Prijeti li nam novi svjetski sukob?

Sto godina od sarajevskog atentata

Prije točno stotinu godina pucanj u Sarajevu, u kojim je ubijen austrougarski prijestolonasljednik Franjo Ferdinand, značio je početak do tada najstrašnijeg rata u povijesti čovječanstva. Suprotnosti između velikih sila toliko su narasle, pa im je, kao u nekoj utrci, samo trebao početni hitac za veliki obračun.

Nakon krvavoga četverogodišnjeg rata politička karta Europe, pa i čitavog svijeta, iz temelja se izmijenila. Osim vrlo opipljivih suprotstavljenih interesa velikih sila, svoju priliku iskoristile su sve one ideologije koje su se nataložile u vremenu koje je prethodilo velikom svjetskom obračunu. Umjesto obećanog raja na zemlji, te su ideološke tlapnje otkrile svoje strašno naličje, a nerijetko i dijaboličko nadahnuće.

Boljševička revolucija u svojoj je destrukciji nadmašila sva dotadašnja barbarska i anticivilizacijska razaranja, kakva pamtimo još iz vremena Huna i Avara. Kako zlo nikada ne dolazi samo, u Europi su počele klijati i bujati i druge protukršćanske ideologije: fašizam i nacionalsocijalizam. Drugi svjetski rat bio je još razorniji, čovječanstvo je iskusilo još veća stradanja i masovne zločine: nacističke konclogore, Staljinove gulage, Bleiburg i križne putove… A sve to izazvao je samo jedan hitac. Hitac kojim je teroristička organizacija Crna ruka, stavila pištolj u ruke osamnaestogodišnjeg Gavrila Principa, ne bi li tako pokrenula događaje koji će dovesti do stvaranja Velike Srbije. Velika Srbija, kao što vidimo, ipak nije ostvarena, i kako se čini, sve je dalje od toga. Ali zlo i Zli, iskoristio je pohlepu jedne neobuzdane nacionalne idolatrije i megalomanije, kako bi ostvario svoj istinski cilj: masovno istrjebljenje milijuna ljudi, jer njegovo pravo ime je Ubojica ljudi od početka.

Suprotnosti velikih sila koje su uoči Prvoga svjetskog rata dijelile Europu, danas su se umnožile i premrežile čitavu Zemlju. Bojim se da bi se i ovaj put mogla obistiniti dosjetka da nas povijest uči da iz nje nismo ništa naučili. Na sličan način kao i u proteklom stoljeću, sukob svjetskih sila mogao bi biti okidač i za pokušaj globalne uspostave vlasti slatkorječivih ideologija, a koje su sv. Ivan Pavao II., i Benedikt XVI. jasno detektirali kao promicatelje kulture smrti i diktature relativizma. Trenutno najveća ugroza miru u svijetu prijeti od sukoba na istoku Ukrajine, koji u mnogočemu podsjeća na događanja u predvečerje Drugoga svjetskog rata. Nakon razornoga komunističkog tsunamija, koji je tijekom 20. stoljeća poharao najveću zemlju na svijetu, Rusija se posljednjih godina ponovno pridigla i postala snažna svjetska sila. Umjesto da pribere i umnoži sve one kulturne i duhovne vrjednote kojima je ruski narod obogaćivao svijet, pred našim očima događa se već viđeni scenarij zemlje koja također želi ispraviti navodne nepravde i vratiti izgubljeno dostojanstvo, po-stavljajući pritom zahtjeve i mjerila po kojima su drugi narodi i države tek njihovo sredstvo.

Ruski identitet nerazdvojiv je od kršćanskih temelja i vrijednosti. I to ga neraskidivo povezuje s europskom i u širem smislu zapadnom uljudbom. Budućnost Rusije izgledna je samo u razvijanju tih komplementarnih vrijednosti. Naravno, odmah se može postaviti pitanje ugroze i zaštite njihovnih državnih interesa. Živimo, naime, u svijetu "istočno od raja", u kojemu pojedinci, narodi i države, nažalost gledaju kako izigrati jedni druge. To naravno vrijedi i za europske zemlje i tu ne treba imati iluzija. Ipak odgovor nije u konfrontaciji, agresiji i otimanju tuđih teritorija. Europa je zajednica država i naroda čiji je identitet također neraskidivo vezan uz kršćanske korijene. Bez tih korijena Europa nema budućnosti.

Dužnost je svih nas Europljana boriti se za istinske kršćanske vrijednosti. Svaki od nas osobno snosi dio te odgovornosti. Isto tako, svaki narod ima svoje poslanje i također snosi dio odgovornosti. Mi Hrvati imamo svoju neponovljivu ulogu i zadaću u Europi, na koju nas je sv. Ivan Pavao II. često upozoravao. Golema Rusija također ima svoju (golemu) zadaću. Rusija bi se upravo svojim angažamanom u očuvanju i promicanju kršćanskih vrjednota, koje Europa, nažalost tako olako i ubrzano odbacuje, mogla nametnuti kao važan partner Europi, pa i svijetu. Umjesto toga, postoji opasnost da Rusija koja bi zbog konfrontacije sa zemljama s kojima je veže zajednički kršćanski nazivnik, postane zemlja koja bi mogla prokockati svoje poslanje. Biblija nas uči, a povijest potvrđuje, da budućnost pojedinih naroda ovisi o tome kako i koliko prepoznaju i ostvaruju svoje poslanje.

Rat i razaranje nikome nije donio dobra. Iskustvo od prije stotinu godina naučilo nas je da se povijest nikada ne ravna po ljudskim planovima. Umjesto toga, duh zla, kada se jednom pusti iz boce, najčešće opustoši zemlju daleko razornije od bilo kojega zamišljenog scenarija.

Marijan Križić, Veritas