Nema velike razlike između ljevice i desnice

Nikad zaboraviti da su Hitler i Mussolini proizašli iz ljevičarskoga ideološkog inkubatora

Neki dan tako s prijateljem na kavi, u raspravi o našoj svakodnevici i najnovijim političkim „štiklecima“, kao i političkoj situaciji i previranjima, uoči izbora za Europski parlament, o izbornim listama i pojedinim kandidatima, došli smo do zaključka, na temelju naših spoznaja kako skoro ni za koga od onih poznatijih i viđenijih na tim listama, pa ni u cijeloj političkoj nomenklaturi, ne možeš točno, bez ostatka reći je li dotični ljevičar ili desničar. Mislim, kako se to strogo niti ne može potpuno odijeliti. Međutim, postoje jasne razlike od samog nazivlja, filozofije do djelovanja. Neki pojedinci se ne ponašaju i ne djeluju u skladu s temeljnim odrednicama svoje stranke,  nego taktički u skladu s određenom situacijom i potrebom, krajnje  utilitaristički, demagoški, populistički, vrdajući lijevo-desno, gore-dolje i pod određenim kutovima u odnosu na „svoju“ ideološku okosnicu. Ponekad se stječe dojam da se na takav način ponašaju i neke udružene skupine ljudi (političke stranke). Takav  njihov nastup u društvu nije vjerodostojan, ne jamči sigurnost i boljitak, te dovodi građane u zabludu i nedoumicu, jer nemaju pravi pogled i pregled na cjelokupnu političku i društvenu zbilju i ne vide čak ni približno jasno tko je lijevo, desno, u centru, lijevo od centra, desno od centra, ultra lijevo, ultra desno…, kao što niti ne znaju i ne mogu znati tko što nudi, u što se zaklinje, koji su im interesi jednaki, po čemu se razlikuju, kao ni ono najvažnije gdje je u svemu tome Hrvatska i mi obični smrtnici.

I Hitler i Mussolini bili su – ljevičari

Znalci kažu da bi se  političke stranke i njihovi istaknuti članovi morali razlikovati po reprezentaciji (programi i interesi), konkurenciji (kompetitivnost programa i djelovanja) i integraciji (učinkovitost u postizanju ravnoteže i funkcioniranju u cjelokupnom sustavu). To bi trebalo biti do te mjere transparentno da bi svakom prosječno obrazovanom čovjeku bilo vidljivo i evidentno, bez ikakve potrebe  traženja podataka i usvajanja spoznaja o samoj teoriji i definiciji nastanka, imena, odrednica i funkcioniranja pojedinih stranaka. Prema povijesnim činjenicama potkraj XVII. stoljeća pojavom građanskog staleža i kasnije sve većim širenjem izbornog prava, naročito u XIX. stoljeću  radi zajedničkog i cjelovitog nastupa u društvu  skupine ljudi se udružuju u političke stranke koje zauzimaju različite smjerove, uglavnom u skladu sa svojim socijalnim i ekonomskim pogledom prema društvu i zajednici i prioritetnim potrebama u odnosu na vrijeme i prostor. U skladu s tim osmišljeni su temelji principa i načela, po kojima se i danas formiraju i djeluju  pojedine političke skupine. Mali broj stranaka se dugo održao na političkoj sceni, globalno su prepoznatljive, imaju brojno članstvo, tradiciju, samostalno ili u koaliciji formiraju vlast i vode mnoge države. Prema temeljnoj stranačkoj ideologiji, djelovanju, odnosu prema čovjeku, većina birača dobro percipira vodeće stranke: konzervativnu, liberalnu, socijaldemokratsku, demokršćansku, i neke njihove varijante, te se odlučuje se za njih, odnosno ljude na njihovim listama.

