Pad Alepa gura Bliski istok prema Rusiji

Cijeli Zapad četiri godine nije uspio pobijediti Bashara al Assada

"Ako sirijski neuspjeh Zapada ima svoj simbol, onda je to Alep" – tako i sami atlantisti procjenjuju stanje na Bliskom istoku. Sve bliže zauzimanje drugog po veličini grada u Siriji od strane vladinih snaga uistinu će postati prekretnicom u cijelom sirijskom ratu. I ne samo tamo – Rusija osvaja važnu psihološku pobjedu u geopolitičkom sukobu sa SAD-om.

Ključni zapadni mediji u posljednjih nekoliko dana pišu tonom kojim pozivaju na uzbunu – nastavljajući optuživati Rusiju za brutalna bombardiranja Alepa, tisak piše o potpunom neuspjehu američke politike u sirijskom smjeru. Čak i u uvodnicima anglosaksonskih listova govori se o tome da se više "ne može skriti mračnu činjenicu da Obamina administracija sada vidi potpuni neuspjeh svoje strategije".

Okruženje i skori pad Alepa prikazuje se kao velika humanitarna katastrofa za koju je kriva Rusija koja se ne želi zaustaviti borbe, ali jasno je da je Zapad shvatio svoj poraz u Siriji. Ni SAD, niti uvjetno zapadna (kada joj je to korisno) Turska ne može zaustaviti napredak sirijske vojske, koja će ubrzo povratiti kontrolu nad Alepom i velikim dijelom granice s Turskom. To je prekretnica u ratu – pobunjenici orijentirani na Zapad, Tursku i Saudijsku Arabiju, više ne mogu primati pomoć izvana, a situacija u zapadnom dijelu Sirije jasno ide u korist Damaska. To još nije pobjeda Assada, čak niti pobjeda u ratu za oslobađanje zapadnog (i najnaseljenijeg) dijela Siriji, ali je važan pomak u tom smjeru.

Nije Moskva gledala na Siriju kao na arenu sukoba između Rusije i Zapada – izvorno su se upravo SAD i zaljevske zemlje oslanjale na antiasadovske snage, pomažući im u građanskom ratu. Do trenutka kada je Rusija prešla s opskrbe oružjem Damaska na izravni vojni angažman svojih zrakoplova u borbi, Sjedinjene Države, Europa, Turska i Saudijska Arabija je odavno praktično otpisali Assada – rasprava se uglavnom vodila o tome kako urediti postasadovsku Siriju i nositi se s IS-om, koji je neočekivano izrastao u jakog i nekontroliranog igrača. No, u manje od šest mjeseci, situacija se promijenila – sada Assad uz pomoć Rusije vraća kontrolu nad zemljom i nikakva "naoružana opozicija" ne može zaustaviti taj proces.

Zapad ne želi i ne može ići sam boriti se u Siriji, naime formalno Rusija i Zapad imaju zajedničkog neprijatelja – IS. U bombardiranjima koje je Washington pojačao na zapadnoj, iračkoj fronti protiv IS-a – vjerujući pri tom da će u sirijskoj močvari Rusija zapeti za dugo vremena i da će biti vremena za dogovore o podjeli sfera utjecaja u Siriji – oslabljene su pozicije "kalifata", ali nisu mogli pomoći antiasadovskim pobunjenicima. A bez "oružane opozicije" nema se čime cjenjkati s Moskvom: Rusija je na strani Assada i njegove vojske, legalne državne vlasti, a što vi imate?

Razgovori u Ženevi će se, naravno, nastaviti, ali svatko razumije da se o svemu odlučuje na bojnom polju. A što manje teritorija ostaje pod kontrolom "oporbe", što su gori njeni izgledi, to će teže biti Sjedinjenim Državama pokazati svoj utjecaj na sirijsko reguliranje. U stvari, SAD ne uznemiruje jačanje pozicija Assada, a čak ni činjenica da Moskva dobiva odlučujući glas u određivanju budućnosti Sirije – na kraju krajeva, nakon početka ruskih vojnih operacija SAD se već mogao psihički pripremiti na gubitak Sirije (ili barem njena većeg dijela). Najgore za Washington skriva se u dalekosežnim posljedicama poraza njihova plana za sirijsko reguliranje. SAD je ionako već izgubio veliki dio povjerenja većine regionalnih sila na Bliskom istoku, a povratak kontrole Assada nad Sirijom uz moskovsku pomoć znači za američku krajnji gubitak obraza.

