Javnost ne bi trebala primijetiti da će uskoro doći do puča, da se ukida Europska unija kao zajednica suverenih država i stvara naddržava bez ikakvog pristanka naroda, kaže poljski zastupnik u Europskom parlamentu
Odbor za ustavna pitanja Europskog parlamenta usvojio je rezoluciju 25. listopada s izvješćem koje donosi dalekosežne izmjene ugovora koje je sastavila takozvana Verhofstadt grupa, tim na čelu s belgijskim eurofederalistom Guyjem Verhofstadtom.
Glasovanje na plenarnoj sjednici planirano je za 22. studenog i formalno će pokrenuti postupak izmjene postojećih ugovora.
Poljski zastupnik u Europskom parlamentu Jacek Saryusz-Wolski, koji je do srpnja bio član ove Verhofstadtove skupine, u ovom ekskluzivnom intervjuu za Remix News objašnjava zašto ovaj posljednji pokušaj transformacije Europske unije u nedemokratsku naddržavu, koju opisuje kao tihi puč komunističkih korijena, ima realne šanse za uspjeh ako se brzo ne zaustavi.
****
U Poljskoj su održani izbori, a znamo da će vjerojatno novu vladu formirati Građanska koalicija zajedno s Trećim putem i Novom ljevicom. Znači li to da će Poljska sada podržati dalekosežne izmjene ugovora EU-a koje su predložili ljevica i desni centar u Europskom parlamentu?
Radije govorim uvjetno jer je od danas vjerojatno formiranje vlade od strane oporbe, ali ne i unaprijed donesen zaključak. Međutim, ako se to dogodi, doista je točno da se od Poljske više ne može očekivati da blokira te promjene u načinu funkcioniranja EU-a.
Poljska oporba, u fazi parlamentarnog rada, podržala je te promjene, kako glasovima predstavnika njihovih klubova zastupnika u timu suizvjestitelja izvješća, koje kolokvijalno nazivamo Skupinom iz Verhofstadta i koje sam napustio u srpnju u znak prosvjeda, tako i njihovim glasovima u Odboru za ustavna pitanja, kao i glasovanjem na plenarnoj sjednici.
Što se tiče glasovanja na plenarnoj sjednici, u Izvješću o parlamentarizmu, europskom građanstvu i demokraciji, gdje je došlo do amandmana za ukidanje prava veta država članica, oporba je izglasala ukidanje tog prava veta.
Tijekom glasovanja u Odboru za ustavna pitanja Europskog parlamenta 25. listopada, predstavnici tih poljskih stranaka izrazili su načelnu potporu tom planu stvaranja naddržave i smanjenja uloge država članica u njemačkom stilu “Länder”.
Dakle, gotovo je sigurno da će, ako ove tri stranke formiraju vladu na čelu s Donaldom Tuskom u Poljskoj, podržati te promjene.
Pod pretpostavkom da će se to dogoditi, mogu li te promjene blokirati manje zemlje poput Mađarske i Slovačke, čiji je novi premijer Robert Fico izrazio žestoko protivljenje ukidanju prava veta?
Moramo razmotriti iskustvo s Ustavnim ugovorom. Bilo je mnogo otpornika i na kraju, pod pritiskom i ucjenom, čak se i najotpornija, Britanija, složila. Taj je sporazum blokiran samo dvama referendumima, u Nizozemskoj i Francuskoj. Tek tada je ovaj sporazum napušten. Međutim, na kraju je usvojen u skraćenom obliku i obnovljen kao Lisabonski ugovor. Dakle, povijest Ustavnog ugovora dokazuje da čak i najotporniji s vremenom popuštaju i popuštaju pod pritiskom.
Ovdje je pritisak vrlo velik, a alati koje Europska komisija ima na raspolaganju mnogo su snažniji nego u danima pokušaja proguravanja Ustavnog ugovora. Tada Komisija nije mogla blokirati fondove, kao što to čini danas. Nije mogla staviti državu članicu uza zid zbog izmišljenih optužbi koje se, primjerice, odnose na takozvanu vladavinu prava.
