U noći 29. na 30. srpnja 1993. četnici su zvjerski ubili Agicu, njezina muža Miku i njihovu tetu Mariju Oskomić, rođenu Tomić
Agica Oskomić voljela je svoj zavičaj i svoje Kukujevce ljubavlju koju poznaju samo oni koji ustraju u toj ljubavi ne mareći, ako zatreba, koliku će žrtvu podnijeti. A tko tako ljubi, zauvijek ostaje vjeran, dosljedan, nepokolebljiv i u najtežim i najopasnijim vremenima. Za takvu ljubav ne postoje dva puta, nema zbunjujućeg raskrižja na kojemu se svatko pita kamo da krene, koja je strana prava. Za takvu se ljubav uspravno stoji i kad zemlja podrhtava, kad oluje bjesne, a gromovi tutnje. Tu ljubav poznaju stijene, kameni simboli neuništivosti koje se, udarane vjetrovima, uzdižu u visine. Tako oduvijek i zauvijek čudesnom ljepotom i neuništivošću opominju nas ljude. Kad munje zaparaju nebo i zapušu vjetrovi, kad se nešto u samom čovjeku izokrene pa postane nečovjek, a zlo zavlada – neka nam one, stijene budu uzori! Da ostanemo čvrsti, da nas ne sruše ni najjače oluje, da nas ne uplaši ni nacrnja noć, da u strahu pred opasnostima ne pobjegnemo kao kukavice. Ali čovjek nije kamena stijena, a strah je česti saveznik u borbi za život. Zato ne tražimo krivnju i kukavičluk onih koji pobjegnu u strahu pred smrću, ali se neizmjerno zahvaljujući – divimo ljudima koji do samoga kraja ostanu kao stijene.
Agica je bila takva. Uspravna, neustrašiva, čvrsta kao stijena. Do tužnoga kraja suviše rano, zločinačkom rukom u crnini noći, prekinutoga života. Umrla je u neizrecivim mukama, neopisivim načinom masakriranja suludoga uma. A mi se godinama pitamo kako se može, kako se smije šutjeti o Mučenici Agici? U ljudskoj se boli pitamo: Kako je njezna majka izdržala nad otvorenom škrinjom? Kako ju je gledala onako izmasakriranu? Kako nije i ona umrla toga strašnog dana? Što je osjećao Agicin sin gledajući mrtvu majku? I pitamo se: Zbog čega tolika šutnja o tako stravičnom zločinu? Pišu se knjige, snimaju filmovi, rade kazališne predstave o žrtvama. Je li moguće da se sina naše Agice ne smatra žrtvom? U jednoj noći zločinci su mu ubili i oca i majku. A on ih je, poput druge djece, još dugo, itekako dugo trebao! Ili su hrvatske žrtve od manje važnosti?
O tihom, dugogodišnjem iseljavanju Hrvata iz Vojvodine od 1918. godine do danas, posebice o prisilnom protjerivanju iz Srijema tijekom Domovinskog rata, nemamo točnih podataka. Iz dobro poznatih razloga u prošloj zajedničkoj državi mnogi se nisu izjašnjavali svojim nacionalnim imenom. Na školovanje i traženje posla odlaze u Hrvatsku, što osobito dolazi do izražaja nakon završetka drugoga svjetskog rata. Seljacima je oduzeta zemlja te u doslovnom smislu nisu imali od čega živjeti. Da bi se spasili bijede i olakšali život, mladi masovno napuštaju selo. Roditelji su im proglašeni kulacima i državnim neprijateljima, te su kao takvi i oni mučeni i ponižavani na razne načine, a gdje god bi se pojavili, bili su drugoga reda.
Početkom devedesetih godina nastavlja se napuštanje zavičaja, ali ne tiho i pojedinačno. Iseljavaju se čitave obitelji, dijelovi naselja. Progon je žestok i bez milosti. Počinje neizdrživo, danonoćno zastrašivanje i mučenje ljudi posebice mladih, sposobnih za vojsku i odlazak na ratište. Sada nisu proglašavani samo neprijateljima, nego im se prijetilo – ukoliko se ne isele – da će ih sve poubijati. Pošten i od straha izbezumljen narod u početku nije vjerovao da je takva suluda ideja o iseljavanju stanovništva zbog svoje nacionalnosti – u nečijoj zločinačkoj glavi uopće mogla biti zamišljena, a kamoli ostvarena. Takav zločin prema jednom narodu, o kojemu se tajno šaputalo i sve glasnije javno govorilo, činio se kao strašan i nemoguć san, nakon kojega se izlomljen čovjek u nevjerici budi i pita je li sve samo sanjao ili mu se to stvarno događa.
