Madam Lovary

Policajci su došli u jutro

 

 

Sve bi bilo drukčije u nas kada ne bi bilo toga našeg specifičnog domaćeg susjedskog jala i zavisti, naročito prema onima koji su se  materijalno obogatili, postali moćni, utjecajni, važni, neponovljivi i prepoznatljivi, jer su nalik jedno drugome kao jaje jajetu u istom kokošinjcu. Sve to što danas imaju nije njima palo s neba, bez truda, rada i zalaganja. Trebalo je najprije smisliti strategiju, odabrati taktiku, sve po pravilima dobrog planiranja i programiranja: što, tko, kada, gdje, s kim, s čim, kako, zašto, za što…, s dobrim procjenama i izračunima, gledajući u daleku budućnost.

Nije se lako bilo izvući iz neimaštine, siromaštva, bijede, anonimnosti, podređenog položaja, margine mnogih margina, svih zbivanja i postati danas jedna od važnih i vodećih ličnosti u društvenom i političkom životu. Zahtijevalo je to puno sposobnosti, vještina i znanja, ne nužno formalnog, koaliranja, ulizivanja, podilaženja, umrežavanja, dilanja, trgovine sa svim i svačim. Bilo je to puno gore i opasnije od švercanja torbi s raznom i različitom robom iz Trsta ili iz Turske. Istina nije ni to bilo jednostavno, niti lako. Trebala je i tu prava strategija, dok se nisi snašao u poslu, stekao partnere, prijatelje i zaštitnike. Naravno bilo je to puno lakše mladim, naročito ženskim osobama, s određenim naglašenim fizičkim atributima i prilagodljivim labavim osobnim stavovima, naročito onim što se tiču morala. Kad si već jednom stekao status išlo je sve kao lojem podmazano, bez trenja i gubitka uloženog rada. Dapače, korisnost je bila veća od indeksa 1, što nema veze s fizikalnim zakonom. Naime, kasnije kad se otkrila sposobnost, spontanost, vještina, umješnost i prilagodba svakoj nastaloj situaciji ne samo da se morao plaćati nekakav paušal na carini, dobivala se određena naknada za usluge poznate „torbarke“ i pokućarke. Rat i sav kaos i nepogode koje je on donio bili su idealna prilika da se posao proširi, unaprijedi, dobije na kvaliteti i postane zanimanje u neku ruku, bez vučenja  torbi, umiljavanja carinicima, šoferima i tko zna kome još i da iz fizičkog oblika prijeđe u „intelektualni“ i opće korisni. Trebalo se samo dosjetiti.

 

Rijetki su oni kreativci koji će u danom trenutku osmisliti i realizirati neku inovaciju, utemeljenu na najstarijem zanatu, sve to dobro zakamuflirati i prikazati kao aktivnosti za opće dobro, na kojima su se čak mogla stjecati razna priznanja, pohvale, zahvale i nagrade, za izravan doprinos u Domovinskom ratu. Pritom je bilo jako važno biti neopredijeljen i na usluzi jednoj i drugoj strani, kako i raznim formalnim, polu formalnim ili neformalnim grupama i vojnim formacijama. Nikad ne znaš tko će na kraju pobijediti i tko će sutra koju stranu rijeke prijeći ili pak koju stranu ulice će zauzeti. Valjalo je što bolje iskoristiti jedne i druge. A zna se dobro što u ratu najbolje prolazi, pogotovo u trenucima opuštanja, pobjede ili pak primirja. Ništa tu novo nije  trebalo izmišljati. Dobra klopa, puno pića i pokoja kurva. Trebalo je osnovati firmu i organizirano započeti s radom. Tu su bile frendice od prije poznate s  brojnih putešestvija i torbarenja od Trsta, preko Jakuševca, pa sve do Turske i tako u krugovima, uz poznata stajališta, raspored vozača i konduktera autobusa i rasporedi carinika na pojedinim prijelazima.  

