Između 2022. i 2024. godine agencija je zabilježila sedam napada povezanih s krajnjom desnicom i 71 napad povezan s krajnjom ljevicom
Francuska se još uvijek oporavlja od nasilne smrti mladog nacionalističkog aktivista Quentina Deranquea, kojeg su antifašisti linčovali u Lyonu u četvrtak, 12. veljače. Otkrića o ovoj tragediji i političke reakcije koje su uslijedile otkrivaju opseg korupcije unutar političke klase suočene s gnusnim ubojstvom koje je trebalo biti jednoglasno osuđeno.
Velik dio francuskog političkog i medijskog establišmenta umanjio je značaj ubojstva i opire se ispitivanju ekstremno ljevičarskih ličnosti povezanih sa slučajem.
Nakon što je televizija u udarnom terminu emitirala snimku Quentinovog linča, više nije bilo sumnje: ovo nije bila ulična tučnjava, već ubojstvo neviđenog divljaštva. Zasad, zastupnik krajnje ljevice Raphaël Arnault još uvijek nije pod istragom, iako se čini da su trojica njegovih kolega (dva asistenta i pripravnik) bili uključeni u napad. Njegova stranka, ‘La France Insoumise’ (LFI), nema namjeru suspendirati ovog problematičnog zastupnika, koji je već na S listi, tj. registriran na nacionalnom popisu osoba koje mogu predstavljati prijetnju nacionalnoj sigurnosti.
U subotu, 21. veljače, više od 3000 ljudi okupilo se u Lyonu kako bi odali počast mladom Quentinu, kojeg je banda ‘antifašista’ linčovala na marginama konferencije koju je održala zastupnica u Europskom parlamentu i propalestinska aktivistica Rima Hassan. Pokret, impresivan svojom smirenošću i dostojanstvom, i dalje puni naslovnice u medijima koji tvrdoglavo traže dokaze o ‘neonacizmu’ ne propitujući tko su pravi krivci i zašto žrtva dobiva tako masovnu podršku naroda.
„Marš u spomen na mladića kojeg su ubili ‘antifašisti’ bio je predmet skandalozne kampanje blaćenja u medijima“
Mediji koji su izvještavali o događaju bez pokušaja nametanja vlastitih unaprijed stvorenih tumačenja – a ona su rijetka – opisali su, poput Paula Sugyja u Le Figaru, dostojanstvene demonstracije koje su okupile širok raspon ljudi: „šareno mnoštvo okupilo se na odavanju počasti koje je bilo mirnije nego što se očekivalo,” izvijestio je novinar, rodom iz Lyona koji je bio prisutan na mjestu događaja.
Unatoč tome, mainstream i ljevičarski mediji tražili su i najmanje znakove kako bi dali vjerodostojnost svojoj naraciji o ‘neonacističkom valu’ koji je navodno zahvatio Lyon. Na radiju RTL, zastupnik LFI-ja Manuel Bompard opisao je „fašističku paradu“, dok su novine Le Parisien to vidjele kao „krajnje desni marš.”
Podignute ruke sustavno su tumačene kao nacistički pozdravi, prema dobro poznatoj tehnici dezinformiranja čija je žrtva već bio i Elon Musk. Demonstracije u kojima su sudjelovali ljevičarski aktivisti iz La Jeune Garde s podignutim rukama mogle bi biti predmet istih optužbi, ali novinari su oprezni i nastoje to izbjegnuti. Neki se nisu ustručavali iznositi nepoštena pogrješna tumačenja, poput onih koji su u kristološkom simbolu ‘krizmi’ vidjeli ‘nacistički simbol,’ koji se pojavljuje na jednom od transparenata izloženih u spomen na ubijenog mladića, pobožnog katolika. (Napomena: Krizma ili kristogram, monogram Krista, lat. Monogramma Christi, jedan je od najranijih i najznačajnijih kristoloških simbola u kršćanstvu).
Ljevičarska podmetanja
Još jedan nesporazum bila je pjesma „La Ligue noire” („Crna liga”), pjevana tijekom marša, koja je proglašena ‘rasističkom’, iako je zapravo kontrarevolucionarna pjesma skladana 1793. u vrijeme kada su se u gradu Lyonu u ime Konvencije događala masovna ubojstva.
U ponedjeljak, 23. veljače, Emmanuel Macron organizirao je sastanak o nasilnim pokretima i radikalizaciji političke debate, što je dokazala smrt mladog Quentina. Nakon vijećanja predsjedničkog vijeća zatraženo je raspuštanje dviju desničarskih identitetskih skupina, dok još nije zatraženo niti provedeno raspuštanje La Jeune Garde, antifašističkog pokreta kojem pripada većina Quentinovih ubojica, a čiji zaštitnik je Raphaël Arnault, zastupnik ‘La France Insoumise,’ koji je još uvijek na vlasti.