Međutim, gledajući samo na naziv i teorijsku pretpostavku o ideologiji i djelovanju pojedine stranke mnogi se gadno prevare i razočaraju, jer svakodnevna  praksa pokazuje kako nema velike korelacije između ideološke zamisli i temeljne opredijeljenosti, ponašanja i djelovanja pojedine političke stranke u svakodnevnom životu i za čovjeka. Nije to sama naša specifičnost. Toga ima posvuda u cijelom svijetu, ovisno o društvenom poretku, demokratskom i gospodarskom razvoju, političkoj ekonomiji, temeljnim ljudskim vrijednostima koje u društvu prevladavaju, strategiji i taktici (ako postoje) koje bi trebale dovesti do realizacije postavljenih ciljeva i zadataka, na temelju dugoročnih planova i programa ili do kratkoročnih utilitarističkih interesa radi preživljavanja pojedine stranke i njenog lidera.

U slučajevima kratkoročnih osobnih interesa se isprepletu i pomiješaju temeljni stranački ideološki ciljevi, metode rada, principi, načela i opasno se nagne i pomalo, ali trajno urušava se piramida temeljnih ljudskih vrijednosti, tako da zaista više ne znaš tko je tko, tko se za što bori i tko  koga u čije ime zastupa, tko se na koga poziva i zašto, tko s kim koalira. To sve tako ispremiješano i neprepoznatljivo, ne daje niti naslutiti pozitivni pravac u kojem bi društvo trebalo pokrenuti i ići, jer se u magluštini i općoj pomutnji  ne vidi ništa dobro i ohrabrujuće, osim nekontroliranog kaosa, općeg rasula, pometnje, obmane i beznađa, što svjesno i nesvjesno dovodi do sve većeg nezadovoljstva, depresije, apatije, „baš me briga“ filozofije, bježanja od stvarnosti i općeg osiromašenja sve većeg broja ljudi.

GDJE JE GRANICA IZMEĐU LJEVIČARSTVA I TOTALITARIZMA? – Che Guevara i Fidel Castro

Nakon skoro četvrt stoljeća života u suverenoj neovisnoj demokratskoj svojoj državi, zbog svega što se događalo i još uvijek se događa, dolaziš spontano i sukcesivno do zaključka, koji se zapravo sam nametnuo, uslijed svih mogućih okolnosti i događaja koji su nas pogodili, planirani ili neplanirano, kako je sasvim svejedno koja politička stranka je na vlasti, tko je pozicija, tko je opozicija, jer su uglavnom iste osobe u opticaju i vrte se ukrug, već godinama, čvrsto se držeći za rukohvate svojih fotelja, kako pri većoj vrtnji i naletu vjetra sa strane kojeg ne očekuju slučajno ne ispadnu negdje i ne polome se tako jako, da ih više nikakva rehabilitacija ne može vratiti u položaj s kojeg su slučajno pali, sasvim svejedno s koje strane, lijevo desno ili iz centra, u kojem, čini mi se realno, ima najviše prostora iako ga verbalno svakodnevno pune sa svih strana, naginjući se pritom pod točno izračunatim profitabilnim kutom ulijevo ili udesno, ponekad pokušavajući jedno i drugo u isti mah, što je zaista nemoguće. Takva dezorijentacija je možda bila shvatljiva i donekle razumljiva u samom začetku i prvim godinama višestranačja, jer su iz jednostranačkog sustava nastali mnogi sastavni dijelovi novog višestranačkog sustava, s velikom većinom istih ljudi. Jedni su formalno kroz socijaldemokratsku opciju naslijedili Partiju, dok su drugi osnovali nove stranke, s petrificiranim osobnim unutarnjim ustrojstvom iz prethodnog sustava, s novom, ponekad zastrašujućom retorikom i djelomično s određenim postupcima. Bila je to uglavnom podjela na ljevicu i desnicu, bez vidljivih temeljnih polazišta po kojima bi se te dvije opcije, prema mnogim stručnjacima i teoriji trebale razlikovati. To je a priori alternativa vođenja ekonomske politike i ono što iz nje proizlazi: ograničenje javne potrošnje, novi porezi, fleksibilno tržište rada,stabilnost cijena, slobodna trgovina…

Prema teoriji i praksi viđenoj kod onih koji znaju što rade ljevicu karakterizira: širi državni utjecaj na tržište, centralno upravljanje ekonomijom,veći porezi ujedinjavanje društvenih klasa, veća socijalna prava, veća prava radnika, veća građanska prava, uspostavljanje jednakosti svih građana,čuvanje i proširivanje slobode u svim područjima, borba se protiv imperijalizma, provođenje reformi, mijenjanje i osuvremenjivanje državnog aparata, donošenje progresa, uz temeljne vrijednosti slobodu, ravnopravnost i solidarnost.

