Na primjeru Perkovića ili Mustača, zločin se isplati
Ako se može priznati da je prikupljanje političkih, vojnih i ekonomskih podataka potrebno u nastojanju da zaštiti državu i na taj način donese neke prednosti u sigurnosti svojih građana, špijuniranje svojih sunarodnjaka, nečovječno postupanje i ubojstva, trebali bi biti okarakterizirani kao gangsterske metode i čin čistog divljaštva. Za gotovo pedeset godina (1946.-1990.), upravo je to bio težišna aktivnost jugoslavenske Udbe i njezinih agenata.
Zatvaranja, premlaćivanja i razne zloupotrebe ovlasti su tipični primjeri svakodnevnih aktivnosti jugoslavenske UDBA-e. Na primjer, Ivan Gabelica (student prava, a kasnije odvjetnik) je uhićen 1965. On je u pritvoru zadržan 45 dana s lisicama na rukama, što je za posljedicu imalo ozbiljne ozlijede ruku i uzrokovao mu trajne hendikep. Godine 1980., mladi student Ernst Brajder je umro pod "misterioznim okolnostima", dok je u Zagrebu bio pritvoren od strane Udbe. To se dogodilo prešutnim dogovorom jugoslavenskih državnih odvjetnika i sudaca koji su „zažmirili“ u ovom slučaju. S druge strane, i unatoč svim naporima, UDBA nije mogla biti nazočna svugdje i u svako vrijeme.
II. odjel UDBA-e zadužen za borbu protiv "neprijateljskih emigranata " primjenjivao je još gore metode, a nije oklijevao posegnuti ni za "posebnim" operacijama, odnosno, ubojstvima. Njihova aktivnost vođena je na temelju podmićivanja i manipuliranjima običnim kriminalcima (prijeteći im, ili obećavajući im smanjenja kazni), preko izrade lažnih dokumenata i najzloglasnijih ucjena, što je imalo za posljedicu angažiranja naivnih građana u samoubilačkim akcijama, bez obzira jesu li djela iskorištena za ucjenu ikad počinili ili nisu. Ukratko, drugi odjel, koji je vodio Josip Perković – bio je prilično jednostavno organizirana kriminala agencija.
Aktivnosti UDBA-e uspjele su u hrvatskome iseljeništvu probuditi paranoju i psihozu, koja je imala za cilj spriječiti pokretanje bilo kakvih akcija protiv jugoslavenskih vlasti. Takvim akcijama UDBA je također uspjela u podrivanju ugleda hrvatskoga iseljeništva, prikazujući ih kao "teroriste" u zemljama domaćinima. Na primjer, poznat slučaj dogodio se u Australiji gdje je, kao rezultat akcija UDBA-inih medijskih manipulacija, šest mladih Hrvata ("Hrvatska šestorka") završila iza rešetaka na 15 godina.
Usput, a osim ove zastrašujuće slike od UDBA-e, vrijedno je spomenuti da je jugoslavenski režim donio neka pravila za sigurnosnih službi. Članak XVI. ovih pravila propisivao je da su njezini agenti dužni "poštovati slobodnu volju, humanizam, slobodu i prava građana". Cinizam i licemjerje koje oduzima dah.
Neobična okrutnost
Promatrajući veliki popis zločina i posebice ubojstava koje su agenti UDBA-e počinili u inozemstvu, ne može se ne primijetiti i velika količina zlobe koji karakterizira ubojice. Vrlo često hrvatske žrtve su bile izdane od strane prijatelja, a ubojice su ih ubijale bombom, ili im je prerezan vrat, ili im je glava razbijena sjekirom. (Ovo je zastrašujući način na koji je ubijen Jozo Oreč, hrvatski iseljenik, ubijen je u Johannesburgu (Južna Afrika), u prosincu 1977.) U nekoliko navrata, rodbina, pa čak i djeca od UDBA-inih ciljeva su sjeckni na komadiće. U kolovozu 1972., kada je Stjepan Ševo ubijen od strane svog "prijatelja" Vinka Sindičića, ubojica Sindičić također je ubio njegovu suprugu i njegovu kćerkicu, Rosemarie, u dobi od devet godina. Iako je osumnjičen da je ubio desetak hrvatskih iseljenika, Sindičić je trenutno bez ikakve kazne kočoperi po Hrvatskoj, s pristojnom mirovinom. Slična priča dogodila se u Chicagu, u lipnju 1977., kada je UDBA likvidirala srpskog emigranta Dragišu Kašikovića. Kašiković je tada zadobio 64 ubodne rane, a njegova pokćerku (9 godina), dobila je 58 uboda nožem!