Marion Maréchal izrazila je zabrinutost zbog medijske pristranosti usmjerene na prenaglašavanje postojanja desničarskog političkog nasilja: Kad je riječ o političkim ubojstvima, svi ponavljaju brojke iz LFI-a i dva ‘istraživača’ koji su i sami povezani s krajnjom ljevicom.
Drastičan porast ljevičarskoga nasilja
Europolove brojke su jasne: između 2022. i 2024. godine agencija je zabilježila 7 napada povezanih s krajnjom desnicom i 71 napad povezan s krajnjom ljevicom.
Austrija cilja na „desničarski ekstremizam,” ignorirajući ljevičarsko i islamističko nasilje
Podaci Židovske zajednice Beča pokazuju da je rastući ljevičarski i ‘uvezeni’ antisemitizam sve dominantniji. Austrijska vlada najavila je novi Nacionalni akcijski plan protiv desničarskog ekstremizma. Plan, predstavljen u utorak, uključivat će radne skupine iz ministarstava unutarnjih poslova, pravosuđa i obrazovanja, s ciljem izrade kataloga mjera usmjerenih na prevenciju, rano otkrivanje, kazneni progon, resocijalizaciju i promicanje demokracije. Ravnateljstvo za državnu zaštitu i obavještajne poslove (DSN) nadzirat će provedbu.
Desničarska Slobodarska stranka Austrije (FPÖ) oštro je kritizirala inicijativu. Glavni tajnik Christian Hafenecker rekao je da mjera djeluje protiv „slobode izražavanja, kritike vlade i demokracije.” Tvrdi da koalicija planom želi gurnuti „kritičare vlade u ekstremistički kut.” Hafenecker je također upozorio da je ciljanje društvenih i alternativnih medija „oblik terora nad sentimentima, kakav zapravo poznajemo samo iz autoritarnih režima.” Dodao je da koalicija i dalje dopušta „ilegalnu masovnu imigraciju.” Vlada opravdava fokus na desnicu brojkama uhićenja, dok islamistički ekstremizam ostaje najveća teroristička prijetnja.
Lijevi ekstremizam nije obrađen u novom planu, unatoč sve većem broju napada koje su počinili ljevičarski ekstremisti. Prošle godine, napad bojom na crkvu Paulaner, anonimni video na ekstremističkoj platformi Indymedia, prenio je odgovornost za napad bojom na crkvu Paulaner, usmjeren na pro-life demonstracije. Tijekom mise otvaranja Hoda za život 5. listopada u crkvi sv. Karla, vjernici su otkrili vrećicu s lažnim otkucavajućim bombama.
Prethodni Nacionalni akcijski plan za sprječavanje ekstremizma i deradikalizacije, predstavljen 2024. godine, spominjao je desničarski ekstremizam i islamizam, ali je u potpunosti izostavio ljevičarski ekstremizam.
Plan umanjuje opasnosti koje predstavljaju nasilne ljevičarske skupine, čije su antisemitske akcije posljednjih godina u porastu. Podaci IKG-a, Židovske zajednice Beča (Israelitische Kultusgemeinde Wien), pokazuju da je od 726 ideološki motiviranih incidenata protiv Židova, 202 pripisano ljevici, 195 muslimanskim akterima, a samo 147 desnici.
Michael Galibov, potpredsjednik IKG-a, upozorio je da su ljevičarski i uvezeni antisemitizam sve dominantniji.
„Novi moralni pad”: Ljevičarski prosvjednici ciljaju Buchenwald na Dan oslobođenja
Ljevičarski aktivisti planiraju organizirati prosvjed u koncentracijskom logoru Buchenwald na godišnjicu njegova oslobođenja, optužujući upravitelje spomenika da nisu dovoljno „antiizraelski.”
Demonstracije, organizirane pod sloganom „Kefije u Buchenwaldu,” trebale bi se održati 11. travnja, na dan kada je logor oslobođen nacističke kontrole 1945. godine.
Grupa zahtijeva pravo nošenja kefije – koja se široko povezuje s palestinskim ciljem i, u nekim kontekstima, s pro-Hamasovim aktivizmom – na tom mjestu. Njihova kampanja slijedi presudu od prošle godine u kojoj je njemački sud rekao da spomenik ima pravo odbiti ulaz onima koji nose šal. Ravnatelj spomenika Jens-Christian Wagner naglasio je da kefija nije automatski zabranjena, ali da „kada se koristi zajedno s drugim simbolima… za relativizaciju nacističkih zločina, tada bismo zamolili ljude da uklone te simbole.”
