po cijeni nešto manjoj od 2 USD/MMBtu. Usporedbe radi, u jesen 2018. kretale su se oko 12 USD/MMBtu. 
Prema Izvješću Međunarodne plinske unije (IGU), očekuje se da se globalne cijene LNG-ja neće znatno oporaviti prije sljedeće zime, što dodatno pritišće sjevernoameričke proizvođače koji pokušavaju pustiti na tržište i nove kapacitete za ukapljivanje u isto vrijeme kada pandemija koronavirusa slabi potražnju. Također, Australija je povećala svoju proizvodnju LNG-ja, a Katar, najveći svjetski proizvođač, planira proširiti proizvodnju za gotovo 60% do 2027. 
Ipak, treba voditi računa o tome da se trenutačni trend prema likvidnijim i konkurentnijim tržištima plina može i promijeniti, odnosno usporiti u slučaju da se kupci okrenu prema indeksaciji nafte, dok cijene nafte i dalje padaju. Također, treba voditi računa o potencijalnom ekonomskom čimbeniku otkazivanja ili značajnog kašnjenja projekata izgradnje LNG terminala. No, s obzirom na to da potražnja raste i da se problemi s prekomjernom ponudom nastavljaju, utjecaj koronavirusa može ga samo pogoršati te smatram da će globalne cijene plina ostati niske ne samo ove godine već vjerojatno i narednih nekoliko godina. 
 
Energetska tranzicija prema niskougljičnom društvu stvara novu energetsku paradigmu na globalnoj razini. Naime, sve više se susrećemo s mišljenjem da je daljnja uporaba prirodnog plina kao fosilnog goriva privremeno i skupo rješenje koje svijet ne bi trebao prihvatiti kako ne bi usporio nastojanja o dubokoj dekarbonizaciji. Stoga, postavlja se pitanje treba li plin uopće igrati neku ulogu u energetskoj tranziciji. Kakvo je Vaše mišljenje o tome? 
- Kako bi se moglo odgovoriti na ovo vrlo složeno pitanje, ponajprije je potrebno razumjeti i shvatiti nekoliko osnovnih teza, odnosno proturječja globalnog paradoksa - energetske paradigme u energetskoj tranziciji. Kao prvo, svijetu treba sve više energije, a u budućnosti će je biti sve manje, a s porastom strateške važnosti energetskog resursa raste i njegova geopolitička uloga. Također, postoji težnja za postizanjem veće energetske učinkovitosti u tranziciji prelaska na obnovljive izvore uz zadržavanje postojećeg kvalitetnog životnog standarda. 
Kada je riječ o obnovljivim izvorima, javlja se i paradoks tzv. NIMBY efekta (Not In My Back Yard/Ne u mojem dvorištu). Često se događa da oni koji se snažno zalažu za određeno energetsko rješenje odjednom postanu protivnici ako postoji prijedlog da se u blizini njihove kuće izgradi vjetroelektrana ili, primjerice, dalekovod. Zaključno, tu je i Jevonsov paradoks, koji pokazuje da tehnološki napredak, koji povećava energetsku učinkovitost, ne mora nužno dovesti do smanjenja potrošnje energije. Naime, povećana učinkovitost prenosi se na potrošača putem smanjenja cijena, što posljedično dovodi do toga da potražnja dodatno raste. 
Moram, također, istaknuti kako je s obzirom na različite reakcije ponekad vrlo teško dati odgovor o trenutnoj ulozi prirodnog plina, odnosno je li on, možda, u vremenu zlatnog doba ili već u nekom prošlom, fosilnom tamnom dobu. Primjerice, IEA u svojem scenariju novih politika smatra prirodni plin najbrže rastućim fosilnim gorivom, koje bi, pretekavši ugljen do 2040., postao drugi najveći svjetski izvor energije nakon nafte. Također, predviđa da bi uz porast potražnje od 1,6 godišnje potrošnja plina u 2040. mogla bi biti gotovo za 45% veća nego danas. U kontekstu globalne energetske tranzicije, pitanja emisije metana (metan je više od 80 puta jači od CO₂ vremenski interval preko 25 godina i gotovo 28 do 36 puta je jači u vremenskom intervalu od 100 godina i u atmosferi ima svoju postojanost samo desetak godina) predstavljaju vrlo važan izazov za naftnu i plinsku industriju, pri čemu ona sve više prepoznaje važnost djelovanja na klimatske promjene. 
Europska plinska industrija je 29. travnja ove godine objavila prve zajedničke smjernice koje će pomoći tvrtkama da postave ciljeve za smanjenje emisije metana kao dopunske strategije ublažavanja i postavljanje cilja dekarbonizacije europskog energetskog sustava i stavljanja EU na put da postigne svoj cilj klimatske neutralnosti do 2050. 
Prema Međunarodnoj agenciji za energiju, emisije metana u EU iz sektora nafte i plina čine oko 3,3% globalnih emisija metana iz tog sektora. Smjernice utvrđuju ključne elemente procesa uspostavljanja i praćenja postavljenog cilja te daju pregled dosadašnjih dostignuća industrije na ovom polju. Tako, primjerice, ExxonMobil postavlja cilj od 15% smanjenja emisija metana iz globalnih operacija do 2020. u odnosu na početnu vrijednost iz 2016. godine. 
 
