Hrvatski Fokus
Hrvatska

Konvergencija bifurkacije

Bez promjene pojedinaca, nema promjene hrvatske politike

 
 
Nekako mi se čini kako od svih opisa, predodžbi, poimanja, shvaćanja, spoznaje i postojanja naše današnje političke i društvene  zbilje, najbolje odgovara sintagma konvergencija bifurkacije. Može li to uopće postojati? Očigledno može, ali opstati sigurno nikako ne može i ne će, barem ne za dulji vremenski period. Što dulje traje, sve više se urušava iznutra i na kraju u agoniji nestane, bez obzira o kakvoj se konvergenciji i bifurkaciji radilo,općenitoj ili specifičnoj. Konvergencija je kao što znamo, u najopćenitijem smislu određeno uzajamno približavanje k nečemu, radi nečega. Temeljna definicija konvergencije, bilo koje (biološke, fizikalne, meteorološke, kemijske, lingvističke…) ima korijen u matematici i temelji se na svojstvu niza ili reda da teži k nekoj konačnoj graničnoj vrijednosti i svojstvu dvaju ili više pravaca da se sastanu (presijeku) u nekoj točki, sasvim svejedno u kakvoj ravnini ili  kojem prostoru.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2014/04/convergence-logo.jpg
Pojam konvergencija se prvi puta spominje u XVIII. stoljeću i pod njim se podrazumijevalo kretanje k ujedinjenju  ili jednoobraznosti. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća se multidisciplinarno izučavao taj pojam i sve što je  može biti u vezi s njim, u mnogim područjima, naročito u politici. Usuglašavanjem stavova i potkrjepljenjem teorijsko-praktičnim spoznajama došlo se do jedinstvene definicije po kojoj, najkraće rečeno, politička konvergencija znači postizanje zajedničkog cilja (ciljeva) korištenjem različitih političkih sredstava, taktika i  strategija. To je bilo idealno zamišljeno i smišljeno, dok je u praksi to vrlo često bila utopija.
 
Da bi se k nečemu stremilo ili nastojalo se sastati u istoj točki, trebalo bi znati što je to – trebalo bi definirati temeljni primarni cilj, koji je planiran, programiram, jasan, jezgrovit, realan, svima dan i zadan. Postavljanje takvog cilja samo po sebi nameće i određuje strategiju i taktiku svakog sudionika, pomoću koje će se doći do realizacije ili se barem dovoljno približiti tom ostvarenju. To je moguće samo onda i jedino onda kad je taj cilj zajednički projekt i do njegova prihvaćanja i usvajanja se došlo bez pritiska, slobodnim odabirom, zajedničkom voljom, željom, potrebom, usuglašavanjem i eventualno konsenzusom, a ne nikakvom neprincipijelnom koalicijom, trgovanjem, pogodovanjem, ucjenjivanjem ili politiziranjem.
 
Ciljevi bi trebali proizlaziti iz društvenih potreba (primarnih i sekundarnih), a njihovo ostvarenje bi moralo donijeti boljitak u ekonomskom i društvenom smislu, kako za pojedince, tako i za cijelu društvenu zajednicu, u svim područjima rada i života. Iz kratkoročnih ciljeva bi se trebali formirati dugoročni ciljevi u svakom području i u cjelini, s presjecima i komplementima, horizontalno i vertikalno, imajući u vidu varijable (zavisne i nezavisne) kao i konstantu, pojedinačnu i zajedničku, te njezinu ulogu u stagnaciji, nazadovanju ili pak napredovanju.
 
