Povijesni neprijatelj hrvatskoga naroda i države jest ideja jugoslavenstva

Ostvaranjem jugoslavenskoga državnog zajedništva hrvatski narod prestaje biti slobodan narod

Kao što to imaju sve biljne i životinjske vrste te svaki čovjek, tako i narodi i države imaju svoje prijatelje i neprijatelje. S obzirom na činjenicu da je vremensko trajanje, odnosno postojanje država i naroda neusporedivo dulje od pojedinačnih života biljaka, životinja i ljudi, prijatelji, odnosno neprijatelji pojedinih naroda i država, osim što mogu biti manji i veći, mogu biti i „povijesni“ prijatelji ili neprijatelji naroda i država. Da bi se znalo tko je kojem narodu prijatelj, a tko neprijatelji, tko mu je „povijesni“ prijatelj, odnosno „povijesni“ neprijatelj, nužno je dobro poznavati povijest konkretnog naroda. U ovom našem slučaju usredotočit ćemo se na pojam „povijesnog neprijatelja naroda“, a razlog zbog kojega to činimo biti će razvidan u nastavku.

Povijesni neprijatelji pojedinog naroda, odnosno države jesu oni utjecajni i moćni čimbenici koji do te mjere ne vole pojedini narod ili državu da tijekom povijesti svoju moć i utjecaj nastoje iskoristiti ne bi li mu što je moguće više naškodili, a po mogućnosti i „ukinuli ga“, odnosno zbrisali sa zemljopisne karte. U povijesti je mnogo i premnogo takvih slučajeva, koje ovom prilikom ne ćemo navoditi (tko poznaje povijest, lako će ih prepoznati). Bitno je istaknuti da povijesni neprijatelji pojedinog naroda i države ne moraju nužno biti drugi narodi i države te utjecajni pojedinci, već to mogu biti i određene nadnacionalne ideje i pokreti.

S obzirom da je naša domovina, samostalna država Republika Hrvatska nacionalna država hrvatskoga naroda, potrebno je znati imaju li hrvatski narod i samostalna hrvatska država „povijesnog“ neprijatelja koji će joj uvijek nastojati „raditi o glavi“? Na žalost, povijest hrvatskoga naroda i države, a pogotovo povijest posljednja dva stoljeća, daju na ovo prevažno pitanje nedvosmisleni odgovor: Da, hrvatski narod i samostalna hrvatska država imaju svojeg povijesnog neprijatelja koji mu i dan danas i te kako radi o glavi! To nije neka druga država, niti neki drugi narod, a nisu niti jedan ili više utjecajnih i moćnih pojedinaca.

Povijesni i sadašnji najveći neprijatelj hrvatskoga naroda i države jest jedna ideja, jedna povijesno propala ideja, ali ideja koja još i te kako živi u glavama mnogih pripadnika hrvatskoga naroda, ali i ne samo hrvatskoga naroda, te udruženja, organizacija i političara iz Hrvatske, ali i ne samo iz Hrvatske, već i mnogo šire, a živi ne zato jer tu ideju smatraju „progresivnom“ i „naprednom“, već zato jer ti i takvi pojedinci, udruženja, organizacije, političari – iz dna duše ne vole hrvatski narod i samostalnu hrvatsku državu, a znaju da je, povijesno gledano, tom narodu i toj državi ta ideja u prošlosti radila o glavi te da (tako misle i djeluju) može ponovno raditi o glavi.

Povijesni neprijatelj hrvatskoga naroda i države jest ideja jugoslavenstva. Zbog čega je ideja jugoslavenstva povijesni neprijatelj hrvatskoga naroda i države? Zbog vrlo jednostavnog razloga: Samo oživotvorenjem ideje jugoslavenstva (stvaranjem jugoslavenskog državnog zajedništva u bilo kojem obliku) hrvatski narod prestaje biti slobodan narod u svojoj samostalnoj i nezavisnoj hrvatskoj državi te na taj način prestaje biti ravnopravan narod drugim europskim narodima koji imaju svoju samostalnu državu u punom značenju te riječi.

Ono što povijesnog hrvatskog neprijatelja čini posebnim i mnogo, mnogo opasnijim po sadašnji položaj hrvatskoga naroda i države od povijesnih neprijatelja drugih naroda (koji su većinom više-manje neutralizirani i marginalizirani), jest činjenica da je taj i takav neprijatelj u samoj hrvatskoj državi, dakle „na samom tijelu svoje žrtve“ u velikoj mjeri institucionaliziran!

