Da u nas postoji ikakva demokracija ne bi se aktualni premijer već drugi mandat pomoću žetončića održavao na vlasti
Opetovano, svakodnevno slušamo premijerove hvale i samohvale o uspjehu njegove vlade i HDZ-a. Prema njegovim riječima ovom zemljom teče med i mlijeko. Dobro nam je. Lijepo nam je. Svaki dan napredujemo u svakom pogledu, diljem Lijepe naše. Samo mi to jadni, zavidni, nezahvalni, nedovoljno obrazovani, jalnuši ne vidimo i ne osjećamo. Statistički pokazatelji, mišljenja javnog mijenja, rang liste uspješnosti…, tu kao da ništa ne znače i ne govore. Ne ulazeći u detalje, po tim pokazateljima, po svemu dobrome smo na dnu ljestvice EU, dok smo po svemu lošem na vrhu ili pri vrhu, posebice po korupciji, koja se ukorijenila u svim područjima rada, djelovanja i života, te se kapilarno širi, raste i uslojava.
Nema dana da se u medijima ne pojavi nekakva prevara i krađa, uglavnom od strane članova HDZ-a ili u samom HDZ-u. Po zakonu vjerojatnosti, to je donekle i logično, jer je to najbrojnija stranka, utemeljena na političkom kadru iz Partije u bivšoj državi. Ti su partijaši naslutili kako se nešto važno i krucijalno događa u društvu, te su se na vrijeme prebacili u stranku koja se smatra državotvornom i koja je obećavala. Oko Tuđmana se stvori krug visokopozicioniranih partijaca, s kojima je “stvorio” nezavisnu, samostalnu, slobodnu i demokratsku Hrvatsku. Oni su preko noći promijenili kaput i crvenu boju zamijenili plavom, ali u duši i svijesti se nisu promijenili. Takvi su ostali do danas, zahvaljujući podmlatku koji su odgojili. Nema baš neke velike razlike, osim u brojnosti, između HDZ-a i SDP-a. Ne bi bilo ikakvo čudo da se ujedine, nakon izbora. Socijaldemokracija malo pomalo nestaje. Negdje se skrila. Srami se onih koji se njome kite. U njenom centru, baš kao i u demokršćanstvu nema čovjeka. Čovjek se izgubio u masi. Postao je broj. Taj broj prema statistici dobro stoji. U prosjeku je. Nije gladan niti žedan. Čovjek kojeg taj broj predstavlja je, u većini, gladan, žedan, gol i bos. Premijer sa svojih visina to ne vidi. On se kreće u društvu, koje ni u čemu ovozemaljskom, ne oskudijeva. On ne troši 90 posto svojih primanja na održavanje života, na golu egzistenciju, na hranu i stanovanje. Njega ne diraju cijene osnovnih živežnih potrepština, koje gotovo svaki tjedan rastu. Po službenim pokazateljima inflacija usporava, smanjuje se iz mjeseca u mjesec. Zašto se onda sve trže živi, unatoč rastu plaća i mirovina?
Najteže je umirovljenicima. Oni jedva spoje kraj s krajem. Njima uopće nije važno koliko košta kuglica sladoleda negdje na Jadranu. More je njima nedostižan san. Svježe voće i povrće, posebice ono iz eko uzgoja, ne nalazi se na njihovu stolu. Oni na plac idu poslije podneva, da pokupe odbačeno ispod pulta. Krumpir je postao ekstra hrana. O mahunama da ne i govorimo. Meso, riba, morski plodovi, delicije, sanak pusti. Nije to nikakva izmišljena priča. To je svakodnevica, mnogih naših sugrađana.
Pelješki most je lijep, ali on onima što svaki dan misle kako će preživjeti, baš ništa ne znači, kako ni Schengen, niti euro zona. O tim i takvima bi trebalo brinuti. Kad njihov život postane dostojan čovjeka, onda se može nadograđivati i graditi bolje, bogatije i sretnije društvo. O tim i takvim, zaboravljenim i zapostavljenim ljudima, uvelike ovise izborni rezultati. Oni možda toga nisu svjesni. Njihovo osvješćivanje i izlazak na izbore bi trebali odlučiti tko će nas voditi i o nama brinuti iduće četiri godine. To svakako ne mogu biti oni koji su nas doveli u stanje u kojem se realno nalazimo. To ne mogu biti oni koji isključivo brinu o sebi, svojem ostanku i opstanku, svojoj relativno visokoj plaći i svojoj fotelji. Takvih ima puno. Oni su nalik jedni drugima, bez obzira kojoj opciji pripadaju, bez obzira je su li lijevi, desni ili iz cente, štogod taj centar značio. Takvi odsjede jedan ili više mandata u Saboru i u vlasti. Domognu se visoke mirovine i pričaju kako se u Hrvatskoj dobro i lijepo živi. U isto vrijeme običan građanin s 40 i više godina radnog staža jedva proživljava. Koga briga?
Za sada ne prepoznajemo takve kojih je briga i koje bi trebalo biti briga. Puna su im usta te brige, kao i demokracije. Da u nas, postoji ikakva demokracija ne bi se aktualni premijer pomoću žetončića održavao na vlasti, već drugi mandat. Da postoji demokracija bilo kakva, ne bi politička trgovina cvala. Zbog te i takve trgovine, nemamo što očekivati od izbora, bilo kojih. Sve će se oni gore dogovoriti i uskladiti. Važno je i bitno doći na vlast. Unatoč, svim aferama, najveće šanse za doći na vlast ima HDZ. Koalicijske partnere za složiti vladu će lako naći. Svi se guraju uz pobjednika. Ideologija tu nestaje. Za svaki slučaj manjinci su uvijek pri ruci. Međutim, oni ne će ovaj put biti potrebni. S lijeva, desna i iz centra pohrlit će u zagrljaj pobjednika. Sve je moguće. Premijer je toga svjestan. Zato se i ponaša kako se ponaša. Od sadašnje oporbe ne prijeti mu ništa loše. Oni se bave sami sobom i svojim liderima. Kad malo bolje pogledamo te stranačke lidere, ne vidimo premijera, barem onako na prvu. Istina, neki se zamišljaju budućim premijerom. Za sada je to obična smijurija, bez obzira kuda pogledaš i koga vidiš. Premijer se ne rađa. Premijer se stvara.
