Iz godine buđenja zakoračimo u godinu promjena

Članovi Stožera za obranu hrvatskoga Vukovara i njihov Koordinacijsko-operativni tim (KOT) sa svojim suradnicima morali su ponovno pokrenuti obrambenu strategiju za slobodu i istinu.  Jer su nam se pak drugi smijali, potcjenjivali snagu braniteljsko-stradalničke populacije, snagu domoljuba mladosti i iskustva, sinergiju mudrosti i želje za promjenama. Zlurado su se smijali Crkvi, organizaciji U ime obitelji, svima koji ne misle i ne rade kao oni. Ubrzo su razne sluge propalog, totalitarističkog režima i onih koji mrze Hrvatsku i sve hrvatsko, sluge onih koji su se infiltrirali u sve pore društva, shvatile da im dolazi kraj i da su iznova razotkriveni.

Desetljećima su izgrađivali mrežu neistina, podvala i laži ne računajući da su hrvatski domoljubi izgradili neuništivu svijest kod ljudi koji se bore za istinu i pravdu, pritom poštujući sve hrvatske zakone. Pravda i istina pobjeđuju jer hrvatski narod prihvaća Boga i vjeru kao dio sebe, a ne iz potrebe i interesa kao što neki čine pa prema potrebi odlaze u Crkvu da bi prikrili tko su i što su.

U bitci za istinu i slobodu hrvatski narod je vjeran Bogu kao što je bio i stoljećima prije svjestan da upoznavajući sebe i svoje korijene postaje mudriji u korist sebe, svoje djece, unuka i okoline. Učimo i trebali bi shvatiti da je slogan ‘Bog i Hrvati’ mali, usputni pojam istine i vjere. Bog je ljubav i stalni, veliki oslonac hrvatskome narodu kroz mnoga stoljeća kako u prošlosti i sadašnjosti, a bit će i budućnosti. A hrvatski narod uvijek spreman na davanje i primanje ljubavi. Bez obzira koje je vjere i boje kože, Hrvat Hrvata mora ljubiti jer jedino će se na taj način očuvati tradicija i vjera stoljećima stvarana u korist hrvatskoga naroda i Boga.

Naša naselja građena su i stvarana s ljubavlju, a osvrćući se na prošla i sadašnja zbivanja možemo zaključiti da je burna prošlost koja je pratila i prati Hrvate često krvava i nemilosrdna. U teškim trenucima ljudima s ovih prostora ostajalo je često samo čovjekoljublje, bogoljublje i domoljublje. Crkve su bile oslonac kao i danas mnogim Hrvatima za vjeru i čuvanje hrvatskoga nacionalnog identiteta. Katolička Crkva je bila i ostala uz svoj narod, radeći za mir i sinergiju s drugim religijama i vjerskim zajednicama u RH.

Danas osjećamo zadnje trzaje jugo-komunističkih vladara zbog kojih je u bivšoj Jugoslaviji bilo mnogo nezadovoljstva među hrvatskim narodom. Vjera je i tada jačala jer je bila zabranjivana i sakrivana, da bi se prava snaga te vjere pokazala ratnih 90-ih godina. Ali i ove godine, u miru. Agresor snažne i dobro opremljene vojske snažno je napadao i uništavao sva dobra, od privatnih, državnih do crkvenih. Ubijali su ljude ali i dalje bili slabiji jer nisu slušali narod. Narod koji je pokazao tom nadmoćnom neprijatelju koji je nekada imao oružje, a danas razne medije, da ljubav prema Bogu i Domovini sve pobjeđuje. Srčanost i duh hrvatskoga roda odnosi pobjede i ove godine u kojoj smo se počeli buditi. Prošli događaji i teror nad hrvatskim narodom je gotovo identičan današnjem vremenu.