Kada govorimo o energetskoj tranziciji, uvijek se nameće i jedno hipotetsko pitanje, a to je koliko će ona trajati, tj. što je za Vas energetska tranzicija i kakva je u tome uloga plina? 
- Svima je jasno da su najbolji dani sadašnjeg energetskog sustava, temeljenog na fosilnim energentima, iza nas. Naime, s jedne strane, fosilni energenti - ugljen, nafta i plin, bili su neophodni resurs (gorivo) za razvoj i napredak civilizacije, a danas, s druge strane, ako se ne smanji njihov utjecaj na okoliš riskiraju uništavanje civilizacije. U tom kontekstu za mene osobno energetska tranzicija, odnosno globalna energetska transformacija, predstavlja proces dekarbonizacije globalne ekonomije. To je generacijski projekt i cjelovita društvena zadaća sudjelovanja u promjenama od postojećeg modela do nove paradigme zamjene jednog geostrateškog resursa, odnosno izvora energije drugim. Pri čemu sam mišljenja da će prirodni plin biti vrlo aktivni sudionik, odnosno važan resurs energetskog miksa u tranzicijskom razdoblju ka dekarboniziranoj budućnosti. 
Jednako tako, plinski sektor treba jasno utvrditi probleme vezane uz klimatske promjene te ponuditi odgovarajuća rješenja kako bi plin bio ključni energent u tranzicijskom razdoblju a ne tranzicijski energent u energetskoj tranziciji. 
Drugo što bi naglasio jest to da osobno vidim energetsku tranziciju kao jedan slikovito rečeno trostupanjski proces. Do 2020.-2025. plin zamjenjuje više ugljično intenzivnih goriva u transportu i grijanju, smanjujući emisije CO₂ za 20%. Između 2025. i 2035. kombinacija plina i obnovljivih izvora smanjuje emisije plinova za 40% pa i do ambicioznih 50% u skladu s ciljevima EU-a. Između 2035. i 2050. vodik i obnovljiva energija su integrirani, smanjujući emisije CO₂ za 90%. To se može učiniti dekarbonizacijom plina i primjenom vodika, koji se zatim može koristiti u proizvodnji energije, grijanju i transportu. 
Tehnologije koje bi mogle povećati udio prirodnog plina u globalnom energetskome miksu do 2040. su, primjerice, kogeneracijski sustavi, moguća pretvorba plina u tekuća goriva (gas-to-liquids), primjena LNG-ja kao pogonskog goriva za teška teretna vozila u cestovnom prometu i za brodove u pomorskom prometu te, ako postane komercijalno održiva, tehnologija izdvajanja i skladištenja ugljičnog dioksida (CCS - carbon capture and storage). 
Također, otvoreno rivalstvo između plina, električne energije i obnovljivih izvora, odnosno molekule/elektroni, bolje bi bilo zamijeniti inovativnim razmišljanjem o kombiniranju tehnologija prirodnog plina i obnovljivih izvora, naročito u proizvodnji električne energije i skladištenju njezinih viškova, jer bi se time povećale koristi i smanjili nedostaci pojedinačnih tehnologija sa zajedničkim ciljem niže emisije CO₂. Ovom prilikom želim naglasiti da se plin ne natječe s obnovljivim izvorima. Plin se zapravo natječe s ugljenom i cilj je ugljen zamijeniti plinom jer on proizvodi značajno manje CO₂. 
Paralelno s tim ciljem, važno je uravnotežiti buduću elektroenergetsku mrežu tako da plin pomogne u pokrivanju vršnih opterećenja mreže kada obnovljivi izvori ne budu mogli proizvesti dovoljno energije u uvjetima pojačane potrošnje i zbog tog će upravo plin odigrati ključnu ulogu u prelasku europskog gospodarstva na klimatski neutralno gospodarstvo. I Europska unija ga prepoznaje kao svojevrsni back-up energent za tu namjenu. 
Međunarodna agencija za energetiku u svojem Svjetskom energetskom izvješću iz studenog 2019. je istaknula kako bi se potrošnja plina trebala sporo smanjivati od 2025., ali da će i dalje predstavljati oko 90% sadašnje potrošnje i u 2040. 
 
Kao član Povjerenstva sudjelovali ste u izradi nacrta prijedloga Strategije energetskog razvoja Republike Hrvatske do 2030. s pogledom na 2050. godinu. Kakvi su vaši dojmovi o cjelokupnom procesu? 
- Strategiju je vrlo profesionalno izradio Energetski Institut Hrvoje Požar kojem je ispred Ministarstva zaštite okoliša i energetike pomagalo Povjerenstvo za izradu strategije u kojem su članovi bili svi dionici energetskog sektora u Hrvatskoj. Energetska strategija Republike Hrvatske donesena je 28. veljače 2020., usvajanjem na 16. sjednici Sabora. Novu energetsku strategiju treba promatrati kao matematičku jednadžbu u kojoj je nazivnik poznat i čine ga energetska sigurnost i pouzdanost, dok se u brojniku nalazi pet ključnih varijabli o kojima treba voditi računa. One su fleksibilna i održiva proizvodnja vlastite energije, razvoj i bolja povezanost energetske infrastrukture, veća energetska učinkovitost, razvoj prema pametnoj energetici i vrlo važna varijabla praćenje demografskih trendova. 
U okviru strategije razmatrana su tri scenarija koji se međusobno razlikuju u dosezima smanjenja emisija CO₂. Kao referentan, za konačne strateške ciljeve odabran je scenarij S2, odnosno scenarij umjerene tranzicije i smanjenja emisije CO₂ na 65% do 2050 godine. Premda se scenarij naziva umjerena tranzicija, zahtjevi koji se stavljaju pred energetski sektor su visoki, kako po povećanju udjela održivih izvora energije, tako i po pitanju investiranja u mjere energetske učinkovitosti. Premda se pretpostavljalo da će glavni poticaj tranziciji biti tržišni mehanizmi izazvani povećanjem cijene emisija CO₂, u konačnici se i dalje razmatraju financijske mjere poput poticaja. 
Prije same izrade nove Strategije bilo je potrebno izraditi njezine smjernice i ciljeve, a koji su, među ostalim, trebali obuhvatiti analizu trenutnog stanja u energetskom sektoru u Republici Hrvatskoj i Europskoj uniji s naglaskom na trenutno aktualne razvojne projekte i smjernice razvoja svih relevantnih dionika u nas. Pored toga, zadatak je bila analitička podloga za izradu Nacrta prijedloga Strategije a koja je, među ostalim, obuhvaćala sigurnost opskrbe i energetsku neovisnost, integraciju u jedinstveno tržište Europske unije, geopolitičke aspekte razvoja Republike Hrvatske i usklađivanje s ciljevima iz EU direktiva po pitanjima smanjenja potrošnje, smanjenja emisija stakleničkih plinova, i konkurentnosti energetskog sustava s konkretnim pokazateljima i scenarijima. Dakle, samoj Strategiji prethodile su sveobuhvatne stručne analize koje su predstavljene u Zelenoj i Bijeloj knjizi, pri čemu treba naglasiti da su sve analize prezentirane javnosti te je o njima provedena sveobuhvatna stručna i javna rasprava. 
Ono što bi želio naglasiti da je prethodna Strategija energetskog razvoja Republike Hrvatske iz 2009. bila pripremljena u vrijeme gospodarskog optimizma i velikog rasta BDP-a u Hrvatskoj te su ulazni parametri precijenjeni. Usto, nisu izrađeni provedbeni dokumenti ni nacionalni akcijski plan, zbog čega se ni odrednice te strategije ne mogu usporediti s potrebnom realizacijom. Ono što bi istaknuo jest to da ta Strategija nije pogriješila u smjeru, ali jest u brojkama. U tom kontekstu vrlo zanimljiv je podatak da je Strategijom bio predviđen rast potrošnje prirodnog plina po stopi od 4,2% godišnje do 2020. te je bila predviđena opskrbu plinom plinskih termoelektrana, čime bi potrošnja prirodnog plina za proizvodnju električne energije znatno premašivala dvije milijarde mgodišnje. 
Navedeni podatak sam posebice istakao jer se često predbacuje Plinacru izgradnja neučinkovite transportne mreže prema Dalmaciji. Dakle, Plinacro je, sukladno Strategiji izgradio transportnu mrežu, no izostao je drugi dio, odnosno realizacija izgradnje termoenergetskih postrojenja. A da je, primjerice, ostvarena planirana realizacija novih termoenergetskih postrojenja snage 1200 MW koja bi bila u funkciji otprilike 4 000 sati godišnje, potrošnja plina bi bila veća za oko 30-35% (oko jedne mlrd. m3) u odnosu na sadašnju ukupnu godišnju potrošnju, što bi dovelo do smanjenja prosječnog troška transporta plina za oko 15-20%. To sam istaknuo zbog toga što smatram da je za novu Strategiju izuzetno važno donijeti i kvalitetne provedbene akte. Drugim riječima, Hrvatska si više ne može dopustiti luksuz da donosi strategije koje će ostati mrtvo slovo na papiru, kao što je to bio slučaj s prošlom. Naime, zbog nedostatka provedbenih akata ona nikoga ni na što nije obvezivala i zato ponavljanje iste greške stajat će nas ne samo energetskog, već i gospodarskog i društvenog zaostajanja u odnosu na ostale članice EU-a. 
Jednako tako, mišljenja sam da bi se trebali ugledati na neke članice Europske unije koje svake dvije do tri godine ažuriraju svoje energetske strategije, analiziraju i vrednuju njezine rezultate, aktualiziraju je i prilagođavaju novonastalim okolnostima i potrebama gospodarstva i društva. Takva bi strategija na najbolji način poslužila razvoju zemlje u svim segmentima života, a poglavito i u ovim novim gospodarskim trenucima pandemije koronavirusa.
 