Arsenal sredstava iznude i ucjene danas je mnogo veći i aktivno se koristi. Francuskinja Marine Le Pen rekla je da talijanska premijerka Giorgia Meloni ne želi glasovati za paket useljavanja i premještanja, smatrajući da je potrebna pomorska blokada, a ne ova vrsta neučinkovite mjere. Međutim, prijetili su joj da će tranša talijanskih fondova za oporavak biti blokirana i popustila je pritisku jer je riskirala, kao što znamo, napad financijskih tržišta na Italiju.
Talijani su s tim doista upoznati iz 2011. godine. Ali rekli ste da ste napustili takozvanu Verhofstadt grupu, odnosno tim koji radi na izvješću o prijedlozima Europskog parlamenta za izmjenu ugovora, u protestnom činu. Čin protesta protiv čega?
Protiv ove konačne formule i nepoštivanja načela konsenzusa. Sud je na izvješću radio od srpnja 2022. do srpnja 2023. To su bile stotine sati pregovora. Bilo je šest predstavnika šest klubova zastupnika, uključujući mene u ime kluba zastupnika Europskih konzervativaca i reformista (ECR). Skupini Identitet i demokracija nije bio dopušten ulazak.
Zašto?
To je takozvana politika “cordon sanitaire” koju provode druge skupine, od EPP-a desnog centra do krajnje ljevice. Kad je riječ o šest izvjestitelja, Konferencija predsjednika odlučila je da će biti šest suizvjestitelja, odnosno da će se primjenjivati načelo konsenzusa. To znači da se od svih očekivalo da se dogovore o konačnoj verziji.
Kao jedan od tih šest suizvjestitelja, prosvjedovao sam protiv raznih rješenja, nažalost bezuspješno. Predložio sam druga rješenja, kao što je Vijeće za supsidijarnost Suda EU-a sastavljeno od predsjednika nacionalnih ustavnih sudova ili postupak crvenog kartona u kojem bi polovica nacionalnih parlamenata mogla zaustaviti zakonodavstvo u Europskoj komisiji itd.
Sve je to odbačeno, a načelo “konsenzusa šest suizvjestitelja” pretvoreno je u “konsenzus minus jedan”. Drugim riječima, ostalih pet klubova zastupnika složilo se oko međusobnih pitanja, a ECR je na kraju također postavljen izvan kordonskog sanitairea. Stoga sam zalupio vratima u ime svoje grupe.
U nacrtu rezolucije koja se bavi upravo tim prijedlozima izmjena ugovora Europski parlament kao izvor tih ideja navodi takozvanu Konferenciju o budućnosti Europe. Ne znači li to da iza ovih predloženih promjena stoji demokratska procedura? Ipak je to bila konzultacija s građanima, zar ne?
Apsolutno ne.
Prije svega, upozorio bih da se ne čita sam nacrt rezolucije, jer sam vlastitim ušima čuo kako je među suizvjestiteljima rečeno da rezoluciju treba formulirati tako da se sakriju najradikalniji prijedlozi i preurede tako da čak i unutar tabora tih pet klubova zastupnika od komunističke Ljevice do Europske pučke stranke, oni ne bi izazvali otpor. Stoga je sama rezolucija “lagana” verzija, verzija koja je namjerno preljubljena kako bi se sakrio pravi radikalizam onoga što se nalazi na 110 stranica izvješća.
Što se tiče Konferencije o budućnosti Europe, to je bila samo namještaljka. Okupilo se osam stotina predstavnika takozvanog civilnog društva. Bili su podvrgnuti treniranju i formatirani uz pomoć nevladinih organizacija tipa Soros, kako bi im u usta stavili poruku da briselski establišment želi da ga čuje šira javnost. To nema nikakve veze s javnim savjetovanjem. To je bio samo ekran, namještaljka, potemkinsko selo izgrađeno tako da bi bilo nešto za prizivanje. U stvarnosti, sadržaj Konferencije napisan je u uredima Europske komisije i Spinelli grupe.
Važno je napomenuti da se u rezoluciji Europskog parlamenta njegovi autori pozivaju na Ventotene manifest Altiera Spinellija, talijanskog trockističkog komunista. Prvo se navodi njegov manifest, a Schumanova izjava je na drugom mjestu. To jasno pokazuje da je ta ideja izmjene ugovora o EU-u ukorijenjena u komunističkoj marksističkoj viziji Europe, gdje se ukidaju nacionalne države i gdje demokracija u osnovi ne postoji.