Na ovom mjestu ne ćemo govoriti o najvažnijim hrvatskim medijima, udrugama, organizacijama, drugim više-manje utjecajnim pojedincima te samom mentalnom sklopu, kako sadašnje vlasti tako i svih hrvatskih vlasti najvećma od 2000. naovamo, a koji su doslovno prožeti, indoktrinirani jugoslavenstvom i antihrvatstvom, već o onom najopasnijem: Onoj činjenici po kojoj je Hrvatska nezabilježeni povijesni presedan.

Niti u jednoj sličnoj europskoj i svjetskoj državi, naime, nije zabilježena činjenica da predsjednik te države, dakle najvažnija osoba u državi, osoba koja predstavlja državu u zemlji i inozemstvu, najutjecajnija osoba toga naroda i države, za glavnog političkog (naglasak je na riječi „političkog“) savjetnika i analitičara ima hrvatskog neprijatelja, osobu koja do te mjere ne voli Hrvatsku kao samostalnu državu (a time i hrvatski narod) da sve svoje intelektualne kapacitete (koji nisu mali, naprotiv) i sav svoj međunarodni utjecaj (koji također nije mali, poglavito u probritanskim krugovima koji su i sami pobornici ideje koja je povijesni hrvatski neprijatelj) koristi radi promocije i izgradnje te i takve ideje jugoslavenstva, znajući da ona Hrvatskoj radi o glavi.

Tko je Dejan Jović i kako „diše“, te kako i kojim političkim, medijskim i drugim demokratskim sredstvima se protiv istog može uspješno boriti (npr. jedan od načina je i objava ovog priopćenja), vrlo dobro zna autor ovog priopćenja, odnosno predsjednik „Regimente – centra za suočavanje jugoslavena s prošlošću“ jer je sa dotičnim u isto vrijeme i na istom mjestu pohađao istu srednju školu (tadašnji zagrebački Centar za upravu i pravosuđe) te je pune pune dvije godine sjedio u susjednom razredu. Već tada, kao 14-stogodišnjak i 15-stogodišnjak, dok smo se svi ostali u tim godinama bavili mladenačkim provodima i sličnim stvarima, Dejan Jović je bio izuzetno „politički“ aktivan u promidžbi jugoslavenstva i Jugoslavije i tadašnjeg političkog sustava te je bio predsjednik raznih socijalističkih „foruma“ i saveza u školi (vjerojatno i šire). Već tada je za njega postojala samo Jugoslavija, koju je u svakom trenutku „živio“, a koje ideje se niti u najmanjem zarezu, kao što vidimo, nije do danas odrekao! 

Onaj najjednostavniji zdravorazumski i logički zaključak, a koji je upravo strašan, glasi: S obzirom da sadašnji hrvatski predsjednik vrlo dobro zna tko mu je glavni politički savjetnik i analitičar te je upoznat sa njegovim stavovima i u velikoj (možda i najvećoj) mjeri ga podržava (jer mu inače ne bi bio glavni politički savjetnik!) i sam predsjednik hrvatske države hrvatski je neprijatelj! (naravno pod pojmom neprijatelja u ovom priopćenju ne mislimo na oružane ili bilo kakve fizičke neprijatelje, već isključivo na političke).

Kada to sve znamo, ne ćemo se osvrtati na uzroke koji su doveli do ove krajnje neprirodne i potencijalno pogubne situacije za hrvatski narod (odgovor leži u tegobnoj novijoj hrvatskoj povijesti i nezamislivoj jugoslavenskoj indoktrinaciji koja je svojevrsnom političkom i sociološkom „lobotomijom“ posljednjih 150 godina usađivana u hrvatski narod), već na to što treba činiti kako bi se izbavili od ove potencijalne „omče“ koja se hrvatskom narodu može stegnuti oko vrata!

Odgovor je samo jedan: Sadašnji hrvatski predsjednik očigledno se ne misli „riješiti“ svojeg glavnog političkog analitičara i savjetnika, a ako se to i dogodi na bilo koji način (otpuštanjem, svojevoljnim Jovićevim odlaskom i sl.), teško se može očekivati da predsjednik promijeni svoje stavove koji su u ogromnoj mjeri sukladni onima svoga glavnog političkog savjetnika.

Zbog svega navedenog, zbog opstanka plemenite povijesne ideje samostalne hrvatske države, zbog ogromne i strašne ljudske žrtve hrvatskoga naroda koja je pala upravo zbog te i takve ideje, nipošto se ne smije dozvoliti da sadašnji predsjednik Republike Hrvatske na predstojećim predsjedničkim izborima osvoji svoj drugi mandat! U protivnom, zbogom Hrvatska. I točka.

Tomislav Stockinger, predsjednik Regimente – Centra za suočavanje jugoslavena s prošlošću