Koliko nedavno donesena Energetska strategija Republike Hrvatske daje Plinacru prostora za poduzimanje ključnih koraka za budućnost? 
- Trenutačno, u svijetu imamo dva međusobno neusklađena cilja, a to su, s jedne strane, sve veća potreba za energijom, a s druge činjenica da svijet želi čisti okoliš. Pri tome klimatske promjene dominiraju razvojem energetske politike, često stvarajući dojam da će i nafta i plin uskoro biti eliminirani iz energetskog miksa. S tim u vezi treba podsjetiti da su plin i plinska infrastruktura esencijalni elementi energetskog sustava EU-a, kojima se osigurava sigurna, dostupna i održiva energija. Smatram da oni imaju vrlo važnu ulogu i u budućem energetskom portfelju Hrvatske. 
Energetska strategija u jednom svom dijelu je i uvažila činjenicu da Hrvatska proizvodi određene količine plina i da su u plinsku infrastrukturu uložena značajna financijska sredstva. Dakle, Plinacro je zadovoljan određenim smjernicama razvoja plinskog sektora u Strategiji, koje naglasak stavljaju na diversifikaciju opskrbe plinom, sigurnost opskrbe, povećanje transporta i učinkovitosti plinskog transportnog sustava te sigurnost opskrbe plinom sukladno kriteriju N-1. 
U tom kontekstu, podsjećam da su od svih planiranih projekata u regiji za Hrvatsku najznačajniji projekti LNG terminala na otoku Krku i uz njega vezanih otpremnih plinovoda te Jonsko-jadranski plinovod (IAP), koji bi omogućio dobavu plina iz Kaspijske regije za Hrvatsku i zemlje u gravitirajućem okruženju. Razvojem tih projekata ne bi se samo omogućio novi dobavni pravac za Hrvatsku već i povećanje iskoristivosti plinskog transportnog sustava zahvaljujući tranzitu prema trećim zemljama. Pri čemu bi naglasio da projekt LNG terminala na Krku treba promatrati i kao izvor zamjene za opadajuću proizvodnju prirodnog plina i most do budućih domaćih izvora plina. 
Nadamo se da će i regulatorna praksa stvoriti preduvjete za razvoj plinskog sustava sukladno odrednicama Strategije jer razvojni projekti imaju za cilj uklapanje plinskog transportnog sustava Republike Hrvatske u projekte od značaja za EU i zemlje gravitirajuće regije. 
 
Još ste 2016. u radu 'Nova tehnološka rješenja u kartiranju i nadzoru trase plinovoda (upotreba dronova)' istaknuli kako dugoročno planiranje sigurnosnih aktivnosti i nadzora trase plinovoda predstavlja vrlo važnu kariku u širem kontekstu energetske sigurnosti. Što Plinacro poduzima u tom kontekstu? 
- Sigurnost možemo sagledati iz dva osnovna pravca. Prvi pravac kao imperativ nameće kontinuiranu opskrbu korisnika, a drugi predstavlja sigurnost sustava od pojave neželjenih aktivnosti po ljude, okolinu i financijske gubitke proizašlih iz istjecanja plina. U svrhu osiguranja sigurnog i pouzdanog transporta plina, razmatranje upotrebe dronova za pregled trasa i ispitivanje plinovoda na nepropusnost tema je o kojoj se u Plinacru razmišljalo nekoliko godina. Nedavno smo po prvi put primijenili tu tehnologiju, odnosno netom je završeno snimanje dronom nekoliko dijelova teže pristupačne trase plinovoda Like i Dalmacije. Najveći dio snimljenih lokacija (17 segmenata, pojedinačnih dužina od 1 do 13 km, ukupno 60 km) nalazi se na jugu Hrvatske, odabrani su nepristupačni ili teško pristupačni dijelovi trase. 
Neke od manje pristupačnih lokacija podrazumijevaju suhozide koji onemogućavaju prolaz po trasi i dobar pregled, teško pristupačni i opasni tereni su, primjerice, kanjoni rijeka te gotovo neprohodna trasa preko Velebita, gdje bi za uobičajeni obilazak bila potrebna alpinistička oprema. U svakom slučaju, zračnim snimanjem Plinacro je dobio daleko bolji pregled situacije na trasi (mjerenja koncentracije i vizualni pregled) nego što bi se moglo dobiti pješačenjem ili planinarenjem duž takvih dionica. 
Pri tome treba istaknuti kako je još prošle godine, u sklopu pripreme za korištenje dronova, izvršeno testno snimanje, gdje je na trasi plinovoda simulirano curenje plina te je ono, upotrebom drona uz korištenje laserske tehnologije za mjerenje koncentracije metana, očitano sa 100-postotnom sigurnošću i točnošću GPS lokacije ispod 1m. Točnost mjerenja prisutnosti metana je 99,7%, a maksimalna udaljenost laserskog mjerenja 80 m. 
Novom tehnologijom će teško pristupačna mjesta kao što su korita rijeka, visoki planinski prijevoji i kanjoni postati dostupna te će se plinovodi na tim lokacijama moći ispitati na nepropusnost. Pored toga, moći će se vizualno utvrditi je li plinovod i dalje ukopan, postoje li erozije tla na trasama, odvijaju li se možda radovi trećih stana na trasi, ima li nedozvoljene gradnje u koridoru i sl., odnosno obaviti vanjski inspekcijski nadzor plinovoda. 
Upotrebom nove tehnologije inspekcije trase plinovoda na nepropusnost dronom, nedvojbeno je da se Plinacro približio i samom vrhu aplikativne primjene novih tehnologija za ispitivanje plinovoda u svijetu. Naime, Plinacro posljednjih godina nastoji ići ukorak s novim tehnologijama, te se u tom kontekstu sve više okreće korištenju dronova za nadzor plinovoda, analiziranju mogućnosti primjene Blockchain tehnologije koja će omogućiti razvijanje projekata bez posrednika kao i još nekih sustava koji će Plinacru pomoći da ide u korak s partnerskim tvrtkama u Europi. 
 