Vukovar je u granicama Velike Srbije u oba Memoranduma SANU-a

Svi mi koji volimo svoje, a poštujemo tuđe, drukčije i različito, koji odlazimo u crkve i čuvamo našu povijest, tradiciju i temeljne vrijednosti, kako tada tako ni sada nismo podobni onima koji vladaju. A tko su oni koji vladaju? Zar ih nismo izabrali? Ili su ih ‘izabrali’ oni koji su ‘hrvatskim grijehom nečinjenja’ omogućili da našom državom vlada skupina zagriženih, antihrvatskih elita? Hrvatskom danas vladaju upravo pripadnici takozvanih samoprozvanih elita, nasljednici onih koji nikada nisu željeli slobodnu Hrvatsku. Nasljednici onih koji danas žele ćirilicu u Vukovaru i koji su ekspozitura provoditelja II. Memoranduma SANU-a koji u svom sadržaju nimalo ne odstupa od već poznatih velikosrpskih programa kao što su „Načertanije“ i „Srbi svi i svuda“. Programa koji je samo moderniziran za ovo vrijeme i prilagođen ostvarenju koje nisu postigli neuspješnom agresijom na Hrvatsku.

Podsjetimo da je su uz brojne srpske akademike jedni od autora i Dobrica Ćosić ali i Ljubomir Tadić, otac bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića s kojom se aktualna vlast ‘slavila i bratila’ na svakom koraku. Koji je cilj najbolje kazuje Tadićeva izjava: „Vojni gubitak Srpske krajine i slavonskih zemalja, gdje su Srbi bili većina, mi ne smijemo nikad prihvatiti kao definitivni gubitak. Te krajeve nikad ne treba smatrati izgubljenim, jer ni Nijemci nisu Istočnu Njemačku smatrali definitivno izgubljenom. Čak ni u ustavu.“ Ali ni ona Dobrice Ćosića iz 2012. godine: „Srbi su u XX. stoljeću izgubili četiri rata (Slovenija, Hrvatska, BiH i Kosovo), ali se u XXI. stoljeću trebaju gledati kako se u miru dobivaju izgubljeni ratovi”. Treba to stalno ponavljati, barem onoliko puta koliko srpski ‘preporoditelji’ ponavljaju. Nije ključno pitanje znaju li ili shvaćaju li to vladajući. Njihova vizija i misija je jasna; oni je ne skrivaju. Važno je upitati se shvaća li to onih 60 posto koji uporno opstruiraju napredak države i opstojnost hrvatskog naroda i koji grijehom nečinjenja dozvoljavaju da i njih i nas teroriziraju bijednici ujedinjeni u misiji zatiranja svega što Hrvatsku čini Hrvatskom.

Ova nas godina buđenja uvodi u godinu promjena. Godinu u kojoj je vrijeme probuditi se, shvatiti važnost vjere i značaj slobode. Umjesto uobičajene čestitke pozovimo jedni druge da čuvamo našu tradiciju, kulturu, običaje, obitelj i narod. Znanjem, hrabrošću i ustrajnošću raskrinkajmo i detronizirajmo opskurne političke i ekonomske moćnike koji nam kao manjina nameću ne samo nešto što ne želimo nego i planski, sustavno razaraju hrvatski narod.

Oci zobaše kiselo grožđe…

U Ljetopisu popa Dukljanina koji sadrži i povijesnu građu za hrvatsku povijest, poseban je dio koji se odnosi na sretnu vladavinu i tragičnu pogibiju kralja Zvonimira. Jasno je kolika je na nama danas odgovornost. Autor piše: „I zemlja Zvonimirova biše obilna svakim raskošom, ni se nikogor bojaše, ni jim nitkore mogaše nauditi razni gnjev Gospodina Boga koji dojde svrhu ostatka njih kako pismo govori: Oci zobaše kiselo grožđe, a sinom zubi utrnuše“. Upotrijebio je riječi proroka Jeremije u kojima se prorokuje i naglašava vlastita, osobna odgovornost po kojoj je svatko baštinik svoje vlastite krivice i, bude li jeo kiselo grožđe potomstvu će trnuti zubi.

Filip Kuštro