Gdje leže uzroci Predsjednikove popularnosti?

Mnogo buke nizašto

Već davno znam za misao koja glasi: Čovjek koji ne ljubi svoju domovinu nije sposoban ni za jednu istinsku ljubav. Misao je vrlo ozbiljna i vrlo teška i vrlo istinita. Promatrajući društveni, poglavito politički život oko sebe – pitam se koga li to naši političari vole, koga? Domovinu? Ne, više vole sebe, novac, moć, svoj osobni ugled, a u stvari sami u sebi su potpuno neugledni i beznačajni. Čast iznimkama!

Slušajući ankete o popularnosti političara u Hrvatskoj još uvijek vodi, tko drugi nego čovjek blaga i baršunasta glasa, mekoće u nastupu – a to je Predsjednik. I sad se ja pitam što to ti ljudi koji mu daju glas da je najbolji od najboljih, što zapravo oni čuju? Samo tu svilenkastu i baršunastu mekoću glasa, a on od brojnih problema koji nas okružuju zapravo, ne zadire ni u jedan težak i ozbiljan problem. U Hrvatskoj još uvijek postoje strašne teškoće s miniranim terenima. Međutim, on u susretu sa svojim srpskim kolegama, koje možda smatra i prijateljima, ne spominje minirana polja, niti silovane žene, silovane muškarce, silovanu djecu i starice. Ne spominju se porušeni hrvatski gradovi, koje je uništila JNA. U čijim rukama? Zna se! Dakle, oni su suradnici na blagim temama, na rukovanju, poljupcima, na zajedničkim ručkovima, večerama, a daleko su od pravih problema.

Možda sam u krivu, a možda u pravu, kada negodujem čitavim svojim bićem gledajući političare kako se prilikom službenih susreta ljube. Pitam se, spadaju li doista poljupci u takve susrete ili je potpuno dostatno da se rukuju i pristojno naklone jedan drugome?! U nedavnom je intervjuu na Hrvatskom radiju Predsjednik na vrlo određena pitanja odgovarao vrlo neodređeno; ni crno ni bijelo, ni simo ni tamo, idi mi dođi mi, i ovako i onako… On niti želi niti je u stanju zadrti u pravi problem, a još je manje u stanju riješiti ga. Sada radi na novom Ustavu Republike Hrvatske. Pitanje je, je li nam baš to potrebno ili je to potrebno njemu osobno, kako bi NAS uvjerio u svoj požrtvovan rad za opće dobro.

Spominjala sam baršunastu mekoću Predsjednikova glasa. Ipak on katkada zna i oštro napasti. Tako je, npr. oštro napao osobu koja se svojedobno žalila da nema zaposlenje. Poručio je – okrenite se oko sebe i nađite posao. Zašto čekate da vam ga netko ponudi? Otprilike je tako rekao. To je predsjednikova optužba osobe, koja je bez svoje krivnje ostala bez zaposlenja, a ne optužba situacije u kojoj se nalazi država kojoj je on na čelu.

Što se tiče nove pravednosti, u redu je da je spomenuo ustašku guju koja još uvijek leži u nečijim prsima, ali njegova nova pravednost ne dotiče komunističku guju koja se također još uvijek nalazi u nečijim grudima. On, usprkos svojoj novoj pravednosti, tu komunističku guju ne zapaža. Smatram, da bi on kao glavar države prema svima trebao biti jednako pravedan, jednako pošten, jednako istinit, ali on to, na žalost, nije. Usprkos tome on i nadalje uživa visoki postotak poštovanja hrvatskih građana. Pitam te građane koji je razlog da ga toliko poštuju? Zar samo zbog njegovog svilenog i baršunastog glasa?

Dana 27. travnja 2014. značajan je i neobičan datum za Katoličku Crkvu. Papa Franjo je u zajedništvu sa svojim prethodnikom Benediktom XVI. proglasio dvojicu papa – Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. svetima. Bila sam iznenađena kada je i naš Predsjednik odlučio nazočiti tom činu, premda se izjašnjava kao agnostik. Što ga je, dakle, navelo da kao agnostik nazoči svečanom činu za katoličanstvo?! Zar je moguće da se i tom prilikom koristi kako bi među hrvatskim katolicima stekao potrebne glasove za svoju buduću predsjedničku kandidaturu.

Nevenka Vučemilović, prof.