Kako gledate na ulogu INA-e i moguće daljnje istraživanje Jadrana. Drugim riječima, zašto je de facto prestalo istraživanje na Jadranu i koliko su, iz Vašeg iskustva, objektivno obećavajući potencijali Dinarida i uloga plina? 
Danas, domaća proizvodnja plina zadovoljava oko 40% hrvatskih potreba, s time da se trenutno iz Jadrana proizvodi oko 35% ukupnih domaćih količina plina, a s kopnenih polja, ponajprije iz Podravine, dolazi 65% ukupne domaće proizvodnje. Proizvodnja iz Panona, a još više iz Sjevernog Jadrana zbog starosti plinskih polja nažalost ima visoku stopu pada. Uzimajući u obzir trenutne trendove u padu proizvodnje koji iznose u prosjeku 10% godišnje za naftu i 15% godišnje za plin, dolazimo do određene projekcije kako do 2035. godine proizvodnja nafte neće više biti u potpunosti ekonomski isplativa, a do 2040. prestat će i proizvodnja plina. 
Kako bi se trenutačni trendovi zaustavili, potrebno je ulagati u postojeće proizvodne kapacitete te u nove istražne aktivnosti. U tom kontekstu, smatram da je u potpunosti opravdana ideja i potreba da se pokrene istraživački ciklus u uvjetima stabilne cijene nafte. Panon je u visokoj mjeri istraženo područje te je malo izgledno da će se na dodijeljenim koncesijama za istraživanje u Panonu pronaći zalihe plina koje bi se mogle po volumenu uspoređivati s Molvama ili okolnim plinskim poljima. No, svaki novi pronalazak povećat će vlastitu opskrbljenost te imati pozitivne učinke i u financijskom smislu kroz prihode državnog i proračuna jedinica lokalne uprave i samouprave. 
Premda se očekuje da su zalihe plina u Jadranu i u Dinaridima značajne te da je interes kompanija za koncesije na ovim područjima bio relativno visok, koncesije za istraživanje nisu dodijeljene. Zbog odustajanja nekih kompanija od istraživanja, vjerojatno zbog visokog rizika i značajnog troška i protivljenja javnosti zbog ekoloških bojazni, Vlada je odustala od daljnjih istraživanja na Jadranu. 
S obzirom na trenutačno relativno niske cijene nafte i plina (trenutačna cijena nafte oko 25 USD/bbl, a i one koje su bile do prije nekoliko mjeseci od oko 50 USD/bbl) mišljenja sam da će u dogledno vrijeme istraživanje u Jadranu biti relativno skupo i upitnog interesa velikim naftnim kompanijama te da stoga fokus nedvojbeno treba usmjeriti na Dinaride. Naime, Vlada je preko Agencije za ugljikovodike nedavno odobrila davanje koncesija na šest istražnih blokova u Panonskoj Hrvatskoj domaćim i stranim tvrtkama te jednu koncesiju koja obuhvaća prostor Dinarida. 
Bez ulaganja u istraživačke radove povećava se ovisnost o uvozu energenata. U tom kontekstu, treba istaknuti činjenicu da su energetski projekti izuzetno složeni i osim inženjerskog i pravnog, financijski aspekt postaje sve značajniji u smislu osiguranja potrebnih sredstava. Naposljetku, investitori u energetske projekte moraju voditi računa i o komunikacijskom aspektu projekata, jer zbog nedovoljne transparentnosti i dugotrajnih administrativnih procedura neće ostvariti svoje energetske ciljeve. 
Stoga, skrećem pozornost i na činjenicu da INA među svojim sadašnjim resursima ima značajne zalihe tople, odnosno vruće vode (geotermalna energija) pri čemu primjerice neka još aktivna naftna i plinska polja imaju rubne akvifere s temperaturama i do 200 stupnjeva Celzijusa, što svakako predstavlja dobru osnovu za novi iskorak prema budućoj proizvodnji geotermalne energije kao vrlo važnog, a nedovoljno naglašenog elementa hrvatske energetske tranzicije. Naime, bez obzira na Europski zeleni plan i poticanje obnovljivih izvora za koje se zalaže i Hrvatska (podsjećam da je nedavno otvorena i prva geotermalna elektrana Velika-1), mišljenja sam da će ugljikovodici još jedno određeno vrijeme držati primat u transportnom sustavu (naročito plin), zračnom prometu i u kemijskoj industriji. 
Na kraju, podsjećam na izjavu poznatog britanskog ekonomista Johna Maynarda Keynesa: Dugoročno gledano, svi smo mrtvi. Naime, parafrazirajući navedenu izjavu dugoročnog razmišljanja o budućnosti koja je neizvjesna i može se odigrati na način koji se u osnovi razlikuje od očekivanog a s osvrtom na energetiku - nijedan energent ne bi trebalo odbaciti/prihvatiti samo kao dobro rješenje prilikom rješavanja lošeg, nego je potrebno analizirati okolnosti u kojima bi, u hrvatskom slučaju, plin pa i geotermalna energija mogli i trebali imati i dugoročniju budućnost u procesima dekarbonizacije energetske bilance Hrvatske. 
 