A noći su postale zastrašujuće. Crne su se sjene šuljale ispod prozora, prijeteće poruke stizale bez adrese i poštanskoga broja. Sve se odvijalo u crnini tame, i oči u oči sa zakrvavljenim pogledom. Mučenja i udarci po tijelu, pogrdna imena naciji i uvrede duše, upozorenja i prijetnje smrću – ranjavalo je nevinu mladost, punu ljubavi i snova o životu. Ne o smrti! O životu su sanjali svoj mladenački san! Istjerati potpuno nevine ljude sa stoljetnih ognjišta, iz rodnih kuća, sa zemlje svojih praotaca – samo zato što su Hrvati! Mučili su ih i tukli, ali Srijemci navikli na nepravde, mislili su da će i ovo zlo – kao što su druge nevolje i nepravde, koje su trpjeli zbog svoje nacionalnosti i katoličke vjere – nakon određenog vremena morati proći.
Tako su vjerovali. Tako su se nadali dok su strahovali za svoje sinove, koje su zločinački umovi željni krvi, noću po mraku odvodili, mučili i tukli do zore, a onda onako izmučene, zastrašene i pretučene s ranama na tijelu i duši, s teškim uvredama njihova imena, nacije i vjere, ostavljali negdje u polju. A bili su to još nezreli mladići, mnogi tek ostavili dane djetinjstva i puni vjere u sretnu budućnost, zakoračili u život.
Kada je počeo rat i agresija na Hrvatsku, da ne budu mobilizirani u borbu, mladići su bježali i skrivali se, a stariji u strahu živjeli, ne znajući kakva im se opasnost i kolika nesreća sprema. Pred kućna im vrata svakodnevno počinju dolaziti nepoznati ljudi, „nudeći“ zamjenu kuća i imanja, plašeći ih da će, ako ne pristanu na odlazak, biti ubijeni ili će sve napustiti samo s onim što stane u jednu vrećicu. Noću ih telefonom, psovkama, uvredama i prijetnjama budili govoreći: Neka već sutra isele, neka ne čekaju sljedeću noć, jer je možda ne će preživjeti! A kad su prijetnje počeli ostvarivati, mnogi jutro – nisu dočekali! Među njima i moja prijateljica iz ranoga djetinjstva. Srijemska mučenica Agata! (Agica, njezin suprug Mika, Nikola Oskomić i stara 87-godišnja baka Marija Tomić, rođ. Oskomić).
I danas je vidim pred sobom. Jasno vidim naše zajedničko, razigrano djetinjstvo. Na šoru u ljetnoj prašini, zimi u snježnoj bjelini. U dvorištu, našem ili njihovom. U voćnjaku, šljiviku i vinogradu. Vidim kako nas njezin djed Iva vozi u planinu na slatko grožđe. Sve jasno vidim. Naše bogato, veliko selo. I Agu, tako smo je zvali, na dan osnivanja Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine u Kukujevcima. U jesen te devedesete! Bio je to moj posljednji boravak, moje zadnje ljeto u zavičaju. O, s koliko bola vidim naš Srijem! Agu u zlatari! Zlatara je dio naše nošnje, svilena marama, izvezena zlatnim nitima koju su mlade žene nedjeljom, blagdanom i na svečanostima redovito nosile na glavi. I tamburaše čujem. A kad violina zacvili, svakomu Srijemcu za otetim zavičajem istoga časka – čežnja i bol probodu srce. Tako će biti dok živimo, dok budemo disali, sanjali i budili se s neodoljivom željom i vječitim snom o povratku u naše kuće, na naše njive.
A te devedesete! Zašto su nam toliku nesreću donijele? Što se dogodilo u tim godinama? Mogu li godine, godišnja doba, vrijeme, osim promjena u prirodi i radova na polju, sjetve i žetve, čovjeku takvo zlo donijeti?