Samo pročitajte što je Spinelli napisao na tu temu. Schuman je izjavio da njegova ideja nije okupiti zemlje kako bi stvorile naddržavu, a ideja Unije kao naddržave potječe iz koncepata Spinelli izloženih u Ventotenskom manifestu.
Kaže da “svoju viziju i sigurnost onoga što se mora učiniti proizlazi iz spoznaje da predstavlja najdublje potrebe modernog društva, a ne iz bilo kakvog prethodnog priznanja narodne volje, još nepostojećeg. Na taj način izdaje osnovne smjernice novog poretka, prvu društvenu disciplinu usmjerenu na neformirane mase. Ovom diktaturom revolucionarne stranke formirat će se nova država, a oko ove države će rasti nova, istinska demokracija.”
Ovo je čisti boljševizam! Ovu buduću demokraciju, kao i komunizam, treba voditi diktatura revolucionarnih stranaka. Ventotene manifest dalje kaže da će to biti stabilna savezna država s europskom vojskom itd.
Budimo jasni: ovaj projekt reforme ugovora EU-a komunistički je i odbacuje Schumanov kršćansko-demokratski koncept. Skupina Spinelli, čiji su suautori prijedlozi, neformalna je skupina u Europskom parlamentu s desecima zastupnika u Europskom parlamentu. Tvrde da su federalisti, ali njihov projekt je zapravo anti-federalistički.
U federaciji, ako pogledate njemački Bundesrepublik, Švicarsku ili Sjedinjene Države, sastavni dijelovi federacije su jednaki ili gotovo jednaki. Svaka država u Sjedinjenim Državama ima dva predstavnika u Senatu. Njemački Länder (države) imaju gotovo jednaku zastupljenost u Bundesratu. Isto vrijedi i za Vijeće država u Švicarskoj.
Nasuprot tome, u Europskoj uniji glasačka težina država članica proporcionalna je njihovom stanovništvu. Dakle, ovo nije samo antidemokratski projekt, već i anti-federalistički iako sebe nazivaju federalistima. Oni su zapravo daleko od saveznih koncepata. Oni su centralizatori.
To je svojevrsna skupina političkih ideologa, od kojih bih neke čak nazvao fanaticima, koji žele izgraditi naddržavu na ruševinama nacionalnih država, gdje će politička oligarhija neupitno vladati i izbjeći demokratsku kontrolu građana.
Među predloženim izmjenama Ugovora EU-a postoji i ovo prilično revolucionarno pravilo u usporedbi s onim koje je do sada bilo na snazi: naknadni ugovori donosili bi se 4/5 većine država članica. S druge strane, ovaj prvi sporazum, koji bi bio revolucionaran i kojim bi se uvelo takvo načelo, morat će se usvojiti jednoglasno, zar ne?
Da. Nakon što se usvoji, više neće biti potrebe za forsiranjem volje nekih država članica kada se ona može zaobići. To je kuriozitet, jer nigdje u bilo kojoj međunarodnoj organizaciji ne postoji takva stvar, da se usvaja zakonski, ustavni akt organizacije osim jednoglasno.
Još jedna revolucionarna promjena odnosi se na dodjelu nadležnosti Unije. Do sada su, barem u teoriji, jer je u praksi malo drugačije, države članice te koje Uniji dodjeljuju nove ovlasti. S druge strane, u skladu s tim novopredloženim ugovorom, o kojem Europski parlament trenutačno raspravlja, Unija bi službeno postala moguća dodijeliti si nove ovlasti i odlučiti o nadležnostima država članica.
U ovom trenutku, barem na papiru, prema članku 5., postoji takozvano načelo dodjele. To znači da Unija ima samo one ovlasti koje su joj dodijelile države članice i koje su navedene u Ugovorima.
Suprotno tome, u izvješću takozvane Verhofstadtove skupine predlaže se prijenos 10 područja nadležnosti u Uniju, uključujući dva kao isključive nadležnosti, u sferama klime i okoliša, te osam kao takozvane zajedničke nadležnosti. Zajedničke su nadležnosti, navodi se u ugovoru, one u kojima Unija ima prioritet u njihovu izvršavanju, a države članice mogu djelovati samo u mjeri u kojoj Unija ne izvršava te ovlasti.