Kako bi danas uslijed pada energetskih tržišta nastalih i zbog pandemije koronavirusa definirali plinsku geopolitičku sliku SAD-Rusija-EU? 
- Ako promatramo plinska tržišta, pandemija koronavirusa samo je naglasila neka dugogodišnja kretanja na njima i međusobne geopolitičke odnose. S jedne strane, imamo rast opskrbe tržišta naftom i plinom, a s druge strane pad potražnje kao posljedicu ekoloških kretanja i primjene novih tehnologija koje povećavaju i energetsku učinkovitost. 
Sada kada je pandemija dodatno spustila cijenu energije i potražnju u svijetu, realno je za očekivati da završetak pandemije poveća potražnju, no ponuda će i dalje biti dovoljna, a time i cijena stabilno niska. Naime, i nešto prije izbijanja pandemije svjedočili smo nastajanju i definiranju novog energetskog tržišta - obilja nafte i plina u kontekstu sjevernoameričkog proizvodnog buma iz škriljaca. Naime, SAD su postale vodeći svjetski proizvođač nafte i plina u svijetu, nadmašivši tako Saudijsku Arabiju, odnosno Rusiju. Ponajprije, cilj je bio povećati prihode i ojačati domaću energetsku industriju izvozom američkog LNG-ja te povećati geopolitički utjecaj zemlje, pa su američki dužnosnici, odnosno američko ministarstvo energetike, prije godinu dana isticalo da širenje postrojenja za ukapljeni plin (LNG) u Teksasu znači da će više 'molekula američke slobode' moći proizvoditi i izvoziti diljem svijeta te dolazak LNG ja u Europu nazivali 'molekulama slobode'. 
Navedeno se najbolje očitava u izjavama američkog zamjenika ministra energije Marka Menzesa: "Povećanje izvoznog kapaciteta iz Freeport LNG projekta kritično je za širenje plina slobode diljem svijeta pružanjem raznolikog i povoljnog izvora čiste energije američkim saveznicima", odnosno tadašnjeg ministra energetike Ricka Perryja (sada tu dužnost obnaša Dan Brouillette) koji je tvrdio da američki prirodni plin sa sobom nosi – slobodu: "Sedamdeset i pet godina nakon oslobođenja Europe od nacističke okupacije, SAD još jednom donosi jednu vrstu slobode europskom kontinentu". 
Također, američki senator John McCain sarkastično je Rusiju označio kao "veliku benzinsku postaju", jer ima najveću infrastrukturu za isporuku plina, koja se iznimnom brzinom širi i u drugim dijelovima svijeta, aludirajući pritom na Europu. Navedene promjene na globalnim energetskim tržištima su implicirale da Rusija u svojoj energetskoj strategiji do 2035. posebice istakne plan koji bi joj i dalje omogućavao da bude jedan od ključnih igrača na energetskim tržištima. 
Ovdje ću se zadržati samo u području plina gdje se postavlja pitanje koliko je izvoz plina geopolitičko sredstvo političkog utjecaja, a koliko globalno ekonomski dostupna roba za trgovanje. Donedavni plinski sporazumi su činili okosnicu ruske diplomacije, što se može vidjeti u Italiji, Njemačkoj, Turskoj, Kini pa i dijelu Istočne Europe. Unatoč ulasku SAD-a na svjetska tržišta plina, preko LNG-ja, u Europi je Rusija ponajprije nastojala zadržati svoja dva najveća izvozna tržišta - Njemačku i Tursku (dva NATO saveznika), geopolitički usmjerenim plinovodima kao što su Sjeverni tok 2 i Turski tok. Naime, unatoč stalnim prigovorima Washingtona, plinovod Turski tok koji isporučuje plin iz Rusije u Tursku dovršen je u siječnju 2020. Sjeverni tok 2 namijenjen je zamjeni ruskog tranzita plina kroz Ukrajinu, jačanju bilateralnih odnosa s Njemačkom i zadržavanju ruskog geostrateškog uporišta u Europi. 
Globalna energetska tržišta doživljavaju određena geostrateška povijesna previranja (pojava viška fosilnog goriva, dramatično smanjenje potražnje za naftom i njezine cijene), konkurenciju između energetskih supersila (SAD , Rusija, zemlje OPEC-a) i pojavu novog energetskog takmaca (Kina). Pritom podsjećam na jednu od glavnih teza iz obrane doktorskog rada Vladimira Putina (1997.) iz područja ekonomije „da se održivi ekonomski rast mora temeljiti na mineralnim resursima i da ruska vlada treba imati odlučujući glas u glavnim odlukama o energiji i prirodnim resursima“, te prvu rečenicu iz America First Energy Plana: "Energija je esencijalni dio američkog načina života i glavni proizvod svjetskog gospodarstva…". 
 
Europa više nije u istoj mjeri zanimljiva ni najvećem izvozniku plina - Rusiji, a dobavni pravci su daleko od Hrvatske. Dakle, globalno gledajući, Hrvatska nije prisutna ni u jednom dobavnom pravcu… Kako to komentirate? 
- Kada govorimo o Rusiji, zanimljiv je podatak da njihovi prirodni resursi čine gotovo 80% ukupnog izvoza i preko 52% poreznih prihoda Sadašnje razine ovisnosti pojedinih europskih zemalja o ruskom plinu odraz su političke i ekonomske stvarnosti Hladnog rata. Tada je većina zapadnoeuropskih zemalja, koje čine više od tri četvrtine ruskog izvoza u Europu, slijedila normalnu komercijalnu praksu diverzifikacije, ograničavajući udio sovjetskog plina u ukupnom uvozu do 30% te time održavajući relativno nisku razinu koncentracije opskrbe. 
S druge strane, istočnoeuropske zemlje nisu bile u stanju voditi politiku diverzifikacije jer nije bilo infrastrukture koja bi plin mogla dovesti iz nekog drugog pravca, a i tadašnji SSSR bi, naravno, stavio veto na takve aranžmane. U tom kontekstu treba promatrati tržište plina Republike Hrvatske i njenog gravitirajućeg okruženja. Hrvatska i njezino gravitirajuće okruženje su, nažalost, relativno malo plinsko tržište te su ga stoga i glavni smjerovi transporta zaobišli. 
Izgradnjom Sjevernog toka 2 i Turskog toka završit će se glavna infrastruktura i uspostaviti koridori kojima Rusija dugoročno planira opskrbljivati plinom Europu, više ne u smjeru istok-zapad nego sada u smjeru sjever-jug. Premda u relativno nezavidnom geostrateškom okruženju, Vlada je donijela ispravnu odluku o izgradnji LNG terminala no otoku Krku. Time se stvaraju pretpostavke da Hrvatska postane opskrbni pravac zemalja i u gravitirajućem okruženju. 
Plinacro je davno spoznao prednosti koje će omogućiti izgradnja LNG terminala te je izgradio plinovod Slavonski Brod – Donji Miholjac tako da omogućuje transport ozbiljnih količina LNG-ja prema Mađarskoj. Desetogodišnjim planom razvoja 2021-2030. Plinacro planira, kroz izgradnju prvih faza interkonekcija sa Slovenijom i Srbijom, stvoriti preduvjete za transport LNG-ja prema novim gravitirajućim tržištima, ali i stvoriti prve pretpostavke za izravan transport plina iz Turskog toka prema Hrvatskoj, a možda i dalje prema Sloveniji i Italiji. 
 