 

Nije to bilo lako zapamtiti. Trebalo je tu i tamo nekoga podmititi i potkupiti. Nije svugdje išlo na ciganski šarm i fizičke ženske atribute. Ipak, na kraju sve se to dobro isplatilo. Tu je nastao početni kapital u novcu i velikom međunarodnom iskustvu. To je sad samo trebalo razraditi, prilagoditi domaćem terenu, regionalnom i lokalnom okruženju i potrebama. Nije bilo dovoljno samo naći robu i kupca, trebalo je pripremiti teren i izgraditi infrastrukturu, sa ljudskim resursima, koji će ti omogućiti nesmetano vršenje djelatnosti, koji ćete štiti i u slučaju, nekakve inkriminacije spasiti. Najbolje je bilo i njih umočiti u kaljužu koja je nastajala ovakvim poslovanjem i rabotom. To je zapravo bilo najlakše. I tu je išlo po onoj narodnoj: „u se, na se i poda se“. Svakako je trebalo sve dokumentirati, bilo fotografijom ili videozapisom, kako bi u slučaju ne htijenja pomoći ili podrške, ili ne daj bože moguće optužbe, bilo činjenično evidentno tko je sve sudjelovalo i bio ortak u ne baš čistim i dozvoljenim aktivnostima.

 

Dobro organiziran posao je cvao i širio se. To nije bilo dovoljno. Trebalo je gledati dugoročno unaprijed i osigurati svoju budućnost u vremenima kada završi rat i nestane mogućnosti da se obavljaju prljavi i nečasni poslovi. A priori je trebalo prijeći na kvalitetniji asortiman robe, jer su zbog raznih okolnosti, pomalo nestajali oni prvobitni klijenti. Nova klijentela sačinjena od novokomponiranih skorojevića, biznismena i političara zahtijevala je višu klasu usluge, od robe do ambijenta i složenosti traženih usluga.

 

Ne smije se izostaviti kako je pravi poticaj za stvaranje kvalitete u poslovanju bio dolazak i dulji boravak strane vojske u okolicu. Njihove potrebe i prohtjevi su zahtijevali visoku kvalitetu i standard. Osim mladosti, dobrog izgleda, solidnog obrazovanja, trebala je određena kultura, pristojan odgoj, znanje stranog jezika i otmjeno ponašanje. To su naročito zahtijevali časnici te vojske. Sad je trebalo angažirati „profesorice“ u zanatu i od njih učiti, a napose organizirati tečaj za lijepe cure iz okolnih sela, koje se nisu baš znale ponašati, a bile su voljne surađivati i zaraditi za koju krpicu, šminku, frizuru, cipele i nešto džeparca. 

 

Svaki dinar i kuna uložena u njih se deseterostruko vratila i još su bile zahvalne, što su uvedene u jedan drugi dotad nepoznati svijet –obilja, lude zabave i novih iskustava. U svemu je bio potreban uzor i podrška, a ona je to bila u svakom pogledu. Postala je idol mnogim djevojčicama i vrlo lako ih je bilo vrbovati u biznis, koji je cvjetao. Nije sad bio dovoljan samo telefon i nekakva tekica s crtama ili „kockicama“, u koje se moglo pregledno pisati. Organizacija je zahtijevala novu tehnologiju i dobrog poznavatelja organizacije rada i usklađivanja satnice, u dogovoru s klijentima, taksistima, motelima i hotelima. Propusta nije smjelo biti, jer bi narušilo ugled vlasnice, koja je svakim danom sve više ličila na  madam, ali toga još nije bila niti svjesna. Bila je tražena, poštivana i svakim danom sve bogatija. Naučila se i ponašati, pa je mogla i u svaki ekskluzivni i otmjeni hotel, s druge strane Save. Moteli na periferiji grada  i kojekakve rupe postali su prošlost.