U mnogim mjestima počelo je ubijanje ljudi. Uplašeni za goli život, navikli samo na rad, vrijedni i ponosni Srijemci, odjednom se raširiše po Hrvastkoj, prihvaćajući sve što im tih crnih i zlogukih godina bijaše ponuđeno. Da bi spasili život! Mijenjaju kuće i zemlju tako da više nikada nemaju pravo na povratak! Kakva sudbina! Kakva zla kob! Odlaze u nepoznato, u tuđe kuće, na tuđe njive, koje će umjesto kiše svojim suzama zalijevati.
Računa se da je iz Vojvodine protjerano oko 40.000 Hrvata; najviše iz Srijema, oko 25.000, a 15.000 iz Bačke i Banata. Najtragičnije je prošlo veliko mjesto Kukujevci iz kojega je protjerano cjelokupno hrvatsko stanovništvo, a u kojemu su masakrirane, strahovito mučene i ubijene dvije obitelji (Oskomić i Matijević, te gospodin Živko Litrić).
Ovdje moramo istaknuti da su u Kukujevcima, kao i u mnogim mjestima Vojvodine, živjeli Nijemci koji su po završetku Drugoga svjetskog rata bez milosti istjerani. Nakon pedeset godina i Hrvati će doživjeti njihovu sudbinu. Zašto su odabrani Kukujevci – veliko je pitanje PRAVDE na koje već jako dugo čekamo istinit i pošten odgovor. Na početku agresije na Hrvatsku otprilike polovica Kukujevčana mijenja kuće poput žitelja drugih mjesta Vojvodine. No, nakon naše oslobodilačke akcije Oluja, u selo upada vojska i policija tjerajući sve koji su ostali. Nisu istjerali samo nekoliko starijih obitelji.
Kukujevci doživljavaju etnocid. Kukujevčani su istjerani. Ostaje samo prazna, velebna crkva Presvetoga Trojstva, proglašena spomenikom kulture koju je 1772. godine dala sagraditi carica Marija Terezija. Kukujevčani i mnogi pravedni ljudi na prijedlog župnika iz mjesta Šid, kojemu pripada i župa – bez župljana – Kukujevci, očekuju popravak i obnovu crkve. Na kraju Drugoga svjetskog rata crkva je bila minirana (srušen je zvonik i krov crkve), a sada, ukoliko se što prije ne obnovi, prijeti joj propast kao i njezinu narodu, koji ju je neizmjerno volio, u njoj se okupljao, molio i radovao.
Patnje i progoni Hrvata Vojvodine, osobito iz Srijema, vrijednog i ponosnog naroda, koji je stoljećima mirno živio na svojoj bogatoj zemlji, a na početku trećeg milenija istjeran iz zavičaja, ne mogu se opisati riječima, jer ne postoje rječnici u koje stane ljudska bol, iskrvavljeno srce, iščupan korijen iz zemlje. Tragedija moga naroda nema ime, nema gramatičko značenje riječi. Nepoznata je. Nezabilježena u povjesnicama. Neopjevana u našim pjesmama. Nerazumljiva je običnu čovjeku. Stoga putniku namjerniku, koji prođe kroz Kukujevce, šaljemo naše iščupano srce. Neka ga odnese u našu crkvu, na naše groblje. Neka se isplače! Neka krvareći ostavi neizbrisive tragove naših stopa na odlasku iz zavičaja. Trajne znakove postojanja. Živjeli smo tamo. Stoljećima smo živjeli.
Vratite nas u zavičaj! Godine prolaze. Devedesete su zakopane u zločinu našeg protjerivanja. Kukujevci su naš spomenik. Naše nezacjeljive rane. Kukujevci su IME. Zlatom izvezeno. Čvrstom pređom otkano. Kukujevci su neizbrisivo ime. Uskoro će Trojstvo. Naša je crkva na blagdan Presvetoga Trojstva uvijek bila pretijesna za sve koji su dolazili u goste Kukujevčanima. Danas je pusta, bez vjernika, koji su joj uvijek bili vjerni, a onda bez krivnje protjerani i raseljeni u preko 120 mjesta diljem Hrvatske. Svi koji i ove godine dođu u Kukujevce na Trojstvo, poslije svete mise, neka odu na naše groblje. Neka pohode grobove naših dragih koji su tamo ostali i tužno počivalište naše Agice, naše SRIJEMSKE MUČENICE.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više