Član ste studijske grupe za energetsku politiku (Long term strategy in environment-conscious markets) Međunarodne udruge za plin (IGU) te aktivno sudjelujete u radu i pripremi određenog materijala za održavanje 28. Svjetske konferencije o plinu (WGC) u lipnju 2021. u Koreji. Možete li nam nešto više reći o tome? 
- Međunarodna plinska unija (IGU) globalno je udruženje koje ima za cilj promicanje tehničkog i ekonomskog napretka plinske industrije, a osnovana je 1931. godine. Članovi IGU-a su nacionalna udruženja i korporacije unutar plinske industrije i ima više od 160 članica širom svijeta, što predstavlja otprilike 95% svjetskog tržišta plina. Svjetsku plinsku konferenciju (WGC) organizira svake tri godine s ciljem razvoja plinske industrije i distribucije znanja, tehnologije i informacija o plinu. 
Sljedeća se održava u korejskom Daeguu od 21. - 25. lipnja 2021. te je to najveći svjetski plinski događaj. Trogodišnjim programom rada 2018.-2021. (TWP) definiran je rad i aktivnosti koje Odbori IGU-a i radne skupine trebaju provoditi u tom razdoblju. Odbori i radne skupine također su zadužene za oblikovanje tehničkog programa koji će biti predstavljen na Konferenciji. Tema za trogodišnje razdoblje 2018.-2021. je 'Održiva budućnost - pokrenuta plinom'. U tom kontekstu je sveobuhvatni cilj odgovoriti na pitanje kako unaprijediti i osigurati ulogu plina u održivoj energetskoj budućnosti. 
Radna skupina za energetsku politiku, čiji sam član, ima zadatak utvrditi najbolje korake i politike za promicanje prirodnog plina kao važnog dijela energetske budućnosti, odnosno bitne komponente energetske tranzicije duž cijelog lanca vrijednosti, uzimajući u obzir trenutačnu situaciju i novi klimatski sporazum i obveze za smanjenje emisija stakleničkih plinova i poboljšanje kvalitete zraka. Među ostalim, obrađuju se teme kao što su utjecaj alternativnih plinova, dekarbonizacija i uloga prirodnog plina u energetskoj transformaciji, promicanje 'ozelenjivanja' plina, skladištenje i zamjena goriva za proizvodnju električne energije i transport te analiza tehničkih i ekonomskih parametara u cilju definiranja koji će plinovi biti slični vodiku i bioplinu u budućnosti. 
Planirani rezultati će se sastojati od niza izvještaja koji pružaju uvid u odabrane teme, uz niz prijedloga za buduća kretanja mogućeg napretka i primjene na spomenutim područjima, pri čemu je nesumnjivo dekarbonizacija plina ključni izazov. 
 
Kako kao eminentni energetski stručnjak i sveučilišni predavač, vidite ulogu plina u energetskoj budućnosti? 
- Prije nego što pokušam odgovoriti na ovo pitanje, podsjetio bih vas na jednu pomalo zaboravljenu priču u kojoj se jasno zrcali današnji veliki dio rasprave o tome kako svijet može minimizirati rizik od najgorih posljedica klimatskih promjena. Naime, to je priča o situaciji kad su se ekonomist i inženjer našli nasukani na pustom otoku i na plaži pronašli sanduk pun limenki graha. Nakon što je inženjer bezuspješno pokušao na različite načine otvoriti konzervu, ekonomist je jednostavno konstatirao i rekao: "Lako je! Pretpostavimo da imamo otvarač za konzerve".  
U tom kontekstu, danas možemo biti na zabrinjavajućoj energetsko-klimatskoj putanji, ali možemo pretpostaviti da će se pojaviti nevjerojatne nove tehnologije koje će omogućiti smanjenja emisija stakleničkih plinova, no, nažalost, aktivni nosioci i kreatori energetske politike ne mogu pretpostaviti da će 'otvarač konzervi' biti upravo tamo kad bude potrebno… Dakle, ključno pitanje tranzicije plina je kako će se plinski sektor razvijati u svijetu s niskom razinom ugljika u budućnosti. Ovdje posebice naglašavam kako mi nije cilj zagovaranje korištenja plina preko nekih drugih energenata (goriva) nego je apsolutno potrebito analizirati okolnosti u kojima bi plin mogao imati dugoročniju budućnost u procesima dekarbonizacije energetske bilance. 
Naime, uloga plina tijekom tranzicije ovisi o sposobnosti da zamijeni ugljen i nuklearnu energiju. Ali, ako se ne ozeleni, plin bi mogao biti izbačen iz budućeg energetskog miksa Europe u roku od možda čak i petnaestak godina. Smatram da u narednih petnaestak godina prirodni plin mora sebi osigurati novu perspektivu. Prijeći tranziciju od dosadašnje percepcije da je to energent koji ima niži sadržaj ugljika od drugih fosilnih goriva do nametanja one da se može dekarbonizirati i stoga zadržati svoj položaj i važnost u europskim energetskim bilancama. 
Kako bi dugoročna budućnost plinske industrije bila znatno poboljšana, dekarbonizirani prirodni plin morat će pokazati da može postati troškovno konkurentan proizvodnji topline i električne energije iz niskih ili čak nultih ugljikovih alternativa. Stoga, smatram da je vodik (najzastupljeniji atom u svemiru, pri standardnoj temperaturi i tlaku postoji kao plin u molekularnom obliku H2) kao nositelj energije i kao sirovina, karika koja nedostaje u energetskoj tranziciji i ključna tehnologija za postizanje klimatskih i energetskih ciljeva Europe, a samim time i Hrvatske. Njegove potencijalne koristi za okoliš, potrošače i europsko gospodarstvo mogu pokrenuti tranziciju europskog energetskog sektora prema zelenoj budućnosti. 
Infrastruktura za transport prirodnog plina također će se morati razvijati kako bi se omogućilo njeno buduće korištenje za transport i skladištenje vodika. Pritom podsjećam na jednu od posljednjih konferencija održanih prije nego što je koronavirus onemogućio javne sastanke u Europi - Svjetski kongres o vodiku u Amsterdamu. Na tom kongresu nedvojbeno je potvrđen veliki potencijal 'zelenog' vodika, koji se temelji na obnovljivoj energiji te mogućnosti 'plavog' vodika koji se temelji na prirodnom plinu. 
Naime, prvog dana konferencije, Europska komisija predstavila je novu industrijsku strategiju koja vodiku daje istaknuto mjesto. Strategija nazvana 'Pripremanje europskih tvrtki za budućnost: Nova industrijska strategija za globalno konkurentnu, zelenu i digitalnu Europu' (Making Europe's businesses future-ready: A new Industrial Strategy for a globally competitive, green and digital Europe) uključuje formiranje Saveza za čisti vodik koji će okupiti ulagače s vladinim, institucionalnim i industrijskim partnerima. Većina danas proizvedenog vodika, a procjenjuje se da to iznosi oko 70 milijuna tona godišnje, proizvodi se iz fosilnih goriva. 
U EU postoje dosta ambiciozni ciljevi proizvodnje zelenog vodika. Namjera je dostići proizvodnju više od 200 mlrd. mekvivalenta prirodnog plina kao željeni krajnji cilj dekarbonizacije plina do 2050. godine. Dakle, pretvorba plina u vodik, u kombinaciji s CCS-om, bit će potrebna za postizanje ciljeva do 2050. godine 
Također, mišljenja sam da će skladištenje energije iz obnovljivih izvora u geološke formacije u narednom razdoblju biti sve značajnije. Proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora uvelike je ovisna o vremenskim prilikama. Iz tog razloga potrebno je povećati sposobnost skladištenja energije, kako na strani energetskih postrojenja tako i na strani potrošača. Kao jedno od mogućih rješenja je i projekt pretvorbe i skladištenja energije vjetra i sunca, odnosno podzemno skladištenje kemijske energije, odnosno vodika. Trenutno ne postoji zakonodavni okvir koji bi uspješno riješio povezivanje obnovljivih izvora i sustava skladištenja i transporta prirodnog plina. Uz to, postoje tehničke i ekonomske prepreke koje se trebaju ukloniti kako bi se došlo do maksimalnog korištenja raspoloživog potencijala obnovljivih izvora i skladištenja u geološke formacije jer je sve izglednije da će vodik i njegovo skladištenje imati važnu ulogu u budućoj plinskoj infrastrukturi Europe. 
Nedvojbeno je da će energetski sektor odnosno energetska industrija, a koja polako izlazi iz pandemijske krize koronavirusa, izgledati značajno drugačije. U tom kontekstu, naravno da ne postoji 'silver bullet' (spasonosno rješenje) za postizanje svega navedenog, no energetska tranzicija zahtijeva u svakom slučaju inovativne sudionike koji imaju hrabrosti i želju da oblikuju nove poslovne modele a samim time i inovativnu budućnost. Jer, nedvojbeno znamo željeni ishod energetske tranzicije, ali još uvijek nismo sigurni da znamo i kako tamo stići. 
Ovdje skrećem pozornost na još jedan važan preduvjet bez kojeg se ne može provesti nijedan energetski projekt. Naime, u svakoj razvijenoj zemlji vrijedi pravilo da jedna vlada osmisli projekt, druga ga realizira, a treća reže vrpcu. Svaki veliki energetski projekt od ideje do realizacije može trajati i 10 godina, da ne govorimo o sve jačem utjecaju javnosti na njihovu realizaciju posebice izraženog kroz spomenuti 'ne u mojem dvorištu' stav lokalnih zajednica i udruga, i to treba imati na umu.  
Također pravni okvir u energetici treba biti jednostavno provediv i jednoznačan pri čemu 'ekonomski regulator' same dinamike kao i procesa tranzicije treba biti cijena emisija CO₂. Naime, mnogi stručnjaci smatraju kako je određivanje cijene CO₂ najučinkovitiji financijski mehanizam za brzo smanjenje uporabe ugljena te prijelaz na uporabu plina i obnovljivih izvora energije u proizvodnji električne energije (zamjenom svih postojećih elektrana na ugljen u Europi plinskim elektranama emisija stakleničkih plinova smanjila bi se gotovo za 10%). Stoga je vrlo je važno da uz vlade (kreatore i donositelje politika) i energetski regulatori na odgovarajući način osiguraju i valoriziraju troškove poslovanja, održavanja i, naravno, energetske sigurnosti i pouzdanosti.