Ukratko, Unija je ta koja će odlučiti koje su ovlasti i opseg suvereniteta država, a ne suprotno. Stoga suverenitet unutar Europske unije više ne bi boravio u državama članicama, već u samoj Uniji, a prvi bi bio podređen.
Uzgred, euro valuta postaje obvezna za sve članice EU-a. Zato govorim i o prijetnji da će države članice postati jednostavne “Länder”: One će biti samo države Europske unije baš kao što postoje njemačke države.
Teoretski, imigracija je još uvijek isključiva nadležnost država članica EU za sada…
U ovom trenutku ekonomska imigracija doista je isključiva nadležnost država članica na temelju postojećih europskih ugovora, ali to se u praksi ne poštuje. Pakt o migracijama, koji je u postupku finalizacije, s načelom premještanja, daje ovlasti EU-a koje države članice nisu dodijelile.
A što se tiče budućih nadležnosti, ako prođete kroz sve te nadležnosti koje bi EU dobila – okoliš, klimu, šumarstvo, javno zdravstvo, prekograničnu prometnu infrastrukturu, vanjsku graničnu politiku, vanjske poslove, unutarnje sigurnosne poslove, obrambene poslove, civilnu obranu, industriju, obrazovanje… Državama članicama nije puno ostalo. Stoga će nadležnosti država članica biti preostale i djelomične.
Tome se pridodaje veliko poglavlje kulturne revolucije, odnosno rodne ideologije, gdje se svugdje u Ugovoru “jednakost između muškaraca i žena” zamjenjuje pojmom “spol”. A to je ulazak u katalog takozvanih europskih vrijednosti.
Znači li to da će EU, ako se ugovori izmijene u skladu s trenutačnim prijedlozima Europskog parlamenta, moći službeno i zakonito nametnuti istospolne brakove svim državama članicama?
Doista, nedopuštanje istospolnih brakova u državi članici predstavljat će kršenje vladavine prava kako je shvaćeno njezinom novom definicijom EU-a. Dodajmo tome da bi članak 7., s kojim se Poljska i Mađarska godinama roštiljaju, bio izmijenjen kako bi se moglo uspostaviti nepoštovanje vladavine prava od strane zemlje i navedena zemlja više ne bi mogla biti kažnjena jednoglasno, već većinom ostalih država članica.
Usvajanje tih promjena imat će učinak onesposobljavanja stanja u ovom pitanju. Bit će lakše kazniti državu članicu i blokirati sredstva EU-a na koja ima pravo. Ukratko, ono što sada rade ilegalno, od sada bi mogli učiniti legalno, jer bi sve bilo sadržano u Ugovoru.
Kako se te promjene uspoređuju s promjenama koje je u rujnu predložilo stručno povjerenstvo koje su imenovale Francuska i Njemačka? Jesu li te dvije inicijative nekako povezane?
Ne, nisu. Rad parlamentarnog tima započeo je u srpnju 2022. godine. Nasuprot tome, ovdje govorimo o timu formiranom na inicijativu njemačkih i francuskih ministara europskih poslova. Njihovo izvješće autori su akademici koji su napisali nešto na što se ova dva ministra sada mogu pozvati. Teme su slične i namjere se podudaraju, ali tu se sličnosti završavaju.
Izvješće Parlamenta ranije je, šire i dublje te prije svega ima formalnu ulogu. Temelji se na članku 48. ugovora o Europskoj uniji i pokreće postupak izmjene Ugovora, dok je njemačko-francusko izvješće samo stručno mišljenje dano po nalogu. Ta dva izvješća imaju vrlo različitu težinu.
Kakva je vaša prognoza? Ima li novi ugovor dovoljnu potporu u velikim zemljama EU-a i hoće li se jednostavno nametnuti ostalima?
Prvo, proći će u Europskom parlamentu. Grubo sudeći po prethodnim glasovima, predviđam da bi to trebalo biti oko 330 glasova “za” i 170 “protiv”. To pokazuju prethodna glasovanja, primjerice o potpunom ukidanju prava veta, što je predviđeno u drugom izvješću o kojem je u rujnu izglasano u Europskom parlamentu.