Desnica je specifična po konzervatizmu, protivna bilo kakvoj revoluciji na svim područjima, vjerna tradicionalizmu, kapitalizmu slobodnog tržišta i trgovine, liberalnoj demokraciji, populizmu, decentralizaciji, pravu na vlasništvo, privilegijama aristokraciji, nužnoj i neizbježnoj klasnoj podjeli, minimalnom uplivu države u gospodarstvu, zaštiti krupnog kapitala, manjim porezima, zaštiti obitelji i braka, protiv pobačaja, moralnim vrijednostima koje imaju uporište u religiji (katolicizmu), zaštiti nacionalnog i kulturnog identiteta, s naglaskom na naciji, nacionalnosti i nacionalnoj pripadnosti. Između ovih bipolarnih opredjeljenja postoje različita idejna, ideološka i politička opredjeljenja koja uzimaju ponešto od temeljnih postavki ljevice i desnice, uz  neke svoje specifične postavke i „začine“, po kojima bi trebale biti posebne i prepoznatljive. Kome i čemu su bliže, da li su više lijevo, desno ili prema centru to pokazuje njihovo djelovanje, zalaganje za čovjeka i stvaranje ozračja  i boljitka za društvo. Ne čine se baš čvrste i stabilne, jer titraju i njišu se oko oslonca, koji još uvijek nema duboko i razgranato korijenje, niti čvrstu uporišnu točku.

Naš mentalitet i njegov balkanski štih uglavnom nas sve, političke stranke i pojedine lidere, dijeli na ustaše i partizane, odnosno na „ljevičare“ i „desničare“, ovisno o tome je su li ateisti (agnostici) ili vjernici. Takva podjela nema smisla i potpuno je deplasirana. Postala je i opstala kao sigurno sredstvo manipulacije, podjele i mržnje, a i povijest je demantira u nekoliko eksplicitnih primjera: pročitala sam na više mjesta i od više autora različitih provenijencija, obrazovanja  i opredjeljenja da su Hitler i Mussolini proizašli iz ljevičarskog ideološkog inkubatora. (Sapienti sat!)

Potrudimo li se malo više i u našoj daljoj i bližoj povijesti, pa i dan danas imamo zorne i eksplicitne primjere u kojima se lijevo i desno ispremiješalo, zamijenilo mjesta, umrežilo, postalo sredstvo umjesto cilja, postalo unosno, pragmatično, i ne baš prihvatljivo jer  jedni i drugi sviraju bruxelleske note.Od svega onog po čemu bi se trebali razlikovati ostala je uglavnom teoretska idejno-normativna kategorija, što ne odgovara stvarnom stanju, nema jasnu distinkciju, često dovodi do velike diskrepancije teorije i prakse u mnogim područjima i segmentima važnim za pojedinca i društvo.

Zaključak svih mogućih zaključaka bi trebao biti: Na svim idućim izborima bi trebalo birati (zaokružiti na listi) ime i prezime čovjeka (kandidata), bez obzira na stranku na čijoj je listi, koji se pokazao i dokazao svojim radom, koji je vjerodostojan, u kojeg se može imati povjerenje i koji je zaslužan za bilo kakav napredak i boljitak u Hrvatskoj, koji će štititi i čuvati hrvatske interese, koji nas ne će ičime, nigdje, nikada osramotiti i prikazivati onakvima kakvi nismo i nikada nismo bili. Takva osoba je prepoznatljiva i lako ćemo je pronaći, makar bila na zadnjem mjestu bilo koje i bilo čije liste.

Ankica Benček