Ta je okrutnost bila vjerojatno zbog činjenice da je u cilju provedbe "napadačke operacije", UDBA često angažirala kriminalce i psihopate. Takva taktika je imala dvostruku korist: prvo, krvnik bi bio potpuno beskrupulozan i, u slučaju da je uhvaćen, nemoguće bi bilo dokazati da je imao bilo kakve veze s jugoslavenske službe sigurnosti. Nakon što bi počinili zločin, većina ubojica vratila bi se u Jugoslaviju, gdje su bili amnestirani, primili novac, ili je postao vlasnici noćnih klubova i restorana na Jadranu. Neki od tih ubojica se vjerojatno još uvijek živi…
Vrijeme hladnog rata
Zamagljujući svoje tragove nakon počinjenog ubojstva, UDBA je uvijek vodila računa o tome za ostavljanje određenih dokaza, putem kojih će kasnije potkrijepiti svoju tezu o "unutarnjim razračunavanjima među hrvatskim iseljeništvom". Dobro obaviješteni od strane svojih agenata o manjim incidentima i svađama koje su se događale među iseljeničkim skupinama, Udba je često znala, ako je bilo potrebno, i sama ih podsticati, što je za posljedicu imalo stvaranje međusobnog nepovjerenja među iseljeništvom. Nakon što je ubojstvo bilo obavljeno, lokalna policijska istraga brzo bi na temelju podmetnutih dokaza utvrdila kako „izgleda kao da je došlo do obračuna među iseljeničkim skupinama“, što je za posljedicu imalo dalje narušavanje povjerenja među iseljeništvom ali i sigurno izvlačenje ubojice.
Očito je da takav manevar UDBA-e, nije mogao zavesti istinske stručnjake za dugo , ali je bilo dosta namjerne naivnosti u zemljama domaćinima. Na žalost, većina zapadnih zemalja imala je dovoljno razloga za nespremnost istraživanja zločina počinjenih od strane jugoslavenske UDBA-e, jer zbog geopolitičkih razloga "nesvrstana" Jugoslavija u tim je zemljama imala poseban tretman.
Ponekad je to "neznanje" znalo otići toliko daleko da su sigurnosne službe zemalja domaćina pokazivale čudnu „kratkovidnost“ prema hrvatskom iseljeništvu. Zahvaljujući UDBA-nim spletkama, sigurnosni aparati zemalja su često znali privesti pravdi nevine osobe a ne UDBA-ine ubojica. U slučaju Đureković, što je stvarno čudno, trebalo je proći skoro trideset godina da bi njemačka savezna policija, BKA, pokazala interes za uhićenjem Josipa Perkovića…
Kada je u pitanju Francuska, čudno je da ni jedno UDBA-ino ubojstvo ili otmica hrvatskog emigranta još uvijek nisu riješeni. Na primjer, 17. listopada 1978. hrvatski novinar Bruno Bušić je ubijen u Parizu, a francuska policija nikada nije identificirala, niti uhitila, počinitelja ovog kaznenog djela. Kasnije je postalo poznato da je za pripremu ove operaciju bilo angažirano nekoliko agenata i doušnike koji su došli u Pariz, zajedno s nekoliko visokih časnika Udbe (najmanje tri šefa regionalnih ureda, nekoliko nacionalnih rukovoditelja i jedan ili dva federalna šefa). Čini se nevjerojatnim da je ova neobična operacija, uključujući dolazak i odlazak, mogao proći bez znanja ugledne francuske protuobavještajne agencije, DST.
Jedan stručnjak američki obavještajni stručnjak je nedavno primijetio: "Tito je imovina na Zapadu, tako su zločini UDBA-e najčešće bili ignorirani (… ) Za vrijeme Hladnog rata, UDBA je ubila više ljudi na Zapadu nego tajne službe SSSR-a, ali ona je dobila vrlo malo pažnje u zapadnim medijima".
Zločine treba kažnjavati
Smrdljivi duhovi UDBA i druge Jugoslavije, s plaštom i bodežom, još su uvijek prisutni u Hrvatskoj. Dvadeset godina nakon proglašenja neovisnosti desetci bivših UDBA-ša nisu odgovarali za počinjene zločine. Oni su čak zadržali važne pozicije u vlasti, ili su ih prenijeti na svoje potomstvo. Većina ubojice danas u Hrvatskoj živi u udobnog materijalnoj situaciji, ne proganja ih policija i mirno uživaju u svome nepoštenju i stečenom bogatstvu.
Neki od njih su se odlučili skrasiti u Francuskoj gdje provode bezbrižne dane pod palmama na rivijeri. Javno optuženi u Hrvatskoj za sudjelovanje u pet ili šest ubojstava emigranata u ime UDBE, braća J., zvani "Šimun" (ili "Šime") i "Đorđe", dobivaju francusko državljanstvo, a njihov predmet je stupio u zastaru, što im jamči sigurnost.
Naravno, nacionalno pomirenje je potrebno, ali će biti vrlo pogrešno nastaviti živjeti u vjerovanju da je kolektivna amnezija i nekažnjavanje najtežih zločina rezultirati bilo čim dobrim. Anglosaksonci vole reći da se "zločin ne isplati". Međutim, s Perkovićem, Sindičićem i ostatkom te komunističke skupine, Hrvatska trenutačno dokazuje suprotno!
