Izazovi integracije tek nam slijede
Hrvatska je zemlja gdje se radna mjesta množe, a radne ruke sve više nedostaju, tvrde mainstream mediji i političari. Hrvatska stoji pred novim izazovom, a guverner HNB Boris Vujčić najavljuje uvoz 400.000 novih stranih radnika, čime participira u stvaranju novog robovlasničkog svjetskog poretka.
U prva tri kvartala ove godine, tržište rada bilo je živahno s više od 250.000 objavljenih oglasa za posao, što predstavlja rast od gotovo 5 %. Međutim, s druge strane, broj nezaposlenih na zavodu iznosi 110.000. Nedostatak radnika nije samo statistički podatak, već stvarnost s kojom se suočavaju poslodavci i radnici svakodnevno, tvrde mediji.
Izazovi integracije nisu zanemarivi. Kulturne i jezične barijere, kratkoročni boravak stranih radnika, te pitanja socijalne integracije i percepcije lokalnog stanovništva su samo neki od aspekata koji zahtijevaju pažnju. S druge strane, priljev stranih radnika nudi i prilike – obogaćivanje radne snage, raznolikost vještina i iskustava, te potencijal za inovacije i gospodarski rast, pod uvjetom da je priljev ograničen i dobro osmišljen kako ne bi ugrozio tradicionalne odnose i sklad.
Primjer loše integracije stranih radnika koji je doveo do više štete nego koristi može se pronaći u nekoliko država, ali jedan od najčešće citiranih primjera jest situacija u nekim dijelovima Zapadne Europe, kao što su određena područja u Njemačkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji.
Njemačka, kao jedna od vodećih europskih ekonomija, imala je značajan priljev stranih radnika, posebno tijekom i nakon gospodarskog čuda (‘Wirtschaftswunder’) 1950-ih i 1960-ih. Iako su mnogi radnici iz Turske i drugih zemalja bili ključni za gospodarski rast, nedostatak učinkovitih integracijskih politika doveo je do stvaranja paralelnih društava. Mnogi strani radnici i njihove obitelji ostali su marginalizirani, s ograničenim pristupom obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i društvenim uslugama.
Slični problemi su se pojavili i u Francuskoj, gdje su radnici iz bivših kolonija kao što su Alžir, Maroko i Tunis, bili ključni za obnovu poslijeratne Francuske. Međutim, koncentracija stranih radnika u predgrađima većih gradova, bez adekvatnih integracijskih politika, dovela je do socijalnih tenzija i izolacije.
Velika Britanija je također loš primjer, posebno u nekim urbanim područjima gdje su se zajednice iz Južne Azije naselile tijekom 20. stoljeća. Iako su mnogi strani radnici doprinijeli gospodarstvu, nedostatak integracije doveo je do stvaranja getoiziranih zajednica i socijalnih napetosti.
Ovi problemi su doveli do dugoročnih izazova, uključujući socijalnu nejednakost, rasne i etničke tenzije te izazove u održavanju nacionalnog identiteta i kohezije.
Hrvatska je mala zemlja i uvoz 400.000 radnika je veliko zlo. Vlast i kriminalni poslodavci su iz Hrvatske ovakvom politikom protjerali sve kvalitetne ljude, želeći profitirati jeftinu radnu snagu. Nakon što domaći radnik i seljak bude eutanaziran, te zamijenjen strancima koji se teško integriraju i asimiliraju u naše društvo, nastupit će kaos. A tada će paraziti kao što su naši političari mirno spavati i rješavati međunacionalne i međukulturološke probleme, dok će na drugoj strani bogata manjina tj. njihovi strani nalogodavci uživati u blagodatima agonije.
Nećemo pogriješiti ako ustvrdimo da svjedočimo stvaranju novog svjetskog robovlasničkog društva. Nekada su to bili jadni Afrikanci, a sutra će cijeli svijet biti roblje sociopatološke manjine.