 

Boris Odorčić, http://www.energetika-net.com/specijali/intervju-mjeseca/pandemija-koronavirusa-covid-19-nije-zaobisla-ni-energetski-sektor-30315?utm_source=portal_newsletter_2020_05&utm_medium=email&utm_campaign=Newsletter%20portala%20-Svibanj%202020&utm_content=intervju_mjeseca_title_link

Evidentan je napredak, ali ima još dosta prostora za poboljšanja

 
 
International Budget Partnership (IBP), neprofitna organizacija sa sjedištem u Washingtonu, objavila je 29. travnja Indeks otvorenosti proračuna za 2019. godinu. Indeks za Hrvatsku iznosi 68 od mogućih 100 bodova, što nas svrstava u grupu zemalja koje objavljuju značajnu količinu informacija o proračunu središnje države. Premda je Hrvatska napredovala u odnosu na prethodni krug istraživanja (2017.), još je mnogo prostora za poboljšanja.
https://www.hnb.hr/documents/20182/2787332/24480725073_fc429e229b_h.jpg/0f91ceda-6245-0373-727e-b82f518a5bb0
Čitatelj se može zapitati koliko su informacije o otvorenosti proračuna središnje države1 u ovom trenutku bitne. Borba s pandemijom traži brze i odlučne poteze, ali kako bi stekla povjerenje javnosti. Vlada mora osigurati i proračunsku transparentnost (odnosno objavu pravovremenih, točnih i potpunih informacija o proračunu) te participaciju (tj. uključivanje javnosti u proces donošenja politika koje utječu na proračun). Rezultati najnovijeg Istraživanja o otvorenosti proračuna2 odnose se na proračun središnje države (dalje u tekstu: proračun) i odgovaraju baš na ta pitanja: koliko je transparentan, kolika je mogućnost javnosti da se uključi u proračunski proces3, te koliko učinkovito Sabor i Državni ured za reviziju (DUR) nadziru proračun.
 
Transparentnost proračuna - rezultati istraživanja za 2019. godinu
 
Transparentnost proračuna periodično se mjeri Indeksom otvorenosti proračuna, jedinim neovisnim i međunarodno usporedivim pokazateljem kvalitete i opsežnosti online informacija o proračunu. Indeks otvorenosti proračuna 2019. rezultat je sedmog kruga IBP-ova istraživanja (prethodni su provedeni 2006., 2008., 2010., 2012., 2015. i 2017.).
 
Indeks pokazuje u kojoj mjeri javnost može pristupiti ažurnim, razumljivim i dovoljno opsežnim informacijama o proračunu putem mrežnih stranica. Iskazuje se na ljestvici od 0 do 100 temeljem odgovora na 109 pitanja kojima se ocjenjuje dostupnost, iscrpnost i pravovremenost objave osam ključnih proračunskih dokumenata: smjernica ekonomske i fiskalne politike, prijedloga proračuna, usvojenog proračuna, proračunskog vodiča za građane, mjesečnih izvješća, polugodišnjeg izvješća o izvršenju proračuna, godišnjeg izvješća o izvršenju proračuna te izvješća o obavljenoj reviziji.4
 
Prosječna vrijednost Indeksa za 117 analiziranih država iznosi 45, što je blagi porast u odnosu na 2017. kada je iznosio 42. To znači da je 2019. u analiziranim zemljama u prosjeku bilo dostupno samo 45 % ključnih informacija o prihodima i rashodima proračuna. Kao i u prethodnim krugovima, najotvorenije proračune imaju Novi Zeland, Južnoafrička Republika i Švedska, dok su na začelju ljestvice Jemen, Venezuela, Komori i Katar.
 