Stranačka politika je u tome najmanje važna, potrebna i efikasna. To bi trebali raditi eminentni stručnjaci iz mnogih područja. Na temelju provedenih istraživanja i čvrstih spoznaja nakon sustavne analize i sinteze, mogli bi se napraviti realni planovi i programi. Za njihovu realizaciju su najvažniji operativci, velikog znanja, razvijenih sposobnosti i vještina, spremni na žrtve i odricanja, za svoj narod i državu,bez obzira na svoju stranačku pripadnost, filozofiju, svjetonazor, vjeru i opredjeljenje. Takvih ljudi sigurno ima, prepoznati su i trebalo bi ih na neki način okupiti, dati im povjerenje i postaviti ih u funkciju ozdravljenja društva i pokretanja proizvodnje, gdje god za to postoje uvjeti.
https://encrypted-tbn2.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcQ20XVqGWGZvuPFa7mRQH8-HXjNwMfOFPRsQ8jpce1Mj0_9xKCq
Čini se kako je to gotovo nemoguće, jer kud god se okreneš vidi se i osjeća određena bifurkacija, kako u društvu, tako i u pojedinim skupinama i pojedincima, naročito kod onima koji su dobili povjerenje građana da umjesto njih odlučuju i o njima se brinu. Ta se bifurkacija  stvorila i razvijala na ne baš prirodan način, već dosta izvještačeno,  umjetno i utilitaristički. Pritom se da naslutiti nekakva logistička jednadžba sa svojim privlačnim, odbojnim i neutralnim točkama, koje nisu čvrste, ni stabilne, nego variraju po potrebi i mijenjaju svoja mjesta, prema očekivanoj učinkovitosti i bifurkaciji identiteta osoba koje donose programe, strategije i taktike, ili pak onih koji odlučuju ad hoc. Bifurkacija identiteta je svakodnevno prisutna i odaje neke oksimoronske likove različitih dvojnosti, primjerice kako jedan dan svojim ponašanjem i djelovanjem inkliniraju Titi i partizanima, a drugi dan braniteljima i Crkvi. Ponekad se to događa isti dan, ujutro i popodne, zavisi o situaciji i osobnoj potrebi nekog samozvanca ili pak nečijeg lidera.
 
Želimo li postići barem u tragovima, konvergenciju bifurkacije, bilo osobne ili društvene, trebali bi jednom za svagda napustiti balkanske gudure, izaći iz zadimljene balkanske krčme i Platonove špilje. Za to su nužno potrebne učinkovite i temeljite promjene. Za početak bi svatko trebao krenuti od sebe samoga. Dobro bi bilo poslušati savjete i upute pape Franje. Dovoljno je stati pred ogledalo i upitati se: „Tko sam ja? Što želim? Kamo idem?“ Spoznatu samosvijest bi bilo dobro prenijeti u svoju obitelj, najbližu okolinu i društvenu zajednicu i u skladu s tim se ponašati, a ne jedno misliti, drugo govoriti, a treće raditi. Promjenom sebe i djelovanjem u određenoj okolini pomoći ćemo promjenu te okoline. Proces će se dalje odvijati i razvijati sasvim spontano, sukcesivno i prirodno.
 
Da bi se barem djelomice takvim promjenama približili trebali bi pokušati iskorijeniti nabujalu egomaniju, egocentrizam, bahatost, oholost, pohlepu, sklonost prijevarama i lažima, petrificiranu korupciju, lihvarenje, stranačku podobnost, nepotizam, klijentilizam, strategijsku detronizaciju svakog tko je drugačiji i drugačije misli, diskriminaciju po bilo kojoj osnovi, vjersku netrpeljivost, grijeh struktura (koje se uvijek spominju kad su „nepodobni“ na vlasti), partiokraciju, meritokraciju, politikanstvo, kritizerstvo… copy-paste filozofiju i politiku…, traženje kruha bez motike…, opravdanja i uvjeravanja u stilu argumenata ad hominem i ad populum.
 

Ankica Benček

Povezane objave

Vesna Pusić, odlazi!

HF

PRONEVJERILI 2 MILIJUNA EURA – Dubrovčanin Đapo glavni akter afere na Geodetskom fakultetu

hrvatski-fokus

Duh iranskog buntovnika

HF

Zašto Slovenija vodi rat protiv Hrvatske

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više