Nastajalo je novo vrijeme, novi ljudi i novi uvjeti. Trebalo se prešaltati u neko drugo područje i novim stilom, radom i djelovanjem potisnuti i istisnuti, sve ono od prije, naročito ono što nije bilo po zakonu i što nije bilo transparentno. Bilo je to puno lakše od očekivanog. Pomogli su prijatelji iz zahvalnosti ili straha da ih se ne prokaže i da negdje ne procuri koja inkriminirana fotografija kakvog djedice, s mladom djevojkom u nekakvom klinču, na neprimjerenom mjestu i u kompromitirajućoj pozi.  Na sve je to ona mislila od početka i dobro se osigurala s materijalima, koji će je štititi i koji će joj osigurati društveni napredak i status. Najprije će lijepo i otmjeno s ovim novim glavešinama i šerifima, a ako bude potrebno zna ona i drugačije.

 

Za početak trebalo je osigurati nekakve službene papire, koji će potvrditi njeno novo obrazovanje, kulturu i  stečene nove spoznaje i vrijednosti. Nema problema što po to treba ići u susjednu državu u neprijateljsku tvorevinu. Vrlo važno. Išli su i drugi, još za one prošle države. To im nije smetalo da se s takvom diplomom inkorporiraju u sam vrh politike i glume intelektualce, sposobne i podobne, pa čak i drugima drže lekcije i dijele savjete, naročito po pitanju domoljublja i rodoljublja, a bili su daleko od prve crte obrane. Ona je djelovala na terenu i to vrlo opasnom, delikatnom i frekventnom. Nikad nisi znao koja će vojska ujutro osvanuti u tvom rajonu. Trebao si biti spreman sa zastavama i drugim obilježjima, kao i kazetama pjesama koje najviše odgovaraju svakoj pojedinoj strani i skupini, sasvim svejedno legalnoj ili ilegalnoj kao i njihovim  istaknutim vođama ili kolovođama. Tu se stvarao i kalio karakter i razvijala vještina koja će te dovesti na vrh moći i utjecaja. To se nije moglo naučiti iz nikakvih knjiga i na nikakvim fakultetima, pa čak ne ni pišući magisterije ili doktorate, niti u diplomaciji. To se učilo na terenu, na cesti i u neposrednoj trgovini i trampi.

 

Prošao je rat: Magla se pomalo počela razgrtati. Klijentela se promijenila. Trebalo se okrenuti drugim vrijednostima koje će te vinuti u sam vrh moći i vlasti. Pomno je trebalo odabrati stranku, koja je osim po imenu bila nekakva garancija poštenja, pravde, demokracije, dobrih namjera, uljudbe i najmanje kriminala, korupcije i reketa. To baš i nije bilo teško, jer su se otprije poznavali, a neki od njih su konzumirali usluge koje je organizirala madam. Sa članskom knjižicom u rukama, puno kilometara u nogama, nevjerojatnim kombinacijama u glavi i trajnim temeljnim motivom od ranog djetinjstva: sve učiniti da se postane bogat, moćan i slavan, krenulo se u nove pobjede. Najprije je trebalo dotući već napola slomljenog gospodara određenih prostora, osvojiti izbore i krenuti ka samom vrhu. Svu energiju, sposobnost kombiniranja, drskost, bezobraznost i sklonost k lopovluku, nepotizmu, pretvaranju, pohlepi, otimačini, neprincipijelnim koalicijama sa svime i svakime, samo da se okoristiš i priskrbiš što više love. U lovi je moć. To znaju samo oni čije  je djetinjstvo i mladost obilježila bijeda i marginalizacija. Vidjet će oni tko sam ja i što je sve mogu. Najprije se trebalo na sve moguće načine riješiti onih koji su bili svjedoci ranijeg života u svim njegovim segmentima.