Žena koja tvrdi da joj je prošlog travnja zabranjen pristup spomeniku upitala je prije planiranog prosvjeda: „Kako je moguće da se genocid nad Palestincima sada negira na ovom mjestu?”
Vijest o ovoj nadolazećoj akciji izazvala je, naravno, veliku reakciju.
Njemačka novinarka Sarah Maria Sander opisala je to kao „novu moralnu nisku točku u Njemačkoj,” dok je zamjenik glavnog urednika NZZ-a Morten Freidel odbacio argument aktivista kao „jednako neukusan koliko i nesvjestan povijesti.”
Izraelski veleposlanik u Njemačkoj, Ron Prosor, također je osudio planirani prosvjed, rekavši da prosvjednici „iskrivljuju povijest… relativiziraju žrtve” i „antisemitizam predstavljaju kao aktivizam.”
A onda se ljudi ozbiljno pitaju zašto antisemitizam ponovno raste.
Ako se planovi ostvare, demonstracije će se održati 11. travnja.
Britanski dvostruki standardi prema ekstremizmu
– Paul Birch, autor teksta pod gore navedenim naslovom, bivši je policajac i stručnjak za borbu protiv terorizma.
Nedavno brutalno ubojstvo nacionalističkog studenta Quentina Deranquea u Lyonu od strane osumnjičenih krajnje ljevičarskih ‘antifašista’ izazvalo je ozbiljna pitanja u Francuskoj o nedosljednostima između reakcija na ljevičarski i desničarski ekstremizam. Također, razni novinarski mediji u Ujedinjenom Kraljevstvu detaljno su istražili tragičnu priču, neki s prešutnom perspektivom da se takve stvari ne događaju u Blightyju. Iako se takvo smrtonosno lijevo orijentirano nasilje rijetko događa u Britaniji, naravno da imamo različite skupine na krajnjoj ljevici i, baš kao i u Francuskoj, reakcije na same pojmove ‘ljevice’ i ‘desnice’ izuzetno su različite.
Previđena je stvarnost da se krajnje desni ekstremizam tretira kao jedna od primarnih domaćih prijetnji (promatra se ravnopravno s islamizmom), dok se krajnje ljevičarski ekstremizam dosljedno umanjuje, opravdava ili preimenuje u aktivizam. Rezultat je politička i medijska kultura koja desničarsko nasilje vidi kao ideološki terorizam, ali često ljevičarsko nasilje tretira kao razumljiv, čak i romantičan, prosvjed. Pitanje nije postoji li krajnje desni ekstremizam – očito postoji – već prosuđuje li se ljevičarski ekstremizam istim mjerilom. Mnogi od nas bi tvrdili da je odgovor ne.
Aktivist Palestinske akcije maljem slomio kralježnicu policajki
Jedan upečatljiv primjer je slučaj anarhističkog planera bombi Jacoba Grahama. Osuđen u veljači 2024., gomilao je kemikalije za izradu bombi i izradio priručnik koji opisuje napade na članove parlamenta i vladine zgrade. Graham je izjavio da je želio „ubiti desetke ljudi.” Da je neonacist napisao iste planove, priča bi vjerojatno mjesecima dominirala javnom raspravom o ekstremizmu. Umjesto toga, slučaj je prošao gotovo bez političke rasprave. Ovo je školski primjer ideologije koja utječe na to kako se terorizam doživljava. Doista, skupina tinejdžera koji stvaraju gadne ‘memeove’ u svojim spavaćim sobama čini se dovoljnom da opravda zabranu kao krajnje desničarska teroristička skupina u modernom ‘Yookayu’.
Malo koji pokret jasnije ilustrira dvostruke standarde od Palestinske akcije, koja „radi na osiguranju palestinskih prava” provođenjem raznih ilegalnih akcija. Grupa otvoreno zagovara izravnu akciju protiv proizvođača oružja. Pristaše to nazivaju civilnim otporom. Kritičari to nazivaju organiziranom, ekstremističkom sabotažom. Članovi su provalili u vojne objekte, okupirali tvornice i prouzročili štetu vrijednu milijune funti. U jednom zloglasnom incidentu, aktivist Palestinske akcije slomio je kralježnicu policajki maljem, ali je ipak oslobođen od bilo kojeg postupka suda.
