Gorka sudbina hrvatskih liječnika i zdravstva

Spajanje bolnica iz manjih gradova je zločin protiv hrvatskoga naroda

 

 

Doktori su odavno, a najmanje dvjestotinjak godina, jedna od  najvažnijih profesija i ujedno takva društvena elita. Pripadaju i prirodnjacima i tehničkoj inteligenciji, ali i humanističkoj. Svakako su  među najobrazovanijima. Ono što ih čini posebno važnim, ali i utjecajnim i moćnim – na izvoru su u njegovu tijeku i na utoku života. Moglo bi se reći da su i „inženjeri“ zaposleni na  „održavanju“ života. O ljudima, njihovim dobrim i lošim navikama, bolestima, zdravlju, kao ceh, i o zdravlju obitelji, skupina, nacije… znaju sigurno najviše.

Nema nijednog razloga za gašenje novogradiške bolnice

 

Kakvi „anketari“ telefonom i silne „špijunske“ agencije koji propituju pučanstvo o različitim temama. Nekada su o tome najobavješteniji bili svećenici, a doktori su danas, recimo psihijatri, i svećenici. Svojim znanjem, npr. preventivom, obrazovanjem stanovništva o sudjelovanju u razvoju medicine, prirodnih, pa i tehničkih znanosti da i ne pišem mnogo (nemjerljivo) pridonose svakoj državi i društvu. Zato države i društva rijetko kada masovno i brutalno nasrću na doktore.   

 

Ni Staljin ih nije dirao – do pred smrt

 

Čak su i za Staljina najduže bili uglavnom pošteđeni. A on je zatvarao, i tako dalje s njima, pripadnike svih društvenih klasa, skupina, naroda, članove CK i Politbiroa, pa i prevažne inženjere i fizičare koji su mu kasnije kreirali ratni stroj i ubojita oružja (Tupoljev, Kalašnjikov, Saharov…), neki čak radeći i u logorima. Tek pod kraj života, kad je, bit će, skroz „pošandrcao“ i „ishlapio“, ostao bez mentalne ubilačke kondicije, okomio se na liječnike. (Ne ulazimo ovdje u politički povod i pozadinu obračuna.) Većina ih je stradala pod optužbama za namjerno kriva liječenja „drugova“, za cionizam plus kozmopolitizam i kao američki špijuni. Riješio se tada i svoga dugogodišnjeg osobnog liječnika Vinogradova – njega zbog iskrene i točne dijagnoze koju je dao spaliti. Kažu neki izvori kako mu je to, nakon moždanog udara početkom ožujka (konac veljače?) 1953., skratilo život.

 

Svi su naime poznati i sposobni liječnici bili po zatvorima, pa ga nije imao tko doći liječiti. Oni pak koje su Berija i drugovi uspjeli pronaći na slobodi i dovesti u Staljinovu daću u Kuncevo umirali su od straha – nisu mu bili u stanju izmjeriti ni tlak, bili su skoro „mrtviji“ od njega. Oni najbolji su već bili toliko izmučeni i prebijeni da ih se nisu usudili dignuti iz Ljubjanke (zatvor) i pozvati u pomoć. Ipak izdaleka su pokušali od nekih pritvorenika vrhunskih profesora doznati Staljinovu sudbinu. Istražitelj je jednome opisao simptome stanja u kojem se Vođa nalazio, hineći kako se radi o njegovu ujaku. „Što mislite, što to znači?“, pitao ga je. „Ako od ujaka očekujete neko nasljeđe“, odgovorio je profesor, koji i pored batina nije izgubio smisao za humor, „smatrajte ga svojim“. Kad su pak drugoga pitali tko bi od liječnika „ujaku“ mogao pomoći, odgovorio je: „Vinogradov“.

 

'ajka protiv opće korupcije

 

Svemu je, naravno, prethodila neviđena medijska hajka, a ona me ovdje i danas jedino zanima – ovo o Staljinu je tek usputna povijesna crno humorna anegdota. Jedna od medijskih hajki koje ovdje traju već najmanje petnaestak godina je 'ajka na korupciju u formi tzv. „borbe protiv“. Ona po intenzitetu i metodama nimalo ne zaostaje za bilo kojim totalitarizmom, osim što je, možda, njezin predmet malo drugačije formuliran. A medijska hajka protiv nekog društvenog zla ili „zla“ uglavnom ne smjera na njegovo iskorijenjivanje već na sasvim drugu vrstu obračuna, najčešće političku.

Zločin je ugasiti pakračku bolnicu

 

Najviše mi smeta, a ujedno me i plaši medijsko-udrugarsko-politički pristup „borbi“ protiv korupcije uz samorazumljivo stajalište kako je ona ovdje došla, valjda iz svemira. Spustio ju neki NLO kad je ovdje „spustio“ i Franju Tuđmana. Nit' je postojala prije, a bogme, kad ju se iskorijeni, a ne zna se kad će to biti, više ne će ni postojati. Bit će njena tzv. „nulta stopa“ – čisti raj – NoVa PRavDa. Užas obmana i laži, jerbo se povijest čovječanstva, evolucionistički, može opisati i u inačici povijesti korupcije. „Kreacionistički“ gledano, eto pojavila se čak i u Raju, uvalila joj naivnoj ona zmijurina jabuku, koju „korupciju“ još uvijek “kusamo“.