 

Takvi svjedoci nikome nisu potrebni. Na putu prema vrhu i preslagivanju od „nikoga“ prema „nekome“, od jadne male  neobrazovane i nekulturne seljančice nije lako postati dama, pa ni onda kad se imalo iskustvo jedne madam, na brzinu odgajane u duhu lijepih manira i gospodskog ponašanja. To se je u onim vremenima i u poslu koji se obavljalo moglo odglumiti. Sada kad se kreće u drugim vodama to se više ne može tako. Vanjski izgled  i prvi dojam je jako važan, pogotovo u muškom svijetu. Mnogi od njih to jako cijene i žele biti u društvu atraktivnih ne baš učenih žena, pogotovo vrhunskih intelektualki, jer one uoče njihove „praznine“ i slabosti. Osim toga nisu niti prijateljski nastrojene, a kamoli da ti pruže ono što te muškarcem čini. Trebalo je dotjerati „grušt“ ,obnoviti fasadu, resetirati zubalo, jer holivudski osmijeh čuda stvara. Nema veze što ponekad asocira na onu reklamu za pseću hranu, gdje se bljeskaju pseće proteze.

 

 

Imperativ je bio: nabaciti markiranu odjeću i obuću, uposliti poznatog  stilyng majstora, svaki dan biti izgledom tip-top, vedrog raspoloženja, spreman na usluge svake vrste druženje, gozbe, orgije, ulizivanje onima iznad sebe, gaženje i uništavanje onih ispod sebe, stvaranje zavisnosti jednih i drugih o tebi… Tako se stječe materijalno bogatstvo i stvara moć, što uvjetuje i omogućava penjanje po istaknutom bridu piramide do samog vrha. Vrh i samo je  krajnji cilj. Tom cilju je sve podređeno. Ako je ona znala sa švercerima, vozačima, carinicima, vojskom, jednom i drugom i s nebrojenim paravojnim skupinama, bogme će znati i s ovim šmokljanima, fakultetlijama, koji pojma nemaju o stvarnom životu i o tome što znači biti gladan i čeznuti za onim što drugi imaju.

 

Sada su ti drugi daleko otraga. To što je mrze nema veze, ionako će glasati za nju, jer su joj dužni na razne načine, posebno i kao zajednica. Osim toga o svima njima ona puno toga ne baš dobroga zna. Nije se valjda zabadava družila sa svim vrstama sigurnosnih službi, pa čak i sa visokim državnim dužnosnicima, bez obzira kojoj su stranci pripadali i za koga su radili. Svi oni su najprije, što je i red, radili za sebe. Mnogi od njih su živjeli po onoj “u se, na se i podase“. Ona im je to omogućavala i osiguravala. Ne za svoj novac naravno. Nije ona tako glupa. Višestruko su ti ljubitelji pevaljki drugih bakanalija platili svoj užitak. Još uvijek ga plaćaju, a da nisu toga niti svjesni. Nije se ona bez veze dodvoravala njihovim suprugama i podmićivala ih skupim parfemima i ostalim ženskim drangulijama s potpisom. Htjela je steći njihovo povjerenje i sa sebe skinuti svaku sumnju u činjenje nečeg nedopustivog i neprimjerenog, a kamoli u nepobitne činjenice, koje su tu i tamo isplivale na površinu i na koje su neke budale oko nje počele upirati prstom. Osvetilo im se to i obilo u glavu.

 

Dok se još nisu ni snašle u čemu se nalaze, što i kome su napravile bile su na cesti, bez posla i razumijevanja. Neće valjda nju moćnu, sposobnu, lijepu i iskusnu ženu pljuvati i cinkariti tamo neka marginalna službenica, novinarka ili rođakinja, koja misli da je ostala zakinuta u podjeli plijena, nakon svih malih i velikih otimačina. Tko bi ih sve zadovoljio i namirio. Treba misliti i na stare dane. Tko zna što se sve još može dogoditi. Iako je ona uvijek spremna na promjene i prilagodbe, nikad se do kraja ne zna, tko će otići, a tko će i kakav doći. To ne možeš znati niti onda kada si na samom vrhu. Možda će zaista doći vrijeme, kada će nestati sve ono što danas u društvu caruje, korupcija, nepotizam, lopovštine, laži, prijevare, pohlepa, razni reketi, neprincipijelno koaliranje, razne podobnosti, marifetluci, muljaže, lažno domoljublje, kvazi demokracija, namješteni i kupljeni izbori, pogodovanje, dilanje sa svim i svačim, otimačina, podcjenjivanje birača, svađe i podjele po raznim osnovama, beskonačne igre ustaša i partizana…