Da je nacionalistička skupina više puta napadala tvrtke povezane s imigracijom ili multikulturalizmom, sigurno bi bila označena kao ekstremistička. Pa ipak, Akcija za Palestinu se i dalje široko opisuje kao aktivistička operacija, a ne kao ekstremistički pokret. U srpnju 2025. skupina je proglašena terorističkom organizacijom, ali i dalje postoji široko rasprostranjena, kontinuirana kampanja za poništavanje vladine odluke. To se nikada ne bi dogodilo s desničarskom skupinom.
Ekološki radikalizam
Ekološki radikalizam također je prešao u ekstremizam. ‘Earth Liberation Front’ osnovan je u Britaniji i promovirao je ekonomsku sabotažu, podmetanje požara i uništavanje privatne imovine. Sigurnosne agencije opisale su takve taktike kao ekoterorizam. Pa ipak, ekološki ekstremizam često se sa simpatijama predstavlja kao mladenački idealizam ili moralna hitnost, a ne kao ekstremistička ideologija. Ekstremistički ekološki aktivizam jedan je od rijetkih ideoloških pokreta gdje se kriminalitet rutinski moralizira, a ne osuđuje. Samo trebamo pogledati reakcije na ludorije starijih, privilegiranih militanata Just Stop Oil-a da bismo to vidjeli.
Terorizam krajnje ljevice nije nov u Britaniji. Anarhistička skupina ‘Ljuta brigada’ izvela je oko 25 bombaških napada 1970-ih, ciljajući političare, banke i institucije. To su bili jasni ideološki napadi namijenjeni destabilizaciji države. Pa ipak, ‘Ljuta brigada’ rijetko se spominje u modernim raspravama o domaćem ekstremizmu, a ako se uopće spominje, onda se sentimentalno prepušta toj temi. Desničarski ekstremisti iz istog razdoblja pamte se kao prijetnje; ljevičarski ekstremisti su samo naivni radikali.
Ova neravnoteža nije slučajna. Sveučilišta politički naginju lijevo; velik dio medija je nagnut prema progresivcima; aktivističke organizacije utječu na politiku; kulturne institucije simpatiziraju s ljevičarskim ciljevima. To stvara sustav u kojem desničarski ekstremizam predstavlja filozofsku prijetnju, dok ljevičarski ekstremizam predstavlja društveni prosvjed. Razlika je često u jeziku, a ne u ponašanju. Kaznena šteta je ‘izravna akcija’. Zastrašivanje je ‘građanski otpor’. Političko nasilje je ‘antifašizam’.
Jedan od najjasnijih znakova neravnoteže je način na koji se ekstremizam definira. Desničarski ekstremizam obično se definira ideološkim terminima: nacionalizam, rasizam ili antiimigracijska uvjerenja u kombinaciji s radikalizacijom. Lijevi ekstremizam često se definira tek kada nasilje postane ekstremno. To znači da se samo desničarska ideologija označava kao ekstremistička, dok lijeva ideologija prvo mora postati nasilna. Time se napuhuje percipirana razina jedne prijetnje, a druga se prikriva.
Britanija ima problem krajnje desničarskog ekstremizma, ali ima i nedvosmislen problem krajnje ljevice. Međutim, samo se jedan tretira kao nacionalna izvanredna situacija. Iz ove perspektive, problem nije samo pretjerivanje; on je također i problem selektivnog ogorčenja. Sve dok se nasilje i zastrašivanje ne budu ocjenjivali, diljem našeg kontinenta, prema istim standardima, bez obzira na ideologiju, europski pristup ekstremizmu ostat će pristran, a ne neutralan.
Izvori:
- Hélène de Lauzun: „Is France Protecting Quentin’s Killers?” – 20. 2. 2026.; https://europeanconservative.com/articles/commentary/is-france-protecting-quentins-killers/
- Hélène de Lauzun: „French Media See ‘Neo-Nazism’ in Tribute to Young Quentin” – 23. 2. 2026.; https://europeanconservative.com/articles/news/french-media-see-neo-nazism-in-tribute-to-young-quentin/
- TEC News: „Austria Targets “Right-Wing Extremism”, Ignores Left-Wing and Islamist Violence” – 25. 2. 2026.; https://europeanconservative.com/articles/news/austria-right-wing-extremism-targeted-left-wing-islamist-violence-antisemitism-ignored/
- Michael Curzon: „New Moral Low”: Left-Wing Protesters Target Buchenwald on Liberation Day – 23. 2. 2026.; https://europeanconservative.com/articles/news/new-moral-low-left-wing-protesters-target-buchenwald-on-liberation-day/
- PAUL BIRCH: „Britain’s Double Standard on Extremism” – 27. 2. 2026.; https://europeanconservative.com/articles/commentary/britains-double-standard-on-extremism/