 

Sockomunizam je carstvo korupcije

 

Bliže povijesno i realno gledano hrvatsko društvo je ušlo u „tranziciju“ iz najkorumpiranijeg društva do tada – soc-komunističkog. Je li pritom korupcija bila veća u SSSR-u i zemljama „realnog socijalizma“, a ovdje nešto manja, potpuno je nebitno i pitanje i odgovor na njega. Jedinke, klase, društvene skupine, profesije… do jučer su plivale u korupciji, a prvog dana njena početka, za kojega se ne zna kad je nastupio, trebale su na drugu obalu, kapitalističku, prijeći sasvim čiste. Niti slučajno.

 

Zatim rat, svaki rat, ma bio i oslobodilački, kao što je Domovinski, sa sobom nosi i zla, recimo šverca i korupcije. Samo jedan primjer: neki ne žele ratovati, pa izbjegavaju i mobilizaciju, za što često treba neka „mitologija“, pa za južnu Bavarsku, a da se opet mogu vratiti kad prestane „pucnjava“. Onda međunarodni embargo na uvoz oružja, pa koliko je samo taj omogućio korupcije, šverca i ratnog profiterstva, a niti slučajno nije izvorno hrvatski, niti je pao s neba – prije će biti kako je pomno planiran. Ili, vratimo se korak dva unazad. Rastući kapitalizam od XVI. stoljeća pa nadalje osvojio je skoro cijeli svijet, malo uz pomoć oružja, više uz pomoć „trgovine“ i korupcije, prisjetimo se samo Istočnoindijske kompanije(a). Ili možda najbizarnijega, uloge alkohola kao sredstva korupcije u trgovini afričkim  robljem, porobljavanju Indijanaca…

 

Medijska oluja se sručila na doktore

 

Vraćamo se u do devedesete izuzetno korumpiranu Jugoslaviju, koja je takva bila i prije kao Kraljevina, a u njima dakako i Hrvatska. Prava antikorupcionaška medijska hajka protiv korupcije krenula je zapravo nakon Oluje, preciznije reintegracije dijela Srijema, Vukovara i Baranje. Na javnost se sve više i više udaralo percepcijom o korupciji u Hrvatskoj. Najkorumpiraniji su, po definiciji, dakako političari, a čiji nego HDZ-ovi, no pustimo političare. Negdje pri vrhu korumpirane „bagre i bande“ od tada su i liječnici, ali i zdravstvo uopće. Logično, jer koncem devedesetih obrana i Ministarstvo obrane prestaje biti najveći korisnik proračuna, a to postaje – zdravstvo. Jaki, ponajprije svjetski igrači, proizvođači opreme i farmaceutske multinacionalke žele se pozicionirati na toj najizdašnijoj kopanji – ostalo su medijske bajke zvane  još i „spinovi“, oboje kao smicalice.  

 

Mnoštvo je u zadnjih petnaestak godina medijima prohujalo “doktorskih afera“. Prve su se dakako ticale biznisa s medicinskom opremom, tu je na hrpi najveća lova, a zatim se sve pomicalo prema lijekovima. Udarilo se i na ponekog vrhunskog bolničkog doktora zbog primanja mita, ideološki, ustvari interesno preganjalo oko toga ima li previše ili premalo privatizacije u zdravstvu, vrtjele su se po njemu  reforme i „reforme“ – bez stvarnih reformi. Svakoj babi/didi se dopuštalo da medijski dere po doktorima, pričalo bajke kako je zdravstvo u socijalizmu em bilo bolje, em opće, pri čemu je ovo drugo najordinarnija laž. Seljaci diljem Jugoslavije nisu bili zdravstveno osigurani do konca sedamdesetih, osim od kuge, kolere i još dvije tri zarazne bolesti od kojih je mogla oboljeti i radnička klasa i nomenklatura. Sve u svemu uporno se unižavala liječnička profesija, koja je, usuprot svemu i u socijalizmu bila znalačka, u datim okolnostima i vrhunska, a naročito se iskazala u Domovinskom ratu i znanjem i požrtvovnošću, kako liječnici tako i ostalo medicinsko osoblje, poglavito medicinske sestre.