 

Možda se ipak, iako se čini nemogućim do toga dođe. Neki od ovih mladih školovanih i demokratski nastrojenih to pokazuju. Još uvijek ih je premalo i nitko im ne vjeruje, iako svojim radom pokazuju i dokazuju kako se može i drugačije – pošteno. Takve treba izbjegavati i gdje god je moguće osporavati i onemogućavati. Oni su kraj  ovakve rabote kojom su se do sada mnogi obogatili, postali moćni i slavni. Za svaki slučaj treba se osigurati negdje vani i tamo pohraniti  većinu gotovine. Po mogućnosti bi trebalo nabaviti još koju domovnicu i putovnicu, da možeš pod okriljem mraka zbrisati preko granice makar i tamo kuda si išao po diplomu srednje škole. Za novi početak je i to dobro. Kasnije se može dalje. Bitno je imati dovoljno love i ostvariti na kraju puta svoj san. Imati vilu negdje na obali Seine, ili u nekoj uličici koja vodi prema Montmartreu, s diskretnim crvenim fenjerom i zaista postati Madam Lovary.

 

U crvenim snovima, punih raskošnih toaleta i izgleda poput poznatih madam ili čak Degasovih plesačica, ponesena slavom i moći u svojem ataru, što se počelo širiti i dalje, zaštićena moćnim prijateljima, znancima i kumovima, posjedujući kompromitirane snimke kojima ukoliko bude potrebno mnoge od njih može dugoročno ucjenjivati, potiskujući spoznaje o svojim nečasnim  rabotama, diveći se sama sebi i svojoj ingenioznosti, nije odmah začula snažno lupanje na vratima jedne od svojih kuća, tog prvog travna 2014.  Lupanje i glasni povici: Otvarajte! Policija! Nisu prestajali! Počela se smijati. Nije ona luda i ne može ju nitko nasamariti, ni prestrašiti nikada i nikako, a ponajmanje prvoaprilskim šalama.

 

Otvorila je vrata i počela se gromoglasno smijati. Gle pa to su stvarno policajci. Znači i oni se igraju prvog aprila. Pokazuju nekakve papire za pretragu kuće. Dokle može sve ići njihova zajebancija. No, dobro. Zna se ona igrati kojekakve igre, pa i igre za prvi april. Međutim, oni  tjeraju svoju priču i govore kako je to nije nikakva igra, već za istač.

Previše su ozbiljni i njihovi pogledi je preskaču, iako se pred njima pojavila u izazovnoj  jutarnjoj toaleti, koja više otkriva nego pokriva, što bi zadržalo pogled svakog muškarca. Ne pali to ovaj put. Kao što niti ne pale poznati i vješti trikovi od holivudskog osmijeha, mačkastog  uvijanja i umiljavanja, očnih signala…

 

Koji je to vrag? Zar ovi mulci ne znaju tko je ona? Samo jedan poziv s njenog mobitela i oni su gotovi. Ode karijera, a možda i siguran posao. Još će ih jednom upozoriti, da s njom nema šale, a onda će zvati. Gle ti ovo. Uzimaju joj mobitel. Isključuju telefone… Ej stanite malo. Iako je prvi april pretjerali ste. Sada ću vam lijepo skuhati kavicu, dati nešto da prigricnete i sve ćemo ovo lijepo zaboraviti. Gospođo, ponovno vas upozoravam: Ovo nije nikakva šala. Imamo nalog za pretres i vaše privođenje. Taj strogi pogled i papiri s žigom i potpisom izgledaju kao da su pravi. Koji je to bog? Zar je došlo do nekakvog prevrata, državnog udara noćas? Da je tako, ona bi to među prvima saznala i ponašala se prema planu i dogovoru. Javili bi joj to njezini. Pa još je sinoć  razgovarala s nekima od njih. Nema veze. Sve je ona dosad rješavala u svoju korist, pa će i ovo. Neka igra započne. Vidjet ćemo tko će na kraju biti pobjednik