Ispada da su gotovo svi susjedi Sirije i regionalne zemlje (osim Irana) bili zajedno sa SAD-om i Europom protiv Assada, u jednom ili drugom obliku podržavajući "oružanu oporbu", i za četiri godine nisu mogli poraziti ga. Doletjelo je rusko zrakoplovstvo, a Assad je za nekoliko mjeseci preokrenuo situaciju u svoju korist. To jest, Rusija je sama pobijedila SAD s njegovim ogromnim vojnim i geopolitičkim mogućnostima, a i islamske zemlje koje su pomagale protivnicima Assada. Ta je činjenica spoznana još prošle jeseni, odmah nakon početka ruske operacije – ali sada, kada se prva faza završava u okolici Alepa, Amerikanci u očima Arapa izgledaju posebno blijedo. Mi smo spremni boriti se u Siriji, ako koalicija na čelu sa Sjedinjenim Državama tako odluči – rekli su Saudijci, znajući da se Washington neće odlučiti za borbu (a bez SAD-a Saudijska Arabija neće ratovati u Siriji). No, Saudijcima je važno SAD potvrdi da ne može, ne želi, neće ratovati, to jest da odbijaju svoga najvažnijeg bliskoistočnog saveznika.

Razlozi zbog kojih se Sjedinjene Države ne će boriti – unutarnja situacija, dosluh s Moskvom ili Iranom, nevoljkost da se ide u neki drugi rat – također su važni, ali još uvijek su sekundarni za saudijske prinčeve. Za njih je principijelna sama činjenica odustajanja Washingtona, što oni, naravno, ocjenjuju kao predaju. A nije ovo prva predaja – u 2013. godini kraljevstvo je čak odbilo mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a, zato što su u Rijadu bili nezadovoljni odustajanjem Obame od obećanog napada na Siriju. Kraljevstvo, jamac čije sigurnosti je uvijek bio SAD, više ne može vjerovati Washingtonu, a u trenutnoj vojnoj situaciji na Bliskom istoku za Rijad to uopće nije prazno pitanje. „Kalifat“ usmjeren na Saudijce, rat s Jemenom, sukob s Iranom – Kraljevstvo ima previše problema, a da ne spominjem niske cijene nafte, iako je njih u velikoj mjeri izazvao upravo Rijad. SAD gubi Saudijsku Arabiju i simbolično je da će se posjet Moskvi kralja Salmana, čini se, održati već sredinom ožujka.

Prvo u povijesti putovanje kralja Saudijske Arabije u Rusiju prvotno je planirano za jesen prošle godine, ali nakon početka naše operacije u Siriji Rijad je odlučio odgoditi posjet, a točan datum tada još nije niti dogovoren. Posjet je prije svega od simboličkog značaja –  kontakti na najvišoj razini između Rusije i Saudijske Arabije prošle godine provodili su se regularno: Putin je razgovarao sa Salmanom u New Yorku nekoliko dana prije početka naše operacije u Siriji, a zatim u studenom u Turskoj na samitu "dvadesetke", osim toga, oni su razgovarali nekoliko puta telefonski, a za detaljnije pregovore Rusiju je dva puta (u lipnju i listopadu) posjetio kraljev sin, i zapravo suvladar Mohammed.

Osim Saudijaca Moskvu je posjetila većina vladara zaljevskih zemalja (zadnje je došao kralja Bahreina), pa čak i kralj Maroka, zapadnog predgrađa arapskoga svijeta, Mohammed VI. iznenada se sjetio da on već 14 godina nije bio u Rusiji. Arapi više nego ozbiljno danas na Moskvu gledaju kao na glavnog igrača na cijelom Velikom Bliskom istoku, i to aktivnog igrača s kojim treba uspostaviti blizak odnos. Na pozadini frustracije Amerikanaca, da ne spominjemo jako nepovjerenje prema njima zbog invazije na Irak i ponašanja u toku Arapskog proljeća i sirijskog sukoba, Rusija izgleda više privlačna. Ona ne samo da ne izdaje svoje saveznike, ali ima i dovoljno bliske, a u Siriji čak i savezničke odnose s Iranom, to jest u stanju je ublažiti napetosti između zemalja Zaljeva i Teherana.

Sigurno je da se nitko ne želi svađati s Rusijom: oborivši 24. studenoga ruski zrakoplov, Turska je pokazala sve "čari" takvoga puta. Oni se uopće ne skrivaju u zamrzavanju bilateralnih odnosa (ekonomski odnosi naše zemlje s arapskim monarhijama prilično su skromni) nego u prestanku političke suradnje s Moskvom u njihovoj vlastitoj regiji, na Bliskom istoku. Posvadivši se s Putinom, Erdogan je izgubio mogućnost utjecaja na sirijsko, a time i kurdsko pitanje, to jest, ugrozio je nacionalnu sigurnost države. A to je nešto što ni jedan vladar u arapskom svijetu ne može si priuštiti. Pogotovo u uvjetima kada je američka strategija u Siriji propala i nitko ne razumije ni planove ni metode Washingtona u regiji, birajući između uvjerenja da Sjedinjene Države jednostavno žele produljiti požar u regiji što je duže moguće, i sumnje da oni naprosto nemaju nikakvu strategiju.

Pjotr Akopov, Vzgljad, Rusija