 

Opleti kvartovske i seoske doktore, po „felgi“

 

Onda su prije godinu dana na red stigli i liječnici obiteljske medicine, temeljni stup struke i sustava, kako ga sada želi uspostaviti aktualni ministar. Famozna afera Hipokrat ili kako koju je tada Jutarnji nazvao – „majka svih afera“. Izvor joj je u Ludbregu, „centru svijeta“ u relativno novoj „farmaciji“ generičkih lijekova, od 2011. uvezane s relativno mladom, osnovanom 1991. sličnom kompanijom iz okolice Münchena, Dermapharmom AG. Uprava Farmala i njegovi komercijalisti i valjda na stotine obiteljskih liječnika našli su se pod istragom. Tko za prepisivanje Farmalovih lijekova-ponude dobio „felgu“, tko kakvo putovanje, tko tisuću, tko više kuna, tko mjesečno, tko povremeno. Uglavnom, stigla i optužnica za oko 350 liječnika i ljekarnika i dva tri menadžera Farmala.

Bolnica Klenovnik

 

Jedan odvjetnik je rekao kako ih je bilo još i ohoho, ali s onima  „ispod tisuću kuna“ „poticaja“ trgovine – prepisivanja lijekova se nagodilo, pa će oni valjda dobiti ukor. A zbog ovoliko okrivljenih sudac Devčić je u problemu. Gdje održati tako masovno „ročište“, gdje će se održati tako veliko „narodno“ suđenje liječnicima i ljekarnicima. Možda najbolje u zagrebačkoj Areni, ona ionako uglavnom zjapi prazna i posluje s gubitcima, pa da se malo prelije iz šupljega u prazno i proračuni plate njezin najam – pola Bandić, pola Linić. I sad će netko pomisliti kako se zalažem za „mitologiju“, ali ne – ako si, kao liječnik, za prijepis nekoga (de)generička dobio „felgu“, plati po „felgi“ po zakonu. Brine me nešto drugo. Naime, kako to da se na tapeti našla omanja skoro seoska farmaceutska tvrtka specijalizirana za generičke lijekove, a nema niti jedne farmaceutske multinacionalke. Čak ni Plive. Sve su one nevinašca, a i vrapci znaju kako su se i one slično kao i Farmal „probijale“ na tržište, desetljećima, neke i duže, kako ga slično i održavaju i potiču prodaju. Ili, Bože mi oprosti, a valjda me ne će u rešt odmah, ovi iz Ludbrega  su samo šegrti Hlapići.

 

Ili ovako: Švicarci su nedavno na referendumu, na zaprepaštenje mnogih, odlučili kako njihovi menadžeri mogu primati plaće bez ograničenja, kolike im daju gazde i kolike se usude sami sebi isplatiti. U Švicarskoj je, usput, i popriličan broj farmaceutskih multinacionalki, a u njima profit samo takav, odmah iza vojno-industrijskog i naftnog komplesa, financijski ni ne računam. Švicarci dakle čuvaju svoje vrhunske menadžere, Hrvatima nije ni do vrhunskih liječnika, a na stup srama stavili su eto i kvartovske i „seoske“. Za vrhunske od kojih su neki nedavno štrajkali predsjednik Vlade je rekao kao su to „zabušanti“, ministar financija ih je označio „lakomim preplaćenicima“, a mnogi od njih (mnogi u relativnom broju za malu Hrvatsku) mogu zabosti prstom u globus i reći: Ovdje odlazim, za pet, šest, ne znam koliko veću plaću. Zbogom Zoki, čuvaj se Slavko, a i tebi majko Hrvatska – zbogom. A vi politički Hrvati, kao građani – bolesnici, neka vas liječi doktor Jovanović.

 

Spajanje bolnica iz manjih gradova je – zločin

 

Osim toga štrajka u međuvremenu teče i „spajanje bolnica“. Spojili Francuzi, spojili Nijemci, pa će i profesor Ostojić sve to spojiti. Bio ministar Milinović „spojio“ uprave i zagrebačke bolnice, što je jedino logično, opravdano, štedljivo, a čim je zasjeo kao ministar Ostojić (stalno se bunim koji je koji) mam to – raspojio. Sad će ih opet – spojiti. K'o Lenjin korača – „korak nazad, dva koraka naprijed“.

 

„Spojiti“ jednu bolnicu iz kontinentalnog  slavonskog grada(ića) koja radi preko 170 godina s nekom drugom, oduzet joj subjektivitet, stvarno je društveni zločin. Učiniti ustanovu koja ima najviše obrazovanih ljudi u takvom gradu i pravnom ništicom, ravno je ubojstvu grada. A urbanitet mu ubijaju – tzv. „urbanisti“. Specijalizacija bolnica u krugu od pedeset do sto kilometara – da, pa tako ne moraju ni sve bolnice biti u Zagrebu, može neka odmah u Kutinu, pa i u Novu Gradišku. Štednja da, no ukidanje bolnica u manjim gradovima, ukidajući im samostalnost, stvarajući od njih umiruće „odjele“ – niti slučajno. To je u potpunoj suprotnosti s „održivim“ razvojem s „regionalnim“ razvojem s „demografijom“, sa zdravom pameću, a naročito strategijom opstanka Hrvatske. Ma kakva  „strategija“, ovdje je ona ispod nule stope. Čisto (samo)uništenje.

 

Mato Dretvić Filakov