 

Izvolite gospodo, radite po naređenju, ponudila je šireći ruke uz jedan od osmijeha višeg reda. To je bio samo početak. Sve se dalje odvijalo kao u ružnom snu. Kao najveću zločinku i razbojnicu sproveli su je u zatvor. Nema veze. Prebacit će se na nove okolnosti i u skladu s tim ponašati. Zna se ona dobro brinuti o sebi. Radi to od malih nogu, a zna bogme i što su joj prioriteti, kao što je to oduvijek znala. Nemaju svi oni pojma s kim imaju posla i kome su stali na žulj. Kakvi ustaše? Kakvi partizani? Ovo je malo složenija i ozbiljnija igra. Igra je započela po starom prokušanom pragmatičnom obrascu za sva vremena. Onaj koji je umočen u bilo što nečasno i to se otkrilo je otpisan. S prokušanim metodama i pravnim obrascima inkriminacije će se dokazati i pokazati kako nitko drugi ništa nije kriv, osim prokazanog počinitelja, koji se našao iza rešetaka.

 

Iako je u politici i ljubavi sve dopušteno, to ipak nije za svakoga, svugdje i uvijek preporučljivo i učinkovito. I u jednakosti postoje nejednakosti, pogotovo kad je najviši zakon sročen tako da uvijek postoje rupe koje vješti poznavatelji  mogu pronaći i sve protumačiti onako kako njima ili njihovim klijentima trenutno odgovara. Svaku igru treba znati dobro igrati, ali treba znati i biti stalno svjestan toga kako svi igrači  nemaju jednake šanse, kako zbog bilo čega mogu biti diskvalificirani, kako mogu doći na klupu, na kojoj će dugo čekati povratak u igru, koji zapravo neće nikada doći, jer će ravno s klupe biti udaljeni iz igre, za sva vremena, bez obzira na njihove igračke sposobnosti i ambicije. Nije svako mjesto u igri jednakovrijedno, pogotovo kad su ambicije prevelike. Treba znati stati na loptu i zaustaviti se na vrijeme, a to je spoznaja malobrojnih. Bogatstvo razgali, moć ponese, slava zamuti realnost i sposobnost rasuđivanja. Strmoglaviš se na dno puno brže nego što si se penjao prema vrhu, pogotovo kad si se penjao po bridu piramide, bila ona prava ili krnja sasvim svejedno. Do otrježnjenja dolazi uvijek prekasno, kao i do nepobitne činjenice kako nismo svi isti, pa ni jednaki. Ne mogu mali igrati s velikima. Toga nema ni u priči, već samo u bajci o Pepeljugi.

 

Epilog – U jesenjoj magluštini što se nadvila oko rijeke što redovito uzrokuje poplave u okolnim osiromašenim i zaboravljenim selima, iza zavoja nazire se trošna drvena kućica, s crvenim lampašem, koji više ne svijetli, jer je ponestalo petroleja. Prokleti Mađari sve su nam odnijeli, ne samo naftu i benzin, nego i sve ostale derivate. Gdje li je sad kralj Tomislav da pokaže tim osvajačima gdje im je mjesto i kako Dravu ne smiju nikada više, ni za što prijeći? U kućici zasigurno netko živi, jer se iz nje čuje poznata partizanska pjesma i grleni smijeh. Ponekad okolo šeće neka žena u čudnoj odjeći s obveznim damskim velikim nakićenim šeširom, tužnog lica s osmijehom, koji plaši, jer izgleda nekako zaleđeno i neprirodno. Ksantipa!

 

Ankica Benček