Nakon što ga usvoji Europski parlament, prijedlog izmjene Ugovora EU-a sletjet će na stol Vijeća EU-a, koje okuplja dotične ministre iz 27 država članica EU-a. Proslijedit će se Europskom vijeću, odnosno sastanku šefova država i vlada.
Europsko vijeće tada može običnom većinom glasova, što je nešto neobično, odlučiti sazvati Konvenciju. To je vrsta Konvencije kojom je svojedobno predsjedao Giscard d’Estaing, a koja je proizvela propali Ustavni ugovor EU-a. Takva je konvencija institucija predviđena postojećim Ugovorima. Sljedeći korak je odluka o sazivanju Međuvladine konferencije, koja sve to donosi zajedničkim dogovorom o izmjenama ugovora.
Moj odgovor na vaše pitanje je da ako se društva i političke snage sada ne probude i zaustave ovo u ranoj fazi, parni valjak EU-a ići će do kraja. S druge strane, ako se sada usprotivi i ako se otpor izgradi u društvima država članica i ima utjecaj na političke rasprave i izbore, ako snage koje se protive toj promjeni režima dođu na vlast u Francuskoj, kao što se očekuje, i ako dođe do pomaka političke scene udesno na izborima za Europski parlament sljedeće godine, ako to postane važno pitanje za ove europske izbore kako bi trebalo, postoji šansa da se blokiraju te izmjene ugovora.
Ali ako se to učini tiho, kao što je do sada bio slučaj, dok političari i mediji šute, onda će taj proces ići sve do kraja. Sada se radovi izvode ispod radara. To su primijetili samo stručnjaci i vrlo mali broj novinara.
To je namjera, usput, učiniti to unutar kuće, na diskretan način. Javnost ne bi trebala primijetiti da će uskoro doći do puča, da se Europska unija kao zajednica suverenih država ukida i stvara naddržava bez ikakvog pristanka naroda te da se države članice svode na ulogu njemačkih država.
Stoga je, poput kaptolskih gusaka, danas potrebno upozoriti i alarmirati da će se ovaj državni udar dogoditi. To bi bilo u redu kada bi se europska društva složila s tim. Ako ljudi žele ukidanje nacionalnih država, onda je to u redu, čak i ako mi se to ne sviđa. Želite li naddržavu u kojoj će kasta eurokrata vladati bez kontrole nad građanima? Ako je tako, izrazite svoje odobrenje.
Ali u Bruxellesu dobro znaju da takav sporazum ne postoji i neće postojati. Zato to žele učiniti potajno, i zato ovo zovem zapletom i pučom. To je napad na demokraciju. Robert Schuman se sigurno okreće u grobu. Da je danas živ i zastupnik u Europskom parlamentu, glasao bi protiv. Kao i Talijan Alcide de Gasperi, još jedan od utemeljitelja Europe.
Problem je u tome što je Europa oteta, ukradena. Baš kao što je Zeus, u obliku bika, oteo Europu, lijevo-liberalni krugovi zaposjeli su nešto što je bio koncept s kršćanskom genezom, nešto što je utemeljeno na načelu supsidijarnosti, što je, usput rečeno, izvedeno iz društvenog učenja Crkve. To nešto oni pretvaraju u projekt komunističkih korijena. Autori nacrta rezolucije i izvješća Europskog parlamenta to ni ne skrivaju.
****
Jacek Saryusz-Wolski ekonomist je i stručnjak za europske studije. Bio je jedan od glavnih poljskih pregovarača za članstvo u Europskoj uniji i bio je zadužen za odnose s EU-om u nekoliko vlada 1990-ih i početkom 2000-ih. Zastupnik je u Europskom parlamentu od 2004. Bio je potpredsjednik Europskog parlamenta od 2004. do 2007., a od 2007. do 2009. predsjedao je Odborom za vanjske poslove EP-a. Jacek Saryusz-Wolski također je bio član sindikata Solidarnost pod komunističkom vlašću osamdesetih godina. Zgrožen načinom na koji su njegovi liberalni kolege nastojali progurati sankcije protiv Poljske u Bruxellesu nakon izbornog poraza 1980., distancirao se od Građanske platforme (PO), čiji je bio vodeća figura (tada je bio potpredsjednik Europske pučke stranke) i približio se Pravu i pravdi (PiS), s kojom sada sjedi u skupini Europskih konzervativaca i reformista (ECR).