Hrvatska je među zemljama s najvećim napretkom po pitanju količine i kvalitete javno dostupnih informacija o proračunu objavljenih na mrežnim stranicama. Naime, Indeks otvorenosti proračuna 2019. za Hrvatsku iznosi 68, što je čak 11 bodova više nego 2017. Time je Hrvatska zauzela 21. mjesto na svjetskoj ljestvici i opet je u skupini zemalja koje objavljuju značajnu količinu proračunskih informacija.5 Ovo je za Hrvatsku ujedno i najbolji rezultat ostvaren u svim dosadašnjim istraživanjima (Grafikon 2.)6.
 
Jedan od razloga ovako značajnog poboljšanja leži u pravovremenosti objave svih osam ključnih proračunskih dokumenata, što nije bio slučaj u prethodnom krugu (2017.). Usto, polugodišnji izvještaj je – premda jednak kao i prethodnih godina – zbog promjene metodologije istraživanja po prvi put prihvaćen kao valjani dokument, što je značajno utjecalo na vrijednost Indeksa za Hrvatsku. Ipak, ima i suštinskih poboljšanja. Primjerice, u prijedlog proračuna ovaj put su uvršteni dodatni izvještaji o novim zaduživanjima i stanju javnog duga. Nadalje, izglasani proračun sada pruža uvid u rashode prema funkcijskoj klasifikaciji, a dani su i iscrpniji podatci o poslovanju izvanproračunskih korisnika.
 
Mogućnost uključivanja javnosti u proračunski proces te uloga Sabora i DUR-a
 
Za dobro upravljanje javnim financijama ključno je i uključivanje javnosti u proračunski proces te mogućnost njenog utjecaja na proračunske politike. Istraživanje, stoga, mjeri i kolike mogućnosti uključivanja javnosti u proračunski proces pružaju izvršna i zakonodavna vlast te DUR. Mogućnost uključivanja u proračunski proces iskazuje se na ljestvici od 0 do 100, temeljem odgovora na 18 pitanja. Hrvatska je u 2019. ostvarila 22 boda, dok je prosjek svih 117 analiziranih zemalja 14. Kao i većina drugih zemalja, Hrvatska nema uspostavljene efikasne mehanizme koji bi omogućili uključivanje javnosti u proračunski proces. Stoga bi, primjerice, DUR trebao uspostaviti formalne mehanizme koji bi omogućili javnosti da sudjeluju u revizijama (npr. kao svjedoci), a Vlada učinkovitije mehanizme kojima bi se utvrdilo što javnost, posebice ranjiviji i obično manje uključeni građani i nevladine organizacije koje ih predstavljaju, misle o prijedlogu i izvršenju proračuna. U okviru istraživanja mjeri se i uloga institucija koje nadziru proračun te je utvrđeno da DUR obavlja adekvatan nadzor (89/100), dok je nadzor od strane Sabora ograničen (47/100). Kako bi se osnažila uloga Sabora u nadzoru proračuna preporučuje se da zastupnici dobiju prijedlog proračuna minimalno dva mjeseca prije početka proračunske godine.
 
Ključne preporuke za poboljšanje otvorenosti proračuna
 
Unatoč značajnom skoku na svjetskoj ljestvici, Hrvatska još uvijek ima jako puno mjesta za napredak. Stoga se za transparentnije i odgovornije vođenje javnih financija preporučuju sljedeći ključni koraci:
 u prijedlog proračuna uključiti informacije o poreznim izdatcima, uz objašnjenje osnovnih ciljeva svakog pojedinog poreznog izdatka, ciljne skupine na koju se odnosi te procijenjene visine izgubljenih poreznih prihoda,
 u prijedlog proračuna uključiti detaljne informacije o financijskoj imovini države (popis imovine i procjenu vrijednosti) i nefinancijskoj imovini države (popis imovine po kategorijama) te
 poboljšati sadržaj i sveobuhvatnost proračunskih vodiča za građane koje objavljuje Ministarstvo financija na način da se uspostave mehanizmi za utvrđivanje informacija koje građani žele čitati u tim vodičima te da se uz vodiče koje Ministarstvo financija već objavljuje objave i vodiči o prijedlogu državnog proračuna i izvješću o reviziji državnog proračuna.
 
Bilješke:
 
1. Proračun središnje države podrazumijeva sve proračunske i izvanproračunske korisnike državnog proračuna. Za detalje vidjeti
www.mfin.gov.hr/istaknute-teme/drzavna-riznica/racunovodstvo/registar/178.
2. IBP je na temelju međunarodno prihvaćenih kriterija izradio Upitnik o otvorenosti proračuna koji u skladu s objektivnim kriterijima ispunjavaju o vlasti i političkim strankama neovisni stručnjaci iz 117 zemalja. Odgovore na pitanja recenziraju također neovisni stručnjaci, a IBP i ministarstvima financija obvezno ponudi mogućnost komentiranja nalaza.
3. Riječ je o procesu pripreme, usvajanja, izvršenja i nadzora proračuna, čiji su glavni sudionici Ministarstvo financija, proračunski i izvanproračunski korisnici, Sabor, Vlada i Državni ured za reviziju.
4. Za izračun Indeksa otvorenosti proračuna 2019. korišteni su dokumenti koji se odnose na proračunske godine 2017., 2018. I 2019. Konkretno, u obzir su uzeti svi zadnje dostupni dokumenti objavljeni zaključno s 31. prosinca 2018. Za više detalja o metodologiji vidjeti www.openbudgetsurvey.org.
5. Prema IBP-u, Indeks veći od 61 znači da zemalja vjerojatno objavljuje dovoljno informacija potrebnih za vođenje argumentiranih rasprava o proračunskim politikama i prioritetima.
6. Za detalje o prethodnim krugovima istraživanja vidjeti Aktualne osvrte br. 8, 26, 47, 85 i 102.
 

Mihaela Bronić i Josip Franić, Institut za javne financije

Anketa

A. Plenković je u tajnosti dozvolio MOL-u da u Mađarskoj i Slovačkoj prerađuje hrvatsku naftu. Je li to izdaja nacionalnih interesa?

Četvrtak, 28/